Autor: Rodoljub Šabić
Da li je naivno verovati u ljudsku racionalnost? Na ovo „filozofsko" pitanje podsetila me nedavno ekipa jedne naše televizije koja je povodom smrti Ante Markovića zatražila od mene da nešto kažem o svojim sećanjima na poslednjeg premijera Vlade SFR Jugoslavije.
Ante Marković je postao predsednik Vlade (tačnije Saveznog izvršnog veća) u martu 1989. godine nakon što je Branko Mikulić, prethodni predsednik podneo ostavku. Od tada sam, duže od dve godine, bio u prilici da sarađujem i veoma često se srećem sa Ante Markovićem. Bio sam na funkciji podsekretara (otprilike pandan današnjem državnom sekretaru) u Saveznom sekretarijatu za zakonodavstvo, pa sam, zahvaljujući činjenici da je novi premijer pokrenuo izuzetno obimne zakonodavne promene, zajedno sa drugim rukovodećim ljudima iz Sekretarijata za zakonodavstvo, zaista veoma često kontaktirao sa njim. U leto 1991. godine, kada je trijumf „udruženih" nacionalista postao izvestan, zatražio sam razrešenje i vratio se u advokaturu. S premijerom sam se pozdravio prijateljski.
Ali, ovaj post nije nikakav in memoriam. Za tim, uostalom, i nema potrebe jer su sećanja i komentari mnogih koji su ovih dana bili prisutni u medijima potvrdili ono po čemu ja pamtim Antu Markovića. Poslednji premijer SFRJ koji je učinio sve što je mogao da spase veliku zemlju koja bi, da je uspeo, svojim građanima nudila daleko bolje šanse nego što to objektivno mogu šest malih država nastalih na njenim ruševinama. Briljantan rukovodilac, reformator, dobronameran čovek, atipičan političar. Ovo poslednje je posebno karakteristično. Politiku je doživljavao kao aktivnost usmerenu na rešavanje problema, na podizanje kvaliteta života građana, a ne kao nemilosrdan obračun sa ideološkim neistomišljenicima.
Upravo takvo Markovićevo shvatanje politike vraća me na pitanje sa početka posta i istovremeno podseća na još jednu veoma krupnu ličnost u istoriji ovih naših prostora (sa kojom ću, sticajem okolnosti, desetak godina kasnije takođe usko sarađivati), na Zorana Đinđića.
Negde početkom 90-te prisustvovao sam sastanku na kome se odvijao neobičan razgovor između njih dvojice. Neobičan, s obzirom na to da je prvi u to vreme bio izuzetno popularni, harizmatični predsednik Savezne vlade, a drugi, u najboljem slučaju, samo „mlada nada" srpske opozicije. Ipak, nakon što je pažljivo saslušao „sinopsis" planiranih reformi i Antine optimističke prognoze reformskih rezultata, Zoran si je „dozvolio" da kaže da je nečim neprijatno iznenađen! Rekao je čak da mu je teško da poveruje da čovek takvih sposobnosti i takve snažne vizije može da bude naivan! I to propratio pitanjem - „Je li moguće da Vi stvarno verujete u to da su ljudi racionalna bića koja se u svakom trenutku ponašaju u skladu sa svojim interesima?"
Ne sećam se kako je i da li je uopšte Marković na ovo reagovao. Sećam se da sam i onda, kao i sada mislio da on iskreno veruje u to da se uspešna politika zasniva na tome da građani u njoj racionalno prepoznaju sopstvene interese. Sećam se i da sam Zoranovo pitanje onda doživeo kao neumesno, a kasnije počeo da ga „prepoznajem" kao vrlo umesno.
Trinaest godina kasnije, kao član Vlade premijera Zorana Đinđića, sa jakim osećanjem da je i on u međuvremenu „oboleo" od iste vrste naivnosti koju je svojevremeno zamerao Anti Markoviću, dočekao sam njegovu smrt.
I ovaj tragični događaj i svi koji su kasnije usledili, uključujući i aktuelne, ostavili su bez odgovora pitanje - Da li je nužna pretpostavka pobedničke politike to da ona korespondira sa realnim, prepoznatljivim interesima građana, to da se zasniva na veri u racionalno? Ili, bar na ovim našim prostorima, odgovor na ovo pitanje može biti pozitivan samo eventualno? Samo uz apsolutno bitan, dodatni uslov - racionalna politika nikada, ni po koju cenu ne sme da potcenjuje ogromnu moć iracionalnog.