Čitam, tj upravo sam pročitala nekakva tri valjda pasusa knjige Žarka Lauševića. u Novostima i snažan neki (mučan i snažan) utisak je na mene ostavilo to čudo od teksta i čoveka. Ono je "šakom u glavu" što bi rek'o Rambo, ali i više, jer ne samo u glavu nego u stomak. Ko je talentovan za jedno, taj ima dara za sve, to je jedan utisak ali najmanje bitan. Jebeš talenat, s oproštenjem, kad on nije nikakva ulaznica a posebno ne ugovor i nema garancije i sva ostala opšta mesta koja bih sad rado nabrajala, kada to ne bi bilo besmisleno.
To ne spada ni u jedan žanr, ko što ni Žarko ne spada. Neki ljudi prosto ne spadaju. I naravno niko ne zna od čega zavisi, na kraju, to spadanje, a jasno je samo da ono (spadanje) oće da spasi glavu. Spadati u pristojne ljude, spadati u pravoverne, spadati u umetničke nežne dušice, spadati u trgovce, spadati u politički pravilnomisleće, spadati u glumce, pevače, novinare... spadati negde ko bajalica da se otera nepredidljivo i da se bajanjem (ja sam (upisati naziv profesije i politički stav) , ja sam pristojna osoba, meni ništa ne može da se desi, ja pripadam finom svetu, ja se družim s važnim ljudima, ja imam svoje prezime, stan, i ja svakodnevno kao Oče naš ponavljam svoj CV e da bih poverovala da je sve u savršenom redu)
Čtajući Žarka zaključujem da se ništa od svega ne bi desilo da je spadao samo u glumce. Ali nije, jer je bio sve i svašta i to sve više nego što je dopustivo a to privlači naopaku pažnju mutnih tipova, i Crnogorac i "Šmeker" i Beograđanin i baraba i lirska duša i pravi džek... i još svašta a koje sam nabraja tamo na početku, gde se "predstavlja" u svojim zatvorskim zapisima, pa se čak ruga i spostvenom zapisivanju.
Nije roman, što kaže Siniša Kovačević, nije dnevnik, nisu božemeprosti memoari - a jeste sve to zajedno, i teče ko neka sumorna pesma, crnohumorna.
I sad, ovo je neko vreme kad svi pišu u prvom licu jednine i sve što pišu u prvom je licu jednine (a u težim slučajevima je to čak i prvo lice množine, ali takve stvari ne čitam, plaše me) . Oni, jednom mi je reko Berček a ja zapamtila, i kad pričaju o mrtvima svaku rečenicu započinju sa "Ja". I onda ispričaju nešto gde su bili lepši, bolji i pametniji od mrtvaca, ali nema veze. Njima je žao i mrtvaca (ovo sad kažem ja, ne Berček) ali svesni su da je mrtvac sam kriv što je mrtav i da se njima tako nešto ne bi moglo desiti. Nikad. Hoću da kažem, ovo je neko vreme kada svi o sebi isključivo u suprlativima govore a samo o sebi i govore.
I onda u toj kakofoniji (ja ovo pa ja ono) uzme neko pa napiše jednu strašnu rečenicu na mnogo strana, a u nesrećnom prvom licu koje je neutešno nemoguće za zaobići. Ko poruka u boci, puna očaja i snage istovremeno. Ko poziv da ga se sete i poziv da ga ostave na miru u isto vreme. Ko oporuka božemeprosti i novi početak.
I na osnovu pročitana tri dela tog nečega zaključujem da je to ono kad neko uzme pa ispiše svoje istine a ne romansira si biografiju, i ne kaje se lažno, nego sve isto ko drugi ljudi samo malo delikatnije a ne na sav glas i ima opravdanje za sebe a i nema ga, jer (moje mišljenje) samo to jeste, a sve drugo je preseravanje i nije. I da, kaje se i zajebava sebe i svoje kajanje, a to je postupak koji je valjda moguć samo u onih što su tu ljušturu zvanu "moj identitet i držim ga se ko pijan plota" razbili, uglavnom nenamerno i tragično. To je ona stvar o kojoj govore tragedi. I tu, prema zakonima te priče trageda, nije heroj onaj što bira okolnosti (ne bira ih niko, može samo da priči menja tok a i to samo malo) nego onaj što se u okviru datog pretvori u heroja. Ako izdrži.
Evo jednog Žarkovog "kajem se i odričem" fragmenta koji me je iznenadio nekukajućom hrabrošću da se kaže "nisam kriv" i malo onog "nosite se" sarkazma, sasvim primerenog svetu gde su najveće face razni "svedoci saradnici" i gde su profi ubice i ostala "kontroverzna" lica medijske zvezde i politički analitičari.
"... Kajem se što sam prethodno nabavio pištolj marke "CZ 99", umesto da sam svoj bezrazložan strah sputavao bensedinima, ili neizlaženjem iz stana, crtajući, na primer, Sloba i Šešelja, kako se tri puta iz zaleta ljube u usta, bez straha od infekcije.
Kajem se što sam te noći osetio banalan i potpuno bezrazložan strah kad su krenuli da nas biju.
Kajem se što nisam King Kong, ili makar Brus Li.
Kajem se što se nisam potpuno prepustio njihovoj nameri i što im nisam pomogao kad su krenuli da prevaspitavaju mog brata.
Kajem se što volim svoga brata.
Kajem se, jer, da nisam tako reagovao danas bih bio potpuno miran i sigurno se ne bi otkrila moja mračna prošlost, koju sam, priznajem, hteo da sakrijem.
U nadi da ćete me popraviti potpuno, sa željom da vaša cenjena ekspertiza ne započne još mesecima, drugarski vas pozdravljam..."