...lupi direktorka OŠ "Mladost", Vesna Jocić za novine i osta živa.
Čuj, "neki roditelji" i "pravi uvid"?
Retko koji roditelji imaju bilo kakav uvid!
Bog mi je svedok (a imam i delovodne pečate) da sam još pre godinu dana od Osnovne škole "Mladost" sa Novog Beograda, zahtevala uvid i to u najbezazlenije stvari, u nešto što bi INAČE trebalo da se PROAKTIVNO objavljuje na vebsajtu svake škole.
Tražila sam zapisnike sa sednica Saveta roditelja i Školskog odbora.
Odbili su da mi ih daju.
Tražila sa da prisustvujem sednicama Školskog odbora - koje su zakonskim i podzakonskim aktima definisane kao javne.
Odbili su moj zahtev.
Kada su mi tražili 500,00 dinara za kupovinu rasvete i 1.000,00 dinara za obnovu igračaka predškolskog programa, nisu mi dali priznanicu.
Kada sam im tražila priznanicu, dali su mi priznanicu bez pečata.
Kada sam postavila pitanje na šta se troši rabat od knjiga za koje smo školi dali pare (u kešu, opet bez priznanice), rečeno mi je da za drugo polugodište knjige nabavim sama. Odgovor o tome šta je bilo s rabatom - nisam dobila. Nemam uvid. Ni pravi ni krivi.
Zašto nemam uvid?
Da nije zato što nisam postavljala pitanja i nisam tražila uvid?
Neće biti.
Uvid nemam zato što direktorka Jocić krši minimum jedan zakon - Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.
I tu se krije tajna moje neopisive ljubavi prema tom Zakonu: u činjenici da kad jednom moji predmeti dođu na red u kancelariji poverenika za pristup informacijama od javnog značaja, i kada dobijem ono što sam tražila, direktorka Jocić više za novine neće moći da kaže: "Roditelji nemaju uvid."
A kad roditelji dobiju uvid... i kada jednog dana u ovoj zemlji Dembeliji postane normalno da roditelji imaju uvid u to šta radi ustanova u čijem vođenju učestvuju sa 33% moći odlučivanja - neće više po našim školama biti bilo kakvih direktorki Jocić.
Živim za taj dan.
A ako ga ne doživim, živim za to da ga moje dete, i njegova deca dožive.
Biće jednom, daće Bog.