Kad sam se god susretao sa problemima ekstremizma, kako u ponašanju pojedinaca, tako i aktivnostima političkih organizacija, uvek mi je na pameti bilo suštinska definicija da se svaki oblik ekstremizma bio individualan ili kolektivan javlja na krajnjim tačkama pripadnosti. Ta istorijska podela na krajnje tačke ekstremnosti data je kroz dve kratke reči „desno“ i „levo“. To „desno“ u celom svom diskursu sistematizovalo bi se kao davanje prioriteta slobodi u odnosu na jednakost, odnosno da nema jednakosti ako nema slobode ličnosti u svom punom kapacitetu. Ono drugo „levo“ je antipod tome – nema ličnosti u punom kapacitetu ako nema jednakosti. I jedna i druga definicaja su zapravo odraz društvenog shvatanja iz kojih se kasnije izvode ekonomski principi. Ta podela na „desno“ i „levo“ iznedrena iz Francuske revolucije 1848 , za sada aksiom, određuje istorijske puteve i stranputice ljudske civilizacije u poslednjih 163 godine.
Ovakva podela, može da zbuni, a samim tim otvara niz pitanja koja proističu iz složenosti mogućih odnosa različitih ideologija. Da bi čitalačku pažnju usmerio na ono što me je motivisalo da se upustim u ovu avanturu, preći ću za trenutak u polje psihologije, kako bi razjasnio motive, kako pojedinca tako i grupe koja se upušta u ekstremizam.
Ekstremisti su stalno izloženi nekom stresu. To stanje ispunjeno destruktivnim emocijama često vodi u netrpeljivost i mržnju. Oni su nesigurni u sebe, sa izrazitim osećajem manje vrednosti i niskim pragom tolerancije, koja često dovodi do prekomerne agresije. Ekstremista ima izraziti fenomen „pomeranja agresivnosti“ ( od pravog subjekta na mogući objekat). Oni nikada ne vrše suicid jer svoje probleme projektuju na drugoga i time štitie svoju sferu odlučivanja. Izrazitu potrebu za samoodržanjem konvertuju kroz aspekt nasilja prema „neprijatelju“. „Neprijatelj“ je onaj koji nije u šablonu i ponaša se nekonformistički. Potreba da se pripada većini određuje da su oni „različiti“ „neprijatelji“. Kako bi to rekao Sartr „ Čoveku bez vlastitiog identiteta koji je preplavljen strahom od slobode potreban je neko ko je podređen, slab i nezaštićen, na kome može iskaliti svoj bes i agresivnost“.
Svaka osoba podložna nekom obliku političkog ekstremizma odlikuje se visokim stepenom podređivanja legitimnom i moćnom autoritetu prema kojem ima servilan i nekritički stav. Slepa poslušnost je njegov moto. On u svom Vođi vidi atribute „spasioca“ iako se iza toga zapravo sakriva potisnuta mržnja koja se najbolje manifestuje nakon pada Vođe, kada isti postaje predmet omalovažavanja i prezira.
Potisnuto osećanje manje vrednosti osobe kompenzuju kompleksom više vrednosti predstavljajući sebi da se bore za uzvišene i plemenite ciljeve koji će „grupi“ doneti „sreću“, „spas“ i „slobodu“. Ta primitivna netolerancija prema „neprijatelju“ nije odraz snage već odraz duhovne nemoći, nesigurnosti i lične inferiornosti. Iz ovakvog principa ponašanja proističu ideološki sporovi i nemilosrdi i fanatični obračuni. Ti obračuni su potpuno iracionalni, zasnovani na snažnim afektima i lišeni svakog argumentovanog logičnog objašnjenja.
Najizrazitija manifestacija političkog ekstremiste jeste hipertrofiranje osećaja grupnog identitet (nacionalnog, stranakog, verskog) koji proždire kao rak sve ostale pripadnosti (porodici, profesiji...). Takav pojedinac ne priznaje „mešani identitet“ već samo traži čist i jasno dokaziv i razvija ono što bi Maluf nazvao „ubilačkim identitetom“. To prouzrokuje takav način razmišljanja koje ne trpi pogovore, sumnje, kritike i provere. Samim tim što je to antipod racionalnom saznanju, takav način mišljenja postaje dogma. A takva dogma se hrani stereotipima, predrasudama večitim stavaranjem „neprijatelja“.
Posle ovako sažetog, i normalno, sugestijama i primedbama podložnog, prikaza vraćam se na onaj deo koji predstavlja kroki crtež mogućih eksponiranja „desnog“ i „levog“ političkog ekstremizma.
„Desni“ ekstremizam ima sledeće pojavne manifestacije:
„Levi“ ekstremizam ima ove pojavne manifestacije
U zemlji Srbiji na brdovitom Balkanu, u ovom istorijskom trenutku moguć je samo „Desni“ ekstremizam. Upotreba prejakih reči od strane pojedinih aktera današnje političke scene, često su odraz needukovanosti i želje za ostavljanjem jakih utisaka na biračko telo. Upotrebljavati tako jake izraze kao „Ekstremizam i Patriotizam“ bez dovoljno znanja o toj problematici je jako opasno za celokupno društvo i može upravo i uvesti u takvo stanje.