Društvo| Gost autor| Literatura

Mrtvo more (odlomak) - Radoje Domanović, 1902. god.

Krugolina Borup RSS / 23.11.2011. u 14:49

Ја сам врло много путовао по свету. Неки то верују, а многи не верују, већ држе да сам ја то уобразио. Чудновато! Уосталом, што рекао неко, цела ме се ствар не тиче ништа. Главно је да ја држим да сам врло много путовао.

Путујући по свету човек види свашта, често што ни у сну није снио, а камоли будан могао замислити. Читао сам у једним енглеским новинама како је цела енглеска штампа напала најоштрије неког грешног Енглеза који беше написао некакав путопис кроз Србију. Читао сам и тај путопис, и изгледа ми доста веран, али му нико од Енглеза није веровао ни да постоји чак нека земља Србија, а камоли оно што он пише о тој земљи. Назвали су га занесењаком, па чак и лудим човеком. Ето, сад, нека виде критичари да се у свету све може видети, па да не вичу једнако: није верно, не одговара природности; личности као да су пале с Месеца (а не виде како и поред њих и поред нас пролазе свакодневно толике индивидуе које су много горе него да су с Месеца пале), а већ њихов стереотипни црвен кончић што се, не знам, провлачи кроз дело, куда ли, бестрага, изишао ми на врх главе.

Ето, дакле, тако и ја, путујући, наиђем на једно дивно друштво, управо место, државицу, шта ли.

Прво на шта наиђем у тој земљици (хајде, баш да је тако клот зовемо) беше неки политички збор.

„Лепо, бога ми; куд ја да натрапам на то чудо!" - помислим у себи, и би ми непријатно, јер сам се у Србији већ одвикао од политичких зборова и учешћа у јавним пословима. Све се то једно с другим груписало и измирило, па нема човек с ким ни да се честито завади.

Изненадио сам се. Збором руководи представник власти у том крају земљице, ваљда га зову окружни начелник, а он је и сазивач политичког збора.

Многи грађани дремљиви, подбули од спавања, неки дремају стојећи, уста им полуотворена, очи затворене, а глава им климата лево-десно, горе-доле; занијају се по две грађанске главе мало јаче, ударе се, презну, оба политичара погледају тупим погледом један другог, не изненаде се ничему, очи им се опет затворе, и главе климатају ревносно и даље. Многи легли те спавају, а хркање се разлеже да је милина чути. Многи су, додуше, будни, али трљају очи и зевају слатко и гласно, те као да помажу, ради боле хармоније, онима што хрчу у хору. Погледам, кад са свију страна пандури носе на леђима грађане. Сваки упртио по једног па га носи на збор. Неки, мирни, ћуте и гледају равнодушно око себе, неки заспали, а неколицина њих се праћају и отимају. Неке, упорне, дотерују везане.

- Какав је ово збор? - питам једног.

- Ко ти га зна! - одговори ми равнодушно.

- Ваљда није опозиција?  

- Опозиција! - одговори опет не гледајући ни ко га пита.

- Па зар власт сазива опозицију на збор, и још луде силом доводи? - упитам.

- Власт!

- Па зар против себе?

- Сигурно! - одговори ми с досадом, као у некој недоумици.

- Можда је збор противу народа? - упитам.

- Можда - одговори онај на исти начин.

- А шта ти мислиш? - упитам.

Он ме погледа тупо, безизразно, слеже раменима и рашири руке, као да би рекао: „Шта ме се тиче!"

Оставим га и хтедох прићи другом, али ме његово лице без икаква израза одврати од тог лудог, безуспешног покушаја.

Одједном, чух неки љутит глас:

- Шта то значи? Нико жив неће у опозицију! То се дале не може трпети. Све саме присталице уз владу и власти, све послушно, све мирно, па то тако из дана у дан, да се већ човеку згади и на ту послушност.

„То је диван и образован народ!", помислим у себи и позавидим тој идеалној земљици. Ту, ваљда, ни моја покојна стрина не би хукнула ни предвидела какву опасност. Људи образовани и послушни, мирнији много више него што је од нас као деце и тражио онај добри, стари учитељ, јер њихов мир и добро владање досади и обљутави чак и самој мирољубивој полицији.

- Ако ви тако продужите и дале, - виче начелник оштро, љутито - онда умемо ми окренути други лист, па ће влада указом постављати опозиционаре. Час посла, а тога, ако нисте знали, има у другом свету. За вођу крајње и оштре опозиције против данашњег режима поставља се тај и тај, с годишњом платом од петнаест хиљада динара. За чланове главног одбора опозиционе странке: тај и тај, тај и тај, тај и тај, па хајд. Па, онда, за опозиционаре округа тога и тога: тај и тај, тај и тај, па мирна крајина. Не може то овако више. А влада је већ нашла пута и начина да покрене и један лист против себе. Зато је већ почела водити преговоре и нашла добре, поуздане, верне људе.

Грађани, односно опозиционари, гледају дремљиво у начелника и на њиховим лицима се не опажа никаква промена. Нити их то изненађује, нити буни, нити радује, - апсолутно ништа, као да начелник ништа није ни говорио.

- Дакле, ви сте сад опозиција! - вели начелник.

Свет гледа у њега и ћути мирно, равнодушно. Он узе списак свију присутних, односно дотераних на збор, и поче прозивати.

- Сви су ту! - рече после прозивке задовољно.

Начелник се затури у наслону од столице и протрља руке од задовољства.

- Е, доброоо! - рече с осмехом на лицу. - Сад, у име бога, да почнемо!... Ваш је задатак, као противника владиних, да владу нападнете најоштрије и да осудите њен политички рад и правац политике и спољне и унутрашње.

Свет се, мало-помало, поче прибирати, док се, тек, један пропе на прсте и диже руку, па процвиле слабачким гласом:

- Ја знам, молим господине, једну причу о опозиционару.

- Е, деде причај.

Грађанин се мало накашља, промрда раменима, па узе причати таквим тоном да више изгледа да кукуриче, исто онако као што смо ми одговарали у основној школи и препричавали поучне причице:

- Била тако два грађанина: једноме било име Милан, а другом Илија. Милан је био добар и послушан грађанин, а Илија опак и неваљао. Милан је слушао своју добру владу у свему, а Илија је био неваљао и није слушао своју добру владу, већ је гласао против владиних кандидата. И добра влада зовне к себи и Милана и Илију, па ће рећи:

„Добри Милане, ти си добар и послушан грађанин; ево теби пуно пара и добићеш поред своје службе још једну с болом платом. То рече, па пружи добром Милану пуну кесу с новцима. Милан пољуби владу у руку и оде весело својој кући."

- Потом се влада окрете Илији и рече:

„Ти си, Илија, рђав и неваљао грађанин, зато ћу те ухапсити и одузети ти плату што је примаш, па ћу је дати добрима и ваљанима."

„Дођоше џандарми и ухапсише рђавог и неваљалог Илију, те је много патио и ожалостио своју породицу."

- Тако пролази сваки онај који не слуша свога старијега и своју владу.

- Врло добро! - рече начелник.

- Ја знам, молим, господине, чему нас учи ова прича! - рећи ће други грађанин.

- Добро. Кажи!

- Из ове причице видимо како треба бити веран и послушан свакој влади, па да човек срећно поживи са својом породицом. Добри и послушни грађани не раде као Илија, па их свака влада воли! - говори опозиционар.

- Лепо, а шта је дужност доброг и послушног грађаnина?

- Дужност је доброг и родољубивог грађанина да се ујутру дигне из постеље.

- Врло лепо, то је прва дужност. Има ли још која?

- Има још.

- Које су?

- Да се грађанин обуче, умије и доручкује!

- Па онда?

- Онда изиђе мирно из своје куће и иде право на свој посао, а ако нема посла, онда иде у механу, где чека време ручку. у подне тачно долази опет мирно својој кући и руча. После ручка попије каву, опере зубе и легне да спава. Кад се добро испава, грађанин се умије и иде у шетњу, па онда у механу и, кад дође време вечери, долази право својој кући те вечера, а после вечере легне у постељу и спава.

Многи од опозиционара испричаше по једну мудру, поучну причицу и објаснише чему нас та прича учи. Затим опозиционари пређоше на своја убеђења и принципе.

Један предложи да се збор заврши и да сви заједно оду у механу на чашу вина.

Ту се мишљења поделише и мораде доћи до бурне дебате. Нико више није дремао. Дође гласање у начелу. По свршеном гласању, начелник објави да је предлог примљен у начелу да се уопште иде у механу, и сад дође претрес у појединостима: шта ће се тамо пити?

Једни хоће вино и соду.

- Нећемо, - вичу други - боле је пиво!

- Ја из принципа не пијем пиво! - вели један из прве групе.

- А ја, опет, из начела не пијем вино.

И тако се појавише многи принципи и убеђења, и отвори се бурна дебата.

Неки поменуше каву (они су у ужасној мањини), а један између њих извади сат, погледа и рече:

- Три часа и пет минута! Ни ја сад не могу пити каву. Ја из принципа пијем каву само до три часа по подне, а после тога времена ни за живу главу.

Дође, после многих говора, који су читаво послеподне трајали, до гласања.

Начелник се, као ваљан представник власти, држао објективно и правично. Ничим није хтео утицати на слободу гласања. Свакоме грађанину дозволио је да мирним, парламентарним путем дâ свој глас за своје убеђење. Уосталом, сваком је то право и законом дато и нашто га онда одузимати?

Гласање је текло у највећем реду.

По свршеном гласању устаде начелник с важним, озбиљним лицем, као што доликује председнику политичког збора, и још важнијим гласом објави резултат гласања:

- Објављујем да је огромном већином победила трупа која је за вино и соду, затим долази мало мањи број фракције за чисто вино, затим фракција за пиво. За каву су гласала тројица (двојица за слатку, а један за горчију) и, најзад, један глас за меланж.

Тај је и иначе, заборавих напоменути, био започео говор противу владе, али му маса заглуши грајом тај детињасти испад. Он онда, мало доцније, поче говорити како је противан и оваквом збору, и како то и није збор опозиције, већ власти пало на ум да се прошали, али га и ту остали виком и грајом спречише да говори.

Начелник после тога поћута мало, па додаде:

- Што се мене тиче, ја ћу пити пиво, јер мој господин министар не пије никад вино и соду.

Наједанпут се опозиција поколеба и изјавише сви да су за пиво (сем онога што је гласао за меланж).

- Ја нећу утицати на вашу слободу, - рече начелник - и тражим од вас да останете при свом убеђењу.

Боже сачувај! Нико неће да чује за убеђење, и узеше доказивати како је то гласање случајно тако испало, и да се и они сами чуде како се то десило кад, у ствари, нико није тако мислио.

И тако се све то лепо сврши, и одоше после дугог и мучног политичког рада у механу.

Пило се, певало, напијане су здравице и влади и народу, и у неко доба ноћи сви су се мирно и лепо разишли кућама.

Сутрадан начелник је послао шифром извештај влади о јучерашњем политичком збору. Извештај гласи:

„У мом се округу појавила јака политичка струја противника данашњој влади. Покрет сваког часа хвата све више и више маха, тако да се ја бојим да не дође у питање опстанак данашње династије. Употребљавао сам све мере које сам могао и сва средства што сам их имао на расположењу да спречим ово зло; али како се тај опозициони, управо револуционарни покрет јавио нагло, као бујица, то су сви моји покушаји били узалудни, и револуционари су се насилно искупили у огромном броју јуче по подне на збор. Из њихових оштрих и дрских говора увидео сам да су анархистичких начела и да у тајности сигурно спремају буну и преврат у земљи. Напослетку, после мучних и тешких напора, једва сам успео да збор растурим, јер је могло бити велике опасности, пошто је један између њих чак претио како ће они оборити монархију и увести републикански систем владавине.

У прилог под ./. шаљем учтиво господину министру списак најопаснијих личности (ту је био као коловођа онај особењак што пије меланж, „цукервасер", шта ли беше, затим она тројица што су били за каву) и молим за наређење шта дале да предузмем у овако важним и судбоносним приликама по нашу земљу."

Начелник је одмах, после тако крупних услуга што је учинио земљи и управи земаљској, добио одликовање и класу. Сви они опозиционари дошли су да му честитају, и на томе се ствар сврши.

После свршеног збора, запитао сам био једног:

- Зар код вас нема луди што се баве политиком?

- Било је и тога.

- Па?

- Ништа... Будалаштине!

- Што будалаштине?

- Остави се, молим те; ко ће да ми води политику?!... Почињао је то један!

- Па шта учини?

- Луд човек! Шта има да учини?!... Знамо га сви: и ко је и откуда је и чији је син и шта једе у кући. Отац му био мајстор, али последњи човек, а он отишао у школу, млатио се негде по свету, па дошао натраг и започео да ми прича: треба овако, треба онако, па не знам уређење, па закони, па устав, па грађанска права, па слобода збора, па избори... Мани, молим те, вазда је он бунцао којешта!

- Па шта му ти кажеш?

- Ништа! Шта да му кажем? Гледам га, па се смејем. Знам њега; нема хлеба честито да једе, а знам му оца и фамилију. и он ми прича шта је устав и слобода?

- Можда зна човек?! - рекох.

- Остави, молим те, бар њега знам колико је тежак.

- Па шта уради?

- Шта ће да уради?!... Чита неке књиге, трчи из места у место, агитује нешто, скупио неколико њих, држали неке зборове. Хапсише га, кажњаваше, протериваше. Кажем му ја једном: „Што се заносиш као дериште, те не гледаш свог посла? Видиш да си луд човек?!"

- Шта му други веле?

- Пукоше луди од смеја. Кад изиђе из затвора, па прође улицом, тек онда настане смеј.

„Нађе ли устав?", упита га неко, а цела улица у смеј. - Море, што је било шале с њим, то нема. Некипут да се испреврћемо од смеја. И данас му остало име Тома Устав! рече ми онај, и засмеја се тако да му сузе ударише на очи.

- Па шта је било с њим?

- Пропао је, сиромах. Нема нигде ништа, а и службу му државну не даду... Будала! Његови другови по школи какве лепе положаје имају, а он тако! Није му нико крив. Додуше, хвале га да је био од свију њих најспремнији и најинтелигентнији, ал' некако занесењак. Ништа није горе него кад човек уврти себи неке бубе у главу. Нашао се он да исправља нешто. Целом свету добро, а он хоће нешто нарочито, као да га ми не знамо. Сиромах!...

- Шта сад ради?

- Море, сад се опаметио, ал' доцкан! Ми га излечисмо од буба, а како је он био дурашан, ништа власти не би с њим учиниле. Него ми почесмо да терамо комедију, па га још ђаволи прозваше „Устав". Тако данас, тако сутра, па почеше луди с њим да праве шале где стигну, где стану. Он се бори, бори, па малакса... Жао ми га јадника! Није био рђав!... Сад је паметан, озбиљан човек, не заноси се као пре. Повукао се готово сâм за се, па се слабо с ким и дружи. У сиротињи је, али га многи помажу. Свима нам га је жао, али сам је крив...

- Како сад луди с њим?

- Лепо!... Сад га не исмева нико, воле га луди; а и жалимо га, јадника!

 



Komentari (59)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jukie Jukie 15:17 23.11.2011

Ludi, jašta

Jesi to namerno promenila lj u l?
Krugolina Borup Krugolina Borup 15:58 23.11.2011

Re: Ludi, jašta

Jukie
Jesi to namerno promenila lj u l?


Nisam, tako je u originalu.
Znao nas je autor u dušu.
A za 110 godina ništa se nismo promenili.
immobil immobil 18:02 23.11.2011

Stradija

Stradija
Radoje Domanovic

U jednoj staroj knjizi citao sam cudnu pricu, a vrag bi ga znao otkud meni ta knjiga iz nekog smesnog vremena, u kome je bilo mnogo slobodoumnih zakona, a nimalo slobode, drzali se govori i pisale knjige o privredi, a niko nista nije sejao, cela zemlja pretrpana moralnim poukama, a morala nije bilo, u svakoj kuci pun tavan logika, a pameti nije bilo, na svakom koraku gororilo se o stednji i blago- stanju zemlje, a rasipalo se na sve strane, i svaki zelenas i nitkov mogao je sebi kupiti za nekoliko grosa titulu "veliki narodni rodoljub". ... - Kazu da u toj zemlji ima dosta svinja. - Zar je samo zbog svinja cuvena ta zemlja? - upitam zacudjeno. - Pa ima i budalastina mnogo, al' to mene slabo zanima! - rece onaj hladnokrvno, i uze opet krpiti mreze. Bese mi nejasan taj odgovor, te ga nanovo zapitam: - Kakve budalastine? - Svakojake - odgovori ovaj s nekom dosadom, i zenu ravnodusno. - Dakle, svinje i budalastine?! Ni o cemu drugom nisi slusao?... - Sem svinja, vele da imaju mnogo ministara, koje u penziji, koje na raspolozenju, ali njih ne izvoze na stranu. Izvoze samo svinje.
dragan7557 dragan7557 10:18 24.11.2011

Re: Stradija

Dakle, svinje i budalastine?!

Sad ostale, samo ove druge.

cerski
immobil immobil 12:57 24.11.2011

Re: Stradija

Oh probali smo mi i ove druge da izvezemo, al kažu da imaju i svojih dovoljno. Tako ostasmo mi sa svojim budalaštinama, i kako to biva u trgovini popunismo i zalihe iz uvoza.
Ajnštajn je rekao

Dve stvari su beskonačne Kosmos i ljudska glupost, za onu prvu nisam siguran!
omega68 omega68 18:40 23.11.2011

nimalo slučajno

što se samo posle nekoliko meseci, zbog opisanog stanja, dogodilo ubistvo vladara i njegove žene, kao i totalni zaokret spoljne politike Srbije od Austrije ka Rusiji.
Sledećih nekoliko godina je bilo zlatno doba demokratije, patriotizma i ekonomije ( dobijen ''Carinski rat ''...)
Kru, je l to nešto piše u zvezdama ili onako slutiš?
tasadebeli tasadebeli 21:38 23.11.2011

Razmišljanje jednog običnog srpskog vola



Raznih čuda biva u svetu, a naša je zemlja, kao što mnogi vele, plodna čudima u tolikoj meri da već više i čuda nisu čuda. Kod nas ima ljudi sa vrlo velikim položajima koji ništa ne misle, a u naknadu za to, ili možda iz drugih razloga, počeo je razmišljati jedan običan seljački vo, koji se ništa ne razlikuje od ostalih srpskih volova. Bog će znati šta je bilo da se taj genijalni brav odvaži na tako drsko preduzeće - mišljenje, jer se dosad dokazalo da se od tog nesrećnog zanata u Srbiji samo moglo imati štete. Hajde, recimo, da on jadnik, u svojoj naivnosti, i ne zna da se u njegovoj postojbini ne rentira taj zanat, te mu to nećemo pripisivati u naročitu građansku kuraž, ali, ipak, ostaje zagonetno što baš vo da misli, kad on niti je birač, ni odbornik, ni kmet, niti ga je ko izabrao u kakvoj volujskoj skupštini za poslanika, ili čak (ako je u godinama) za senatora, a ako je grešnik sanjao da u kakvoj volujskoj zemlji bude ministar, onda bi, naprotiv, trebalo da se vežba kako će što manje misliti, kao što to čine odlični ministri u nekim srećnim zemljama, mada naša zemlja i tu nema sreće. Na kraju krajeva, šta se nas tiče što je vo u Srbiji preduzeo napušten zanat od ljudi, a može biti da je baš počeo misliti po nekom prirodnom nagonu.

Pa kakav je to vo? Običan vo koji ima, što rekla zoologija, glavu, trup i udove, sve kao ostali volovi; vuče kola, pase travu, liže so, preživa i riče. Zove se Sivonja.

Evo kad je počeo misliti. Jednog dana njegov gazda ukoška u kola njega i njegovog druga Galonju, natovari na kola neke pokradene vrljike i otera u grad da proda. Prodao gazda vrljike još čim je naišao na prve gradske kuće, uzeo pare, iskoška Sivonju i njegovog druga, zakači lanac kojim su vezani za jarmenjaču, baci pred njih razdrešen snop šaše, pa veseo uđe u jednu malu me'anicu da se potkrepi, kao čovek, s kojom rakijom. U varoši je bila neka svečanost, pa ljudi, žene, deca, prolaze sa sviju strana. Galonja, koji je i inače među volovima poznat kao priglup, nije posmatrao ništa, već sa svom ozbiljnošću pristupi ručku, najede se dobro, muknu malo od zadovoljstva, pa onda prileže, i uz slatko dremanje poče preživati. Ništa ga se ne tiču raznovrsni ljudi koji mimo njega vrve na sve strane. On mirno drema i preživa. (Šteta te nije čovek, kako ima dispozicije za visoku karijeru.) Ali Sivonja ni da okusi. Njegov sanjalački pogled i tužan izraz lica govorili su na prvi pogled da je to mislilac i nežna, upečatljiva duša. Prolaze mimo njega ljudi, Srbi, ponosni na svoju svetlu prošlost, svoje ime, na narodnost, a taj ponos se oličava na njihovom krutom držanju i hodu. Sivonja je to posmatrao, pa mu, tek, dušu obuze tuga, bol silne nepravde, i on ne mogaše podleći tako jakom, iznenadnom i silnom osećanju, već riknu tužno, bolno, a u očima mu se zavrteše suze. I Sivonja od silnog bola poče misliti:

- Čime se ponosi moj gazda i ostali njegovi sugrađani, Srbi? Zašto toliko dižu glave i s naduvenom gordošću i prezrenjem gledaju na moj rod?... Ponose se otadžbinom, ponose se time što im je milostiva sudbina dodelila da se rode ovde u Srbiji. Pa i mene je majka otelila ovde u Srbiji, i ne samo da je ovo otadžbina moja i oca moga, već su i moji stari kao i njihovi, svi zajedno, prešli u ove krajeve još iz stare slovenske postojbine. Pa niko od nas volova ne osećaše ponos zbog toga, već smo se mi uvek ponosili time koji više tereta uzbrdo može povući, a nijedan vo do danas ne reče nekom švapskom volu: „Šta ti hoćeš, ja sam srpski vo, moja je otadžbina ponosna zemlja Srbija, tu su se otelili svi moji stari, tu su, u ovoj zemlji, i grobovi predaka mojih.“ Bože sačuvaj, time se mi nikad nismo ponosili, to nam ni na um nije padalo, a eto se oni i time ponose. Čudni ljudi!

Pri takvim mislima vo tužno zavrte glavom, zazvoni medenica o njegovom vratu i krcnu jaram. Galonja otvori oči, pogleda druga, pa muknu:

- Ti se opet tvojski ludiraš! Jedi, budalo, te se goj, vidiš da ti se rebra broje; da je dobro misliti, to ljudi ne bi ostavili nama volovima. Ta nas sreća ne bi snašla!

Sivonja pogleda svoga druga sa sažaljenjem, okrete glavu od njega i udubi se dalje u svoje misli.

- Ponose se svetlom prošlošću. Imaju Kosovo polje, Kosovsku bitku. Čudna čuda, pa zar i moji stari nisu još i tada vukli vojsci 'ranu i ratne potrebe; da nas nije bilo, taj bi posao morali raditi sami ljudi. Imaju ustanak na Turke. To je velika, plemenita stvar, ali ko je tu bio. Zar su dizali ustanak ovi naduveni šupljoglavci što se ovako ne radeći ništa šepure pored mene s ponosom, kao da je to njihova zasluga. Eto, da uzmem za primer samo moga gazdu. I on se ponosi i hvališe ustankom, a naročito time što je njegov praded kao redak junak poginuo u ratu za oslobođenje. Pa zar je to njegova zasluga? Njegov praded je imao prava da se ponosi, ali on ne; njegov je praded poginuo da bi moj gazda, kao njegov potomak, mogao biti slobodan. I on je slobodan, ali šta radi u toj slobodi? Ukrade tuđe vrljike, sedne i on na kola, pa ja vučem i njega i vrljike, a on na kolima spava. Sad je prodao vrljike, pije rakiju, ne radi ništa i ponosi se svetlom prošlošću. A koliko je u ustanku mojih starih poklano da se borci hrane, pa zar nisu i moji stari, u to vreme, vukli ratne potrebe, topove, hranu, džebanu, pa nama ipak ne pada na um da se kitimo njihovim zaslugama, jer mi se nismo izmenili, mi i danas vršimo svoju dužnost kao god i naši stari što su je savesno i trpeljivo vršili.

Ponose se patnjama svojih predaka, petstogodišnjim robovanjem. Moj rod pati otkad postoji, pamtimo mi i dandanji i robujemo, pa mi to nikad ne udarismo na velika zvona. Kažu, Turci ih mučili, klali, udarali na kolje, pa i moje su stare klali i Srbi i Turci, pekli, i na kakve nas još muke nisu udarali.

Ponose se verom, a ne veruju ni u šta. Što sam ja kriv i moj ceo rod što nas ne primaju u hrišćane. Vera im kaže „ne ukradi“, a eto moj gazda krade i pije za te novce što je od krađe dobio. Vera im nalaže da čine dobro bližnjem svome, no oni jedan drugom samo zlo čine. Kod njih je najbolji čovek, koga smatraju za primer vrline, ako samo ne čini zla, a već, razume se, da niko i ne pomišlja da zahteva od koga da, sem toga što nikome zla ne čini, učini i dobro. I eto na šta su spali da su im primeri vrlina ravni svakoj beskorisnoj stvari, koje samo nikom zla ne čine.

Vo duboko uzdahnu i njegov uzdah podiže čak prašinu s puta.

- Pa zar onda - produži on dalje svoje tužne misli - nismo ja i moj rod bolji u tome od sviju njih? Ja nisam nikoga ubio, nikog ogovorio, nikom ništa nisam ukrao, nisam nikog otpustio iz državne službe ni kriva ni dužna, nisam napravio deficit u državnoj kasi, nisam lažno bankrotirao, nisam nikad okivao i apsio nevine ljude, nisam oklevetao svoje drugove, nisam izneverio svoje volovsko načelo, nisam lažno svedočio, nisam nikad bio ministar i činio zla zemlji, a sem toga što nisam zla činio, činim dobra i onima koji meni zla čine. Majka me otelila, pa su mi odmah zli ljudi i mleko majčino oduzimali. Bog je travu tek valjda stvorio za nas volove, a ne za ljude, pa nam i nju otimaju. I mi, ipak, pored tolikih udaranja, vučemo ljudima kola, oremo im i hranimo ih hlebom. Pa, ipak, niko ne priznaje te naše zasluge za otadžbinu...

- Ako je do posta, lepo, njima, ljudima, vera kaže da poste sve poste, a oni ni to malo posta neće da izdrže, a ja i ceo moj rod postimo celog svoga veka, otkad nas od sise majčine odbiju.

Vo obori glavu i kao da se nešto zabrinu, diže opet glavu naviše, šmrknu ljutito na nos i izgledaše kao da se nečega važnog priseća, pa ga to muči; najednom muknu radosno:

- A, sad znam, mora to biti? - i produži misli:

- To je dakle: ponose se slobodom i građanskim pravima. O tome moram ozbiljno razmisliti. Misli, misli, ali ne ide nikako. - U čemu su ta njihova prava? Ako im policija naredi da glasaju, oni glasaju, a to toliko mogli bismo i mi muknuti: „Zaaa!“. A ako im ne naredi, ne smeju da glasaju, ni da se mešaju u politiku isto kao i mi. Trpe i oni apsu i udarce često ni krivi ni dužni. Mi bar riknemo i manemo repom, a oni ni toliko građanske kuraži nemaju.

Utom iziđe gazda iz me'ane. Pijan, prepleće nogama, pomutio očima, izgovara neke nerazumljive reči i, krivudajući, pođe kolima.

- Eto našto je taj ponosni potomak upotrebio slobodu, koju su mu krvlju preci izvojevali. Ajde, moj je gazda pijan i krade, ali na šta su je drugi upotrebili? Samo da ne rade ništa i da se ponose prošlošću i zaslugama svojih starih, u kojima oni nemaju nikakva udela ni koliko ja. A mi volovi ostali smo isto tako vredni i korisni radnici kao što su naši stari bili. Volovi smo, to jeste, ali se ipak možemo ponositi svojim mučnim današnjim radom i zaslugama.

Vo duboko uzdahnu, i spremi vrat za jaram.


Radoje Domanović, april,1902.
Krugolina Borup Krugolina Borup 22:17 23.11.2011

Re: Razmišljanje jednog običnog srpskog vola

Razmišljanje jednog običnog srpskog vola


I ta je dobra, profesore, ali je meni Mrtvo more oduvek - otkada sam se u školi prvi put s Domanovićem srela - najmilije. Uglavnom zbog ovoga:

- Лепо, а шта је дужност доброг и послушног грађаnина?

- Дужност је доброг и родољубивог грађанина да се ујутру дигне из постеље.

- Врло лепо, то је прва дужност. Има ли још која?

- Има још.

- Које су?

- Да се грађанин обуче, умије и доручкује!

- Па онда?

- Онда изиђе мирно из своје куће и иде право на свој посао, а ако нема посла, онда иде у механу, где чека време ручку. у подне тачно долази опет мирно својој кући и руча. После ручка попије каву, опере зубе и легне да спава. Кад се добро испава, грађанин се умије и иде у шетњу, па онда у механу и, кад дође време вечери, долази право својој кући те вечера, а после вечере легне у постељу и спава.

immobil immobil 13:22 24.11.2011

Re: Razmišljanje jednog običnog srpskog vola

Vo duboko uzdahnu, i spremi vrat za jaram.


Volovi jaram trpe, a ne ljudi!U normalnom Univerzumu. U crnoj rupi pak, sve je moguće!
setisesifre setisesifre 22:05 23.11.2011

Их, Домановић!

Лепо подсећање на великог Домановића, писмениг човека који је још '902. предвидео петооктобарски мрак и "утепаног" слепца који је прихватио главну улогу за будући филм који ће се звати: Како вам драго - Вођа или Како је онај који би трајао да је вредео упропастио Мајку.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 00:11 24.11.2011

Komunizam

U komunističkom društvu, kao u kasarni, poslušnost je glavna vrlina, i svaki pokušaj samostalnog mišljenja znači kažnjivi prekršaj discipline. Društvena disciplina na taj način isključuje ličnu samodisciplinu, koje se žigoše kao nešto antisocijalno, što neminovno vodi u anarhiju.

Zašto je Domanićevo vreme bolje od sadašnjeg?
Jer se tada svojina poštovala, i privatan sektor beše dominatan, te javna potrošnja mala i deficit nepostojeći. Tada je čovek mogao i bez politike, što ne znači da je to dobro.

Kada će Kru prestati da popravlja ono (državne škole), što je napravljeno da ne radi?
Krugolina Borup Krugolina Borup 00:23 24.11.2011

Re: Komunizam

što je napravljeno da ne radi?


Nije napravljeno da ne radi.
Napravljeno je da radi.
I može da radi.
Živ dokaz - Skandinavci.

Ti mora da si mnooogo mlad ako tako žestoko veruješ u potpunu privatizaciju nekih osnovnih stvari, koje nikako ne bi smele biti dostupne samo odabranima, već svima. Kao što su školstvo i zdravstvo, na primer. Da me pogrešno ne razumeš - nemam ništa protiv privatnih škola i privatnih zdravstvenih ustanova. Ali sam definitivno protiv totalne privatizacije svih škola i svih zdravstvenih ustanova. To bi bilo apsolutno nehumano. A čini mi se da ti uporno zagovaraš upravo tu varijantu?
setisesifre setisesifre 00:41 24.11.2011

Лектура!

Krugolina Borup

Ti mora da si mnooogo mlad ako tako žestoko veruješ u potpunu privatizaciju nekih osnovnih stvari, koje nikako ne bi smele biti dostupne samo odabranima, već svima. Kao što su školstvo i zdravstvo, na primer. Da me pogrešno ne razumeš - nemam ništa protiv privatnih škola i privatnih zdravstvenih ustanova. Ali sam definitivno protiv totalne privatizacije svih škola i svih zdravstvenih ustanova. To bi bilo apsolutno nehumano. A čini mi se da ti uporno zagovaraš upravo tu varijantu?

Ви можете много боље.
Ово нема смисла. Поново прочитајте шта сте написали.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 00:44 24.11.2011

Re: Komunizam

Krugolina Borup
što je napravljeno da ne radi?


Nije napravljeno da ne radi.
Napravljeno je da radi.
I može da radi.
Živ dokaz - Skandinavci.

Поредимо се са најбољима? По чему се скандинавска школства разликују од српског?
Krugolina Borup

Ti mora da si mnooogo mlad ako tako žestoko veruješ u potpunu privatizaciju nekih osnovnih stvari, koje nikako ne bi smele biti dostupne samo odabranima, već svima. Kao što su školstvo i zdravstvo, na primer. Da me pogrešno ne razumeš - nemam ništa protiv privatnih škola i privatnih zdravstvenih ustanova. Ali sam definitivno protiv totalne privatizacije svih škola i svih zdravstvenih ustanova. To bi bilo apsolutno nehumano. A čini mi se da ti uporno zagovaraš upravo tu varijantu?

Чак и да је школство приватно, оно не мора бити недоступно некоме, већ напротив, онима које није доступно, ту ваља помоћи. Но, све зависи шта се од школства очекује. Чак и у ваучерском систему, држава не помаже ученицима, већ субвенционише наставнике, како би кадар био квалитетнији.

Образовање је бесплатно и обавезно.
Обавезно за ученике,
бесплатно за наставнике!

Дакле, није приватизација најбитнија.
Један ђак мора изабрати шта ће учити, са чим ће се упознавати, како би даље бирао сходно томе своје занимање, и исто волео. У том избору, предмета, наставника и школа, награђује оне најбоље, најодговорније, најспособније, најревносније.
Krugolina Borup Krugolina Borup 01:08 24.11.2011

Re: Komunizam

Поредимо се са најбољима?


Naravno.
Na koga ćemo da se ugledamo, ako ne na najbolje?

По чему се скандинавска школства разликују од српског?


A zašto da se usredsređujemo na razlike?
Zašto ne bismo počeli od sličnosti, pa da nam to bude osnova da prevaziđemo razlike?
setisesifre setisesifre 01:16 24.11.2011

Запажање

srdjazlopogledja

Образовање је бесплатно и обавезно.
Обавезно за ученике,
бесплатно за наставнике!

И, у чему је проблем?!
Наравно да је бесплатно за професора, наставника, учитеља, лекара, правника...
Па шта хоћете; да вама, слободним уметницима, дизајнерима, СУР радницима, пуњачима упаљача, продавцима леблеблија...платимо што вам описмењавамо децу?
Итекако има да платите то описмењавање!
Кол'ко пара, тол'ко и писмености.
Па још хоћете да и волимо вашу децу више него своју!
Куц, куц - плати!
Професор је искључиви кривац за неуспех и студента и ђака. Плати га добро, научиће ученика шта је алегорија код Домановића.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 01:40 24.11.2011

Re: Komunizam

Krugolina Borup
Поредимо се са најбољима?


Naravno.
Na koga ćemo da se ugledamo, ako ne na najbolje?

По чему се скандинавска школства разликују од српског?


A zašto da se usredsređujemo na razlike?
Zašto ne bismo počeli od sličnosti, pa da nam to bude osnova da prevaziđemo razlike?

Зато што управо разлике одређују једне као најбоље, а друге као најгоре.
srdjazlopogledja srdjazlopogledja 01:43 24.11.2011

Re: Запажање

setisesifre
srdjazlopogledja

Образовање је бесплатно и обавезно.
Обавезно за ученике,
бесплатно за наставнике!

И, у чему је проблем?!
Наравно да је бесплатно за професора, наставника, учитеља, лекара, правника...
Па шта хоћете; да вама, слободним уметницима, дизајнерима, СУР радницима, пуњачима упаљача, продавцима леблеблија...платимо што вам описмењавамо децу?
Итекако има да платите то описмењавање!
Кол'ко пара, тол'ко и писмености.
Па још хоћете да и волимо вашу децу више него своју!
Куц, куц - плати!
Професор је искључиви кривац за неуспех и студента и ђака. Плати га добро, научиће ученика шта је алегорија код Домановића.

Када се каже "бесплатно", мисли се на изостанак одговорности. Нека је стилска фигура у питању, а Ви мени реците која, а ја ћу Вама заузврат помоћи око цитирања текста.

Што ће рећи, дабоме да ваља платити, али не свима подједнако, и без јемства квалитета. Зар Ви слободним уметницима, дизајнерима, пуњачима упаљача, продавцима лебелеблија дајете новац на невиђено, изнова и изнова? Па кад захтевају још, и ако им је услуга лоша, прихватате повећање цене?
sirano92 sirano92 08:49 24.11.2011

Re: Komunizam

Један ђак мора изабрати шта ће учити, са чим ће се упознавати, како би даље бирао сходно томе своје занимање, и исто волео.


Da li se ova recenica odnosi na osnovnu skolu?
lebellond lebellond 08:53 24.11.2011

Re: Komunizam

Поредимо се са најбољима? По чему се скандинавска школства разликују од српског?


Deca idu u skole samo u jednoj smeni, tamo provode ceo dan. Inace, deca u Finskoj rade domaci u skoli, sa nastavnicima, tako da kad dodju kuci roditelji ne moraju da rade domaci sa njima niti da ih teraju da uce.
Oh da, i sve skole imaju resetke na prozorima, zbog velikog broja samoubistava.
dragan7557 dragan7557 10:28 24.11.2011

Re: Запажање Iskrenost?!


Када се каже "бесплатно", мисли се на изостанак одговорности.

Cestitam na iskrenosti! Zato ti i pises po ovom blogu!

cerski
Hansel Hansel 11:20 24.11.2011

Re: Komunizam

srdjazlopogledja
Zašto je Domanićevo vreme bolje od sadašnjeg? Jer se tada svojina poštovala, i privatan sektor beše dominatan, te javna potrošnja mala i deficit nepostojeći. Tada je čovek mogao i bez politike, što ne znači da je to dobro.

Srđo, potraži Krugolinin blog "Udruženje za suzbijanje luksuza", ja sada ne mogu da ga nađem - tamo sam postavio deo članka o krizi s kraja 19. veka iz tadašnjeg "Glasa javnosti". Čini se vrlo ilustrativno.

P.S. Nije Domanić, nego Domanović.

EDIT: Našao blog. Razočarao me Google, Bingu prvi rezultat: Udruženje za suzbijanje luksuza.
Krugolina Borup Krugolina Borup 12:17 24.11.2011

Re: Komunizam

Зато што управо разлике одређују једне као најбоље, а друге као најгоре.


Pa, to ti kažem.

Usredsrediti se na razlike znači usredsrediti se na činjenicu da smo među najgorima, obeshrabriti se i dići ruke.

Usredsrediti se na sličnosti znači usredsrediti se na činjenicu da želimo da menjamo stanje stvari, ohrabriti se i prihvatiti se posla.
setisesifre setisesifre 01:37 24.11.2011

Мало о просвети

Коначно да дођемо на тему која се не тиче школе која нема видео надзор, неажурне достављаче позивница на школске прославе, временски неухватљивих буђача за предавања у осам...

Све сте, госпођо Круголина, опричали (имао сам живаца да ишчитам претходно), само не рекосте ништа о квалитету.

Да ли Ваш синчић има учитељицу која га учи првим словима и томе шта је десно...шта плаво, и где је небо?

Ако ту има проблема, џаба вам писоар у тоалету са све Школским одбором.
tetkino tetkino 10:27 24.11.2011

Domanović naš pretužni

Kad čitaš Domanovića ti kao da držiš sebi ogledalo.
Čovek koji proživi život, a ništa ne nauči, je promašen čovek.
Narod kome prodje ceo vek, a ništa ne nauči, ništa ne promeni, ništa ne unapredi, a pri tome i dalje očekuje da će sutra biti bolje, je jedan blesav narod.

Škola je obrazovno-vaspitna ustanova. Ali ni jedno ni drugo ne počinju u školi.
Oba počinju u kući i bar sa nekim osnovama bi trebalo doći u školu, jer roditelji imaju samo 1-2 dete, a nastavnici 40 djaka, pa mi nije jasno zašto se od nastavnika očekuje da sa tom decom urade više i postignu bolje nego roditelji.

Današnja deca u škole dolaze bez osnovnih:
- higijenskih navika - i dalje se kupamo i presvlačimo jednom nedeljno, zube peremo jednom dnevno, ne peremo ruke posle toaleta i sl.
- socijalizacije - ima previše dece nesposobne da funkcionišu u kolektivu, grupi, naviknuti su da se čitav svet vrti oko njih i njihovih želja i potreba, nemaju nikakvu sposobnost empatije. Nisu naučeni da saslušaju druge, a kamoli da stave druge ispred sebe
- kućno vaspitanje - je misaona imenica za većinu. Hvala, molim, izvinite, oprostite, izvolite... - mitske reči.

Škole su nam dno. Propale, smrdljive, bučne, prljave...
Nastavnici su tu zbog plate, nemotivisani su, nezainteresovani, neće da se usavršavaju i probaju nešto novo
Deca su nam bezobrazna, nevaspitana, tupava, mlitava i generalno nikakva.

Deca su nam zlatna kakvi smo mi. Jer ta deca zive sa nama u domacinstvima koje smo im mi stvorili. Zive u državi koju smo mi sebi krojili. Uče u školama koje smo im mi napravili, kao i te beskrajno loše nastavne programe.

Nisu to uradili neki ljudi, uradili smo to mi.
Mi sto ne glasamo ili glasamo ali ćutimo.
Mi što otaljavamo svoj posao ili radimo samo kad nas gazda gleda, kad možemo tako da radimo.
Mi koji pristajemo da radimo kao robovi i da nas plaćaju kao robove, kad već nemamo mogućnosti da radimo kao oni drugi što imaju vezu.
Mi što se guramo pored trudnica, baba i dece da sednemo u autobusu. Pece savest malo, ali bio je naporan dan.
Mi što se malo švercujemo u autobusu i malo kraduckamo struju i komšijin internet.
Mi što sami častimo doktore i sudije i policajce i advokate, a posle kukamo kako su svi korumpirani.
Mi smo ti krivi.
Krivi smo jer se ne bunimo protiv sebe i svega, pre svega u nama, što nam smeta.
Time što ćutimo ili lajemo samo kad nas ne čuju, dajemo saglasnost da se ovakvo stanje nastavi.

Pre nego sto lanes da neko drugi ne radi svoj posao podji od sebe i reci da li si ti u toj priči odradio svoj dio onako kako treba i kad treba, ako jesi, slobodno predji na druge.
mrdax mrdax 12:18 24.11.2011

Re: Domanović naš pretužni

tetkino




Zvuci poprilicno mracno i crno kada ovako citas ali mislim da nije daleko od prave slike.
Mada naravno nisu svi isti.
immobil immobil 13:04 24.11.2011

Re: Domanović naš pretužni

Škole su nam dno. Propale, smrdljive, bučne, prljave...


Za to postoji sasvim objektivan razlog. To su prioriteti svih vlada koje pamtim.

Nastavnici su tu zbog plate, nemotivisani su, nezainteresovani, neće da se usavršavaju i probaju nešto novo


I za ovo postoji razlog. Zove se negativna selekcija!To je protivprirodan proces, ne bi smeo da se događa, i moguć je samo na jednom mestu u Univerzumu, pogađate u crnoj rupi. Zaključak izvedite sami.

Deca su nam bezobrazna, nevaspitana, tupava, mlitava i generalno nikakva.


E ovo je neopisiva budalaština. Deca su nam kao i deca svuda po svetu male pametnice željne znanja i saznanja, bistri u rasuđivanju sve dok mi odrasli kroz golgotu srpske škole ne napravimo od njih nas same.
Svi epiteti koje ste postavili , a i još po koji bi se mogao pridodati, ne odnose se na decu već na nas same.
Deca su nam zlatna kakvi smo mi. Jer ta deca zive sa nama u domacinstvima koje smo im mi stvorili. Zive u državi koju smo mi sebi krojili. Uče u školama koje smo im mi napravili, kao i te beskrajno loše nastavne programe.

Nisu to uradili neki ljudi, uradili smo to mi.
Mi sto ne glasamo ili glasamo ali ćutimo.
Mi što otaljavamo svoj posao ili radimo samo kad nas gazda gleda, kad možemo tako da radimo.
Mi koji pristajemo da radimo kao robovi i da nas plaćaju kao robove, kad već nemamo mogućnosti da radimo kao oni drugi što imaju vezu.
Mi što se guramo pored trudnica, baba i dece da sednemo u autobusu. Pece savest malo, ali bio je naporan dan.
Mi što se malo švercujemo u autobusu i malo kraduckamo struju i komšijin internet.
Mi što sami častimo doktore i sudije i policajce i advokate, a posle kukamo kako su svi korumpirani.
Mi smo ti krivi.
Krivi smo jer se ne bunimo protiv sebe i svega, pre svega u nama, što nam smeta.
Time što ćutimo ili lajemo samo kad nas ne čuju, dajemo saglasnost da se ovakvo stanje nastavi.

Pre nego sto lanes da neko drugi ne radi svoj posao podji od sebe i reci da li si ti u toj priči odradio svoj dio onako kako treba i kad treba, ako jesi, slobodno predji na druge.


E ovo je tačno, s tim što su nam deca ne u odnosu na nas zlatna, već zaista zlatna
westvleteren westvleteren 13:29 24.11.2011

Re: Domanović naš pretužni

E ovo je neopisiva budalaština. Deca su nam kao i deca svuda po svetu male pametnice željne znanja i saznanja, bistri u rasuđivanju sve dok mi odrasli kroz golgotu srpske škole ne napravimo od njih nas same.



Jukie Jukie 00:10 25.11.2011

Re: Domanović naš pretužni

immobil

Deca su nam bezobrazna, nevaspitana, tupava, mlitava i generalno nikakva.

E ovo je neopisiva budalaština. Deca su nam kao i deca svuda po svetu male pametnice željne znanja i saznanja, bistri u rasuđivanju sve dok mi odrasli kroz golgotu srpske škole ne napravimo od njih nas same.


To se ne potire međusobno... Zavisno koja se starosna grupa dece posmatra.
(mislim da najveći broj nesporazuma ovde na forumu oko toga šta deca mogu, umeju i treba da rade, dolazi od toga što neko kad se pomene dete zamišlja prvake, neko četvrtake, nego sedmake a neko treći srednje)

Nažalost ovaj sistem je toliko "dobar" u kvarenju dece da već u šestom razredu previše tek ispilelih tinejdžera odgovara opisu iz prve rečenice.
I jedan je previše!
immobil immobil 09:54 25.11.2011

Re: Domanović naš pretužni

Nažalost ovaj sistem je toliko "dobar" u kvarenju dece da već u šestom razredu previše tek ispilelih tinejdžera odgovara opisu iz prve rečenice.
I jedan je previše!


Sa ovim seslažem u pootpunosti. Imam dvoje dece, Sa velikim mi je kamen sa leđa pao kada je došao do BU. Sa malim još se penjem na Golgotu srpskog školstva, a osim toga bio sam predsednik saveta roditelja i školskog odbora tako da je moje iskustvo prilično.
Naš školski sistem sam po sebi nije loše zamišljen. Problem je u ljudima. Zato ga opisujem kao Golgotu.
Koren je u 30 godišnjoj negativnoj selekciji koja je dovela do toga da školski kadar jednostavno nije sposoban da obavlja posao. Loši đaci(čast izuzecima, ali oni su po Gausovoj raspodeli kraj zvona) jednostavno nisu naučili sami te ne poseduju znanje i u takvoj situacijji oni zahtevaju od dece da uče napamet. Niko njih u školi ne uči da misle, da povezuju, zaključuju. Naravno kada se kasnije dođe do Univerziteta , onda se profesori hvataju za glavu. Sa druge strane ti isti profesori linijom manjeg otpora puštaju prolaz lošim budućim nastavnicima na profesorskim smerovima, pa hajmo u krug.
Onaj roditelj koji se osloni na školu ili paraškolske metode u vidu nametnutih privatnih časova ne treba puno čemu dobrom da se nada. Bojim se da roditelji moraju da ulože znatno više sebe u roditeljstvo, podizanje i obrazovanje svoje dece.
Da zaključim, tvrdim Vam da i ti tinejdžeri u sebi imaju prirodnu radoznalost i želju za učenjem, znanjem i saznanjem. Puno je našeg negativnog rada potrebno da bi se to uništilo i nisam siguran da i mi ovakvi kakvi smo možemo pobediti prirodnu težnju dece.
Tvrdim da decu uopšte nije potrebno terati da uče. To je zabluda. Oni uče svakoga trena svog odrastanja, pa čak i kasnijeg života. Zapitajte se i Vi kao odrasli kada Vam u Merkatoru otvore novu automatsku kasu vi radoznalo pođete baš tamo, iz radoznalosti da naučite kako radi(naravno ako se ranije niste sreli sa tim čudom od tehnike). Vidite čak i u nama matorima koji smo prošli školu nije moguće ubiti radoznalost. To nisu mogle čak ni godine.

Ono što je problem u školstvu to je NAČINučenja. E da bi bio drugi način potrebni su i drugi uslovi.
Recimo to ovako
Platiš Fajnmena, dobiješ Fajnmena
platiš Miku , e pa to što si platio to si i dobio...


dragan7557 dragan7557 11:01 25.11.2011

Re: Domanović naš pretužni

Tvrdim da decu uopšte nije potrebno terati da uče.

Dovoljno ih je motivisati.

cerski
dragan7557 dragan7557 11:23 25.11.2011

Re: Domanović naš pretužni

Zive u državi koju smo mi sebi krojili.

Ko je vas obmanuo da vi uopste krojite drzavu?

Vlasnik drzave sebi kroji drzavu po svojim potrebama a ne vi. Vi u tome uopste ne ucestvujete, ama bas ni na koji nacin, o tome Domanovic i pise.
Uče u školama koje smo im mi napravili,

Deca uce u skolama koje su nastale voljom vlasnika drzave a ne vasom.
kao i te beskrajno loše nastavne programe.

Programi se prave za potrebe vlasnika drzave a ne dece:
Vo duboko uzdahnu, i spremi vrat za jaram.

Jaram je radno mesto coveka koji je vo:
Mi koji pristajemo da radimo kao robovi i da nas plaćaju kao robove, kad već nemamo mogućnosti da radimo kao oni drugi što imaju vezu.

Kada ste sami samoupravljali i sve bilo drustveno nije vam valjalo! Trazili ste gazde sa svecom i poklanjali im vasu imovinu i rad, samo da vam sto pre sednu na grbacu, sto i danas cinite, imovine vise nemate, ali preostao vam je rad, lumpen-proletarijat se jos dugo nece opametiti.

A donje je vazilo za vreme samoupravljanja koje ste sami porusili, drustvenu svojinu poklonili novim gazdama, i jos mislili da ce vam biti bolje u ulozi vola u jarmu, nego vlasnika.
Pre nego sto lanes da neko drugi ne radi svoj posao podji od sebe i reci da li si ti u toj priči odradio svoj dio onako kako treba i kad treba, ako jesi, slobodno predji na druge.


O ovome odlucuje gazda po sistemu:

Koliko para, toliko muzike. Ili, njemu pare, vama muzika i otpatci. A ako svoj jaram ne nosis po volji bahatog gazde, tu je gazda i bic, citaj otkaz.

cerski
immobil immobil 11:35 25.11.2011

Re: Domanović naš pretužni

Dovoljno ih je motivisati.


Motiv je uvek dobra podrška prirodnoj predispoziciji.
mrdax mrdax 12:15 24.11.2011

Opozicija

Pa evo i danas u opoziciji i u vlasti isti ljudi ali razlicitim dresovima.

Znao je Radoje to dobro da primeti.
tasadebeli tasadebeli 09:26 25.11.2011

Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Уопште не могу да схватим како је овај блог о Домановићу и сатири стигао (опет!) до школе и деце! Можда је то зато што се Круголина у последње време бавила школом, па се и на овом блогу нађоше неки који, изгледа, имају неке непречишћене рачуне са ауторком блога од раније и онда настављају расправу о школи и овде? Или је то можда зато што је школа огледало друштва? Углавном, ко је у школи изостао када су се учили скупови и подскупови, треба да се обавести шта се тог дана радило и да онда посложи коцкице у глави и види да је друштво скуп, а школа подскуп у оквиру тог друштва.

А ово највише пишем због оне бесмислене расправе о томе каква су нам деца (те неваспитана, те безобразна, те иста као и свугде у свету,...). Аман, људи, схватите, као што је школа огледало друштва, тако су и деца наше огледало. Какви смо ми, таква су нам и деца! Није то никаква велика мудрост, то се види одмах чим се мало упустите у тај дечји свет и почнете пажљиво да слушате своју децу. Све ће вам они рећи, чак и када их не питате... Само се мало заинтересујте за њих и њихове проблеме, радости, туге,... Једном речју, волите ту децу, она су наша, и видећете какве ће резултате дати такав ваш однос.

Ех, Круголина, а ја се понадао да ћемо овај пут рећи понешто и о друштву, онако кроз Домановића, али не вреди. Одосмо опет на школу...
immobil immobil 10:01 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Какви смо ми, таква су нам и деца!


Potpuno grešite!Naša deca kao i sva deca zaslužuju bolje od nas.


Ех, Круголина, а ја се понадао да ћемо овај пут рећи понешто и о друштву, онако кроз Домановића, али не вреди. Одосмо опет на школу...


Sami ste sebi dali odgovor , citiraću Vas

Аман, људи, схватите, као што је школа огледало друштва,


Dakle govoreći o školi govorimo o odnosu društva prema sebi samom, nama i deci.



Једном речју, волите ту децу, она су наша, и видећете какве ће резултате дати такав ваш однос.


Ovo je potpuna istina i ključ rešenja i za stanje u školi ali i za stanje u društvu.
Angažman pojedinca na samom sebi i svojoj porodici.
immobil immobil 10:34 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

ја се понадао да ћемо овај пут рећи понешто и о друштву, онако кроз Домановића, али не вреди


Evo mog skromnog priloga raspravi o drustvu. Mislim da Vam se slike koje cete videti nece dopasti ali verujem da nasa realnost iz ugla neutralne osobe iygleda ovako

http://www.youtube.com/watch?v=QmbALBwd7JI



tasadebeli tasadebeli 10:52 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

immobil
Какви смо ми, таква су нам и деца! Potpuno grešite!Naša deca kao i sva deca zaslužuju bolje od nas.
Ех, Круголина, а ја се понадао да ћемо овај пут рећи понешто и о друштву, онако кроз Домановића, али не вреди. Одосмо опет на школу...Sami ste sebi dali odgovor , citiraću Vas
Аман, људи, схватите, као што је школа огледало друштва, Dakle govoreći o školi govorimo o odnosu društva prema sebi samom, nama i deci.
Једном речју, волите ту децу, она су наша, и видећете какве ће резултате дати такав ваш однос.Ovo je potpuna istina i ključ rešenja i za stanje u školi ali i za stanje u društvu.Angažman pojedinca na samom sebi i svojoj porodici.


Ми се, у ствари, слажемо у потпуности! Потпуно сте у праву да наша деца заслужују боље од нас. Само да би они до тога дошли морамо да их научимо да буду бољи од нас. Неће они живети боље само зато што ми треба да им то створимо, за неке ствари ће морати и сами да се боре, а на нама је да их подучимо у томе. Зато сам и рекао да су деца онаква какви смо ми. Ако ми свакога дана себе терамо и учимо се (учење никада не престаје, траје читав живот) како да постанемо бољи људи, онда ће и наша деца бити таква. А онда ће бити и способна да се изборе за неки бољи свет од овога у којем данас живимо. Ми само морамо да им дајемо добру подлогу и подршку док смо на овом свету са њима.

Знам да сам већ сам себи одговорио на постављено питање. Не знам колико сте раније учествовали на Круголининим блоговима о школи, али ја сам се само понадао да ћемо са те уже теме прећи на ону ширу, друштво, па да ту покушамо да установимо који су то чиниоци који доводе, између осталих ствари, да нам школе у Србији производе толико фрустрација и за децу и за родитеље и за наставнике. Често се у тим расправама о школи појединачни примери (нарочито фрустрације родитеља које вуку још од сопственог школовања) уопштавају, па се онда говори о лошем стању у школству уопште. А ту има и људи који силну своју снагу троше да у изузетно тешким условима раде овај племенити посао. Неки од њих раде много више од онога што спољни свет види као посао наставника (нпр. инклузија). И онда се ти људи, ја их називам магарићи јер вуку читав посао у школи (уосталом, тако је на сваком послу где људи раде заједно, имате магариће и оне који се шлепују уз магариће правећи се као да нешто раде) силно разочарају и с правом се осете повређеним, а онда почну и да се питају: за кога ја све ово радим, за кога се трошим, чему све то када онда чујем како је српско школство дно дна. А они су део тог школства и, иначе врло чест случај код просветних радника, догађа се да за сопствену децу не брину толико колико брину о туђој деци. Такве ствари умеју да боле...

Знате, и ја сам у својој основној школи имао наставника физичког који ме је, сваки пут када не оперем патике пред час физичког, гађао оним кеглама за куглање и псовао ми цркву тако да се орила читава школа. И ја бих сада требало да кажем како је та школа била лоша? Таман посла! У исто то време имао сам наставника математике, једног старог господина пред пензијом, који ме није учио само математици, учио ме је и да размишљам и да самостално закључујем. А то ми данас много помаже када посматрам свет око себе. И сваког дана, када изађем пред децу у учионици, ја се сетим тог старог господина. Он је за мене модел доброг наставника. И зато никада нећу рећи да је школство, уопштено говорећи, лоше. Лоши су неки појединци, а њих треба истицати именом и презименом (пошто више не постоји она чувена колективна одговорност из доба самоуправљања) и тако их терати да се мењају или да напусте посао за који нису способни.
dragan7557 dragan7557 11:40 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Ми се, у ствари, слажемо у потпуности! Потпуно сте у праву да наша деца заслужују боље од нас.

Alo bre majstor Taso, vi bre zasluzujete bolje, jer ako vama bude bolje onda ce i vasoj deci biti bolje.

Ili smatras da vama kako bude, a deci da bude bolje? E pa i deca ce misliti, nama kako bude, ali nasoj deci da bude bolje, i tako u nedogled.

Na taj nacin se robovlasnistvo u raznim dosadasnjim varijacijama i odrzava.

Generacija koja moze i mora da prekine tu agoniju, je samo aktuelna generacija, generacija koja misli o svom dobru, dobro, koje kasnije proizvodi i dobro, za buduce generacije.

cerski
immobil immobil 11:57 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

И сваког дана, када изађем пред децу у учионици, ја се сетим тог старог господина. Он је за мене модел доброг наставника.


Suština priče je da Vi govorite o Vašoj školi koja je verovatno i moja škola na koju nemam ama baš nikakvu primedbu. Tri koordinate su iste ali četvrta koordinata vreme nije ista.
Moji profesori i u osnovnoj i u gimnaziji i na fakultetu nemaju ama baš nikakve sličnosti sa ogromnom većinom zaposlenih u današnjem školstvu. Ne bih da smaram svojim sećanjima ali reći ću da mi je fiziku predavao Ph.D, Hemiju, takođe, biologiju i matematiku takođe, Srpskohrvatski Mr. Sci.... i zahvalan sam im na znanju koje su mi pružili a koje i posle 30 god nije sasvim izlapelo.
Ipak uvredljivo je porediti te ljude sa većinom današnjih. To je negativna selekcija koja je protivprirodan proces, predstavlja nasilje nad prirodom i moguća je samo u crnoj rupi kakvo je naše realno društvo.

Da budem precizan. Svakako znate kako izgleda Gausova kriva. Na levom kraju je nekolicina bolesnika koji se iživljavaju na deci lečeći sopstvene komplekse inferiornosti. Ogromna sredina koja bi trebala biti prosek je podprosećna, insuficijentna, polomljena pod teretom previranja u društvu. Jedan mali, mali deo na desnom kraju su oni vredni, i sposobni ljudi koji rade iz entuzijazma i svestan sam da se oni osećaju povređenim paušalnom ocenom stanja u školstvu.
Iz ličnog iskustva tvrdim da je takvih 1 % u svakom kolektivu, i verujte mi da sam stekao utisak da ih taj isti kolektiv u kome rade odbacuje i to sa razlogom, jer su različiti. To što ja ili Vi doživljavamo tu različitost kao dobru i što cenimo njihovu sposobnost i trud nikako ne sprečava njihove kolege da ih smatraju otpadnicima. Njihov rad poznaju deca, poznaju neki roditelji ali ne prepoznaje društvo kao celina, niti politički establišment.
Dakle ti pojedinci kojih u svakoj školi ima 1 ili 2 mogu da se mere sa profesorima iz našeg školskog vremena. Ostali nikako.
immobil immobil 12:10 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Alo bre majstor Taso, vi bre zasluzujete bolje, jer ako vama bude bolje onda ce i vasoj deci biti bolje.


Svi mi zaslužujemo bolje. To bolje međutim ne može doći samo po sebi. Potrebno je da svi prionu na posao, da se uradi nešto da bi se stanje društva promenilo. Taj rad nikako ne podrazumeva revoluciju i slične ludorije koje smo isuviše puta imali priliku da vidimo. Ne podrazumeva ni poretke, kapitalističke, socijalistike, komunističke. To su prazne reči čiji postupak uvođenja nikome ili bar većini nikada nije doneo ništa dobro.

Samo radom i promovisanjem u društvu pozitivnih vrednosti moguće je podići nivo života pa i školstva.

Pitali Engleza kako uspeva da ima tako lepu travu. Posadiš pa jedno 300 god. neguješ i onda će i Vaša biti tako lepa.

Dakle pred nama je

1. Trista godina nerada i sliku možete da zamislite

2. Trista godina rada.

Naše stanje je sada ovakvo

http://www.youtube.com/watch?v=QmbALBwd7JI

a može biti kroz neko vreme i drugačije.
dragan7557 dragan7557 13:04 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!


Pitali Engleza kako uspeva da ima tako lepu travu.

Ma da pisao je i Carls Dikens o tim prepodobnim engleskim drustvima, u novije vreme Pelisier.

Ako postoji neko drustvo koje se moze nazvati Gad od drustva onda je to englesko.

Licno iskustvo.

Posadiš pa jedno 300 god. neguješ i onda će i Vaša biti tako lepa.

Usput malo gajis robovlasnistvo, kolonijalizam, neokolonijalizam ......

cerski
immobil immobil 13:30 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Ako postoji neko drustvo koje se moze nazvati Gad od drustva onda je to englesko.


Nisam ni mislio da kao uzor treba postaviti Engleze. Ni Japance, Ni Amerikance, ni Ruse....
Nije ti potreban uzor da bi krenuo da radiš.
Da je pračovek ili pramajmun čekao na uzor, sada bi mi drugačije komunicirali.
Poenta je u radu, kretanju, želji da se nešto pokrene na bolje a ne na plagiranju bilo kog društva. To bi bilo besmisleno, sva su manje ili više loša.
Video sam real socijalizam, video sam i kapitalizam, i verujte mi da su to samo prazne reči.
Čovek i njegov(potencijalni)rad su suština stvari. Bitangi je uvek bilo i bojim se biće. No oni obični ljudi koji žele da žive, to moraju da urade i svojim životom i radom poprave stanje.
Krugolina Borup Krugolina Borup 14:12 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Bitangi je uvek bilo i bojim se biće. No oni obični ljudi koji žele da žive, to moraju da urade i svojim životom i radom poprave stanje.


Ovo je razlog zbog koga sam uopšte na ovom blogu objavila ovaj odlomak iz Domanovića. Nadala sam se da nas može podstaći na diskusiju o tome šta je dužnost građana? Da jedu i spavaju, ili da daju svoj doprinos da se društvo uredi?

Ali, kako to TasaDebeli već lepo primeti, nama je samoposmatranje mrska rabota. Mi ćemo vazda skrajnuti u ekonomske teme, a antropološke ćemo izbegavati. Uvek će za sve kriv biti nedostatak para, a nikad mi nećemo biti odgovorni ni za šta. Najlakše je okriviti nedostatak para za sve što ne valja. Važno je da mi, sami, i roditelji i nastavnici, nikad ni za šta nismo krivi. Pored silnog spavanja, nemamo ni vremena za samoposmatranje.

A postoji još i gora pojava, koju je Domanović opisao kroz Tomu Ustava, a koja eho ima i u ovom citatu Ivana Ninića, svojevremeno objavljenog u njegovom tekstu u Politici "Oni koji neće da zažmure":

"Узбуњивачи се код нас често доживљавају као (1) залудни људи, или (2) као неко са извесним психичким поремећајима, или (3) као неко ко има неки лични интерес у свему томе, или (4) као неко ко је изманипулисан од неког другог. Могуће је да понешто од тога има код неких узбуњивача, али треба рећи и то да се узбуњивачи разликују од других, пре свега по томе што су спремни да се супротставе нечему што им у њиховој средини смета. Многи други нису такви. И њима такође нешто смета али они су спремни да пред тим зажмуре само да они лично не би трпели неке последице. У таквим околностима узбуњивач на њих не може да се ослони, али може на папире као чврсте доказе."

dragan7557 dragan7557 14:22 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Poenta je u radu, kretanju, želji da se nešto pokrene na bolje a ne na plagiranju bilo kog društva. To bi bilo besmisleno, sva su manje ili više loša.

Ovim negirate teoriju difuznog razvoja drustava, sto je dobro.
Nisam ni mislio da kao uzor treba postaviti Engleze. Ni Japance, Ni Amerikance, ni Ruse....

Koliko vidim niste mislili ni na ovo:
Nije ti potreban uzor da bi krenuo da radiš.

vec na potrebu pozitivne nadgradnje koje se ne postize onim sto se u ljudskom drustvu tokom njegove istorije naziva RAD.

Klasicna definicija rada, danas je sasvim razlicita a u isto vreme ista, kao i ona koju je uspostavio Adam Smith, David Ricardo ili Marks, a to je rad za nagradu u novcu ili naturi, u kojoj definiciji je iskljucena bilo kakva jednakost strana jednacine, i u kojoj se negira, bolje receno ne postoji nikakva forma intrisicne vrednosti, narodski: poistovecuju se babe i zabe.

Sve dok ljudski "rad" bude ekonomska a ne drustvena kategorija, umesto covecnosti, ce ovakvi:
Bitangi je uvek bilo i bojim se biće.

ce lako odnositi pobedu.

ovakvi:
obični ljudi koji žele da žive,

svojim:
radom

stavljati sebe u poziciju gubitnika a to uraditi i placati
to moraju da urade i svojim životom


Koji zivoti, ce uvek biti u vlasnistvu najgore bagre gospodara, a ne drustva i/ili same jedinke.

cerski

p.s. najveca obmana i laz ikada prodata covecanstvu je, da je coveka stvorio RAD, a prodaju je uvek iste:
Bitange


Uzgred klasicna definicija rada nije iz drustvenih nauka vec iz Fizike a to dovoljno govori onom ko je pametan.
dragan7557 dragan7557 14:35 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Najlakše je okriviti nedostatak para za sve što ne valja.

Novac kao ekonomska kategorija je najbednija protiv "vrednost" kojom sistem placa zivot i aktivnosi ljudske jedinke. Ono sto je bitno je VREME a ne novac.

Zarobivsi vreme ljudskih bica, sistem je negirao sva prava kako jedinke tako i celog drustva.

Sistem je prvo porobio prostornu dimenziju, a sada bitange putem sistema porobljavaju vremensku dimenziju svakog pojedinaca, svih drzava kao organizacija i samog celokupnog ljudskog drustva.

cerski
immobil immobil 14:45 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Uzgred klasicna definicija rada nije iz drustvenih nauka vec iz Fizike a to dovoljno govori onom ko je pametan.


Rad može osim mehaničkog biti još svakojaki, električni, hemijski, umni...

Koji zivoti, ce uvek biti u vlasnistvu najgore bagre gospodara, a ne drustva i/ili same jedinke.


Ne bogami, svako od nas je vlasnik sopstvenog života i kao takav odgovoran za isti.

Kao što ste verovatno shvatili moje obrazovanje i time uslovljen način mišljenja je prirodnjački. Prirodne nauke Vas nauče da se svi procesi opisuju određenim zakonima koji se opet izražavaju na više načina rečenicama ili relacijam.

Zakon je zakon , ako je to što tvrdi da je onda on važi uvek, svuda i u svim prilikama. Dakle zakoni koje sam usvojio pokazuju da se na ovim prostorima stvari odvijaju protivno njima i iz toga se može zaključiti da živimo u mestu na kome zakoni fizike i drugi ne važe a jedino takvo mesto je crna rupa.

E dakle izaći iz crne rupe je jako teško. Da bi se pomerili sa tog čudnog mesta na kome vladaju deformisani likovi potrebno je uložiti rad, fizički i mentalni. Čini se najlakši put je opasuljivanje ili grahovanje koje može omogućiti spoznaju apsurdne situacije u kojoj živimo i možda želju i nameru da se ta situacija promeni.
Mnoga su društva bila u sličnoj situaciji, neka su čekala mesiju, neka još čekaju a neka su ipak krenula nesigurnim stazama nepoznatog u gradnju boljeg sveta. Strah je razumljivi pratilac svakog posla. Dete se plaši prvih koraka, student ispita, istraživač ispravnosti činjenica koje je izneo. Ipak rad koji su svi troje uložili vodi nekud. Nekog odrastanju, nekog diplomi a nekog slavi.
Razgovor, i ovo što mi sada radimo i ophođenje, uvažavanje sagovornika , sve su to sitni pomaci ako ne već koraci u napred.
immobil immobil 14:51 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Ono sto je bitno je VREME a ne novac.


Pametan ste čovek, al ovde grdno grešite. Precenili ste vreme.

Ajd da Vas naučim. Pojam vremena je stvar konvencije i ja bih rekao loše navike čovečanstva. Vreme ne uzrokuje ništa. Ono ne postoji kao faktor u bilo kom fizičkom ili mentalnom procesu.
Neke naučne grane uopšte ne prepoznaju vreme kao parametar. Takva je termodinamika. Njeni oci početkom 19 v. shvatili su zabludu i do danas je ostalo veliko svetogrđe uvoditi vreme u tu granu. Doduše jednom je jedan to uradio uvršćujući u termodinamičku studiju kinetiku i doduše dobio Nobela ali to još nije gotova priča.

Zaboravite vreme. Ono ništa ne znači.
dragan7557 dragan7557 15:05 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!


Pametan ste čovek, al ovde grdno grešite.

Samo ekstremno mudar, a ja govorim o dimenziji vreme:
a sada bitange putem sistema porobljavaju vremensku dimenziju svakog pojedinaca,

koja niti je ikada bila niti ce ikada biti pitanje konvencije.
Vreme ne uzrokuje ništa.

Naravno, ako se izuzme trajanje (opet u vremenu) nasih zivota.
Zaboravite vreme. Ono ništa ne znači.

Bas to bitange i ocekuju od svakog, u bescenje im poklanjamo vreme koje mozemo mnogo produktivnije upotrebiti za sebe i druge.

cerski
immobil immobil 15:10 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Naravno, ako se izuzme trajanje (opet u vremenu) nasih zivota.


Vreme sa našim životima nema blage veze. Ponavljam ono ne uzrokuje ništa.

Ako Vam kažem navedite jedan primer gde je vreme faktor koji uzrokuje nešto nećete moći da se setite. Ne sekirajte se takav proces ne postoji.

Bas to bitange i ocekuju od svakog, u bescenje im poklanjamo vreme koje mozemo mnogo produktivnije upotrebiti za sebe i druge.


Ne upotrebljavamo mi vreme nego energiju i pri tom vršimo nadam se koristan rad.
immobil immobil 15:12 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Samo ekstremno mudar, a ja govorim o dimenziji vreme:


Ja ako želite biti mudar, to je jako dobro, nemojte sebi umisliti stvari već učite, čak iako ste mudri.
dragan7557 dragan7557 16:13 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

immobil
Samo ekstremno mudar, a ja govorim o dimenziji vreme:


Ja ako želite biti mudar, to je jako dobro, nemojte sebi umisliti stvari već učite, čak iako ste mudri.

Ucenje je jedino (osim fizickog treninga), cim se bavim.
Ne upotrebljavamo mi vreme nego energiju i pri tom vršimo nadam se koristan rad.

Mi evidentno koristimo razlicitu terminologiju, sto mene ne cudi, ali bi vas trebalo.

Uzgred prema najnovijim saznanjima (Teor. Fizike) osim energije i ne postoji nista drugo, (materija je forma energije), dok je definicija koristan rad potpuno izasla iz mode u teoriji.

Beskoristan rad niti postoji niti je ikada postojao, cak ni u teoretskoj fizici, uveden je iz mehanike.

Uzgred svaka ljudska aktivnost je koristan rad, u protivnom bi i samo postojanje coveka bilo beskorisno.

Ako Vam kažem navedite jedan primer gde je vreme faktor

Osnovni faktor postojanja bilo cega na ovom svetu. Bez vremena mi ne bismo ni postojali. Nije mi jasno kako bi ljudsko bice izgledalo u tri dimenziije a bez dimenzije vreme, mada je Niceov unuk (matematicr) napisao vrsnu studiju o tome.

cerski
immobil immobil 16:28 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Uzgred prema najnovijim saznanjima (Teor. Fizike) osim energije i ne postoji nista drugo, (materija je forma energije), dok je definicija koristan rad potpuno izasla iz mode u teoriji.


Materija je energija i supstanca! To nije baš novo. Dakle materija nije forma energije već je energija jedna od dve forme materije uy supstancu.

Beskoristan rad niti postoji niti je ikada postojao, cak ni u teoretskoj fizici, uveden je iz mehanike.


Koristan rad je termodinamički termin koji se koristi u analizi efikasnosti toplotnih mašina.

Uzgred svaka ljudska aktivnost je koristan rad, u protivnom bi i samo postojanje coveka bilo beskorisno.


Nisam siguran da aktivnost našeg političkog establišmenta mogu svrstati pod kategoriju koristan rad. Pre bih pod štetan kada bi postojao.


Osnovni faktor postojanja bilo cega na ovom svetu. Bez vremena mi ne bismo ni postojali. Nije mi jasno kako bi ljudsko bice izgledalo u tri dimenziije a bez dimenzije vreme, mada je Niceov unuk (matematicr) napisao vrsnu studiju o tome.


Vidim da Vam baš nije najjasnije. Osim pomenute tri dimenzije umesto konvencionalne vremena, racionalnije je koristiti drugu entropija.
Duga je to priča i zahteva matematičko i tehničko znanje a i nije mesto ya tu raspravu.
Krugolina Borup Krugolina Borup 16:56 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

I tako smo s ekonomije prešli na matematiku i fiziku, ali o antropologiji i psihologiji niko ni da bekne.
immobil immobil 17:12 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

tako smo s ekonomije prešli na matematiku i fiziku, ali o antropologiji i psihologiji niko ni da bekne.


Potpuno ste u pravu. Digresija je otišla podaleko.Zato je najbolje vratiti se na temu.
Krugolina Borup Krugolina Borup 17:31 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Potpuno ste u pravu. Digresija je otišla podaleko.Zato je najbolje vratiti se na temu.


Nemam ništa protiv digresija, čak su mi i one posebno antropološki zanimljive.
Stalno u nešto digresiramo, samo da sebe ne pogledamo.
Kad smo tema mi sami, ili digresiramo, ili ćutimo.
Fascinantno.
Meni bar.
immobil immobil 17:43 25.11.2011

Re: Аман, људи, не бацајте више у мој бунар!

Nemam ništa protiv digresija, čak su mi i one posebno antropološki zanimljive.
Stalno u nešto digresiramo, samo da sebe ne pogledamo.
Kad smo tema mi sami, ili digresiramo, ili ćutimo.
Fascinantno.
Meni bar.


Vidite, do sada sam uglavnom pokušavao da skrenem pažnju da čovek kada nešto analizira uvek treba da pođe od sebe jer u kreiranju neke situacije uvek su potrebna dva igrača od kojih je jedan onaj koji je zainteresovan za tu situaciju.
U suštini stvari uvek se ispostavi ma kako to bolno bilo da je naše činjenje ili nečinjenje uzrok nekakve situacije. Tako je sa studentskim zahtevom za 48 bodova , tako je i sa realnošču u kojoj živimo. Mi je kreiramo svojim činjenjem ili nečinjenjem.
tasadebeli tasadebeli 23:47 25.11.2011

Пардон!

Ја сам изгледа заподенуо једну расправу која је отворила много питања, а онда сам се извукао елегантно јербо сам у међувремену одржао четири часа и разговарао са два родитеља, па онда попуњавао неке формуларе за екскурзију, па уговарао ношење књига из моје кућне библиотеке у школску библиотеку јер је то једини начин да обогатимо фонд књига у школи (И баш сам се растужио када сам у џак стрпао Стивенсоново Острво са благом на којем пише да ми то баба и деда поклањају за десети рођендан, али нека. Више ће користи бити од тог примерка књиге ако га сада прочита макар један десетогодишњак), па онда... Ма да вас не замарам глупостима, укратко речено, нисам могао да одговарам појединачно на коментаре, па ћу овде одговорити на неке.

Знам да је ствар у томе да сви живимо боље сада и овде! Али то нам нико неће поклонити. За то очигледно морамо и сами да се помучимо. А најбољи начин да започнемо тај посао је да кренемо од себе. Шта је то што ја могу да урадим да и мени и мојој деци у школи буде боље? Да доносим одлуке на неком високом политичком нивоу не могу, да одлучујем о токовима новца не могу, да "дигнем руку, а пук да ме слиједи" не могу... Могу да у неком младом људском бићу (макар једном) зачнем мисао о свету у којем живи и могу да га научим да мисли својом главом , а не да понавља сажвакане "истине" које чује на телевизији или које му преносе одрасли људи који су те "истине" такође чули на телевизији или их прочитали негде. Па ако је то оно што ја могу да урадим, онда ћу то и урадити. И знам да ће ме неке колеге у школи у којој радим сматрати будалом (Види овог како се поломи за ову цркавицу коју добијамо!). Тачно је, Имобили, да је време када смо ми ишли у школу било, барем за мене, поодавно, али сам убеђен да је проценат добрих и лоших наставника исти. Има данас ту и оних који су пристигли у школе деведесетих, без икакве селекције јер и нису имали конкуренцију при запошљавању пошто нико није хтео тада да ради у школи за плату од пет или десет марака и види се да они ту не припадају. Има оних који су некада били сјајни наставници, али су мало изгубили компас у овом времену у којем живимо (што није никакав изузетак у Србији данас), па су почели да ошљаре. Има тек пристиглих младих људи са тек одштампаним дипломама који су толико надобудни да ће их тек пет-шест година праксе у учионици научити шта је то школа. Има и оних који су били технолошки вишак у фабрикама, па су постали професори у школи у својој 45-50 години живота (што опет не мора да буде хендикеп, али ретки су они који су се у тој ситуацији снашли јер је ипак много лакше да човек почне да ради са децом када има 22, 23 године). И у том шаренилу је исти онај проценат добрих наставника као и када смо ми ишли у школу. Само што су обесхрабрени, разапети између сопствене савести и средине која личи на Домановићево Мртво море. Зато их треба свакодневно охрабривати, подстицати да сопствену креативност искористе што више могу. А нека у томе учествују и родитељи, зашто не. Не мора се чекати одобрење Министарства или директора школе да би се урадило нешто корисно за нашу децу. Можемо ми то и без допуштења са "високог места".

И зато ме уопште не занима што ће ме неке колеге сматрати будалом, што ће ме неки гледати с подозрењем питајући се које су моје скривене намере или што ћу доживети осуду околине. Одавно сам научио да себе не треба да мерим према другима. Себе мерим искључиво према самом себи. Шта си данас урадио добро? У чему си погрешио? Да ли је то што си данас радио донело још некоме макар некакву малу корист, а не само теби? То су питања која себи поставим свако вече пре него што заспим. Вечерас ћу се, на пример, сетити израза лица два дечака, осмака, из последње клупе који су ме полуотворених уста пажљиво слушали (што баш и није њихова одлика јер нису много заинтересовани за оно што се догађа у школи) док им говорим како Пилипенда (управо смо на часу прочитали приповетку "Пилипенда" Симе Матавуља) себи поставља питање које поставља сваки човек: Боже, ако постојиш, зашто шаљеш несрећу на људе и зашто шаљеш несрећу на нас који верујемо у тебе. Напомињем да је један дечак муслиман, а други православац. И обојица су ме тако гледала док то изговарам да верујем да сам у њима зачео ону клицу размишљања на које нема коначног одговора, али које нас тера да идемо кроз живот верујући да нешто можемо и сами да урадимо за себе.

Током деведесетих сам често и много слушао људе по Србији који ми говоре да, ето, они би завршили факултет, али ето "ова ситуација и овај душманин Милошевић" или "ја бих нешто и покушао да урадим, али видиш у каквом свету живимо, свако мисли само на своје дупе, па морам и ја"... И тада нисам знао шта да кажем тим људима. Збуњивали су ме својим односом према животу. А онда ми се све то смучило. Па, побогу, живели су људи и у много горим временима, па су опет живели и борили се да им буде боље. И зато не признајем одавно те приче да се не вреди борити. Нећемо ваљда сад сви лећи и чекати да умремо зато што светом хара економска криза, зато што Србијом владају тајкуни, зато што смо сиромашни и жељни свега (тек када бисмо стекли то "све", схватили бисмо да није то оно што нас усрећује, да је то само тек илузија среће коју нам свакодневно натурају трговци преко моћних средстава за испирање мозга и онемогућавање сопственог мишљења) или, једноставно, зато што Мађарска нема море... Ја ћу своје време на овом свету користити тако да једног дана, када будем последњи пут склапао очи, могу самом себи да кажем да није све било улудо потрошено. Некога сам волео и неко је волео мене, а то и јесте најважније у овим нашим животићима. А када волиш, онда си, ваљда спреман и да нешто дајеш, а не само да узимаш. И мислим да ако тако поставимо ствари, можемо се надати да ћемо једног дана и ми имати "траву која је негована триста година".
Z Đ Z Đ 20:00 27.11.2011

I od tada...

je ludi zovu Krugolina "Zapisnik sa sednice Saveta roditelja"!!!!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana