Svi koji me znaju - znaju da ja volim Umberta Eka, jer sam opčinjen njegovom velikom erudicijom, pošto mi se čini da taj čovek mnogo zna i lepo piše. Naročito to znaju oni moji drugari s kojima povremeno navratim na piće, jer to sam im rekao više nego jedanput.
Kažu da Englezi, čim uđu u pab, najviše vole da pričaju o seksu. Ja nisam Englez, pa pokušavam da pričam i o drugim stvarima, nastojeći da politiku i seks ostavim po strani, ali često biva tako da se bez toga ne može. Da se većina kafanskih razgovora, ipak, završi tlapnjama o politici i seksu. Dobro, za ovo drugo mi nije krivo, jer ako moram da biram između politike i seksa, ja ipak preferiram - seks. Šta ima bolje od dobrog seksa(nja)?
A kada sam već pomenuo Umberta Eka, reći ću da sam nedavno (najzad) završio njegovo „Praško groblje" (Umberto Eco: Il cimitero di Praga), u izvrsnom prevodu Mirele Radosavljević i Aleksandra Levija.
Naravno da vam ja sada neću govoriti o toj najnovijoj Ekovoj knjizi, jer nisam plaćen da pišem kritiku. Takođe, baš me briga i da li je ta knjiga i njegova najbolja - neki kažu da nije, ali se svi slažu da se, odmah po objavljivanju, prevodila na sve važnije evropske jezike i prodavala u milionskim tiražima (Blago autoru!). Tako da je teško da onaj ko je iole intelektualan bude - izvan trenda i da ignoriše tu knjigu. Drugim rečima, ako još niste kupili „Praško groblje", kupite ga, makar išli i u minus, jer sam siguran da idete u minus i zbog manje važnih stvari.
Dakle, neću govoriti o celovitosti knjige, već ću, izvan konteksta, izvaditi dva opaske vrlog Umberta Eka, koje su mi se, među mnogima, veoma dojmile.
Na jednom mestu, negde na početku, Eko piše: „Dobro jelo mi je uvek pružalo više zadovoljstva nego seks... Budalama je potrebno da pod pokrivačem imaju ženu, ili mladića, samo da ne budu sami. Ne znaju da osećaj kad ti poteče voda na usta nadmašuje bilo koju erekciju".
Opa! Ispade da je kunst u tome - da se dobro jede. Naime, na mnogim mestima u knjizi Eko priča o dobrim jelima, odnosno o kafanama u kojma se može bogovski jesti i piti; pritom navodi imena jela, prepisuje jelovnike (obavezno na francuskom jeziku, comme il faut) i ne krije divljenje prema užitku koji proizvodi dobro jedenje. A lepo je videti da i neko ko uživa glas ultraintelektualca uživa u - dobrom jedenju.
Moj drugar Dušan, koji, onako uz piće, voli da meni kontrira čim mu se za to ukaže prilika, kaže : „Ma, u redu je što Eko ima takav odnos prema jelu. Ja na stvari gledam, ipak, malo drukčije - da dobro jedenje ne treba obavezno da se upoređuje sa dobrim seksom, već da se jedno s drugim - nadopunjuje; ima li šta bolje nego izvrsna večera, nakon koje dođe dobar seks, a može i obrnuto! (Ne pominjem doručak ili ručak, jer to onda asocira na kancelarijski seks, koji je pre „gimnastika, na brzaka" nego prava stvar kao ona koja dolazi pre ili posle dobre večere).
A kada tako Dušan kaže, spreman sam da mu poverujem, naročito kada se nađemo na mestu sa tako poetičnim nazivom Bistro vina koje pleše („Du-Vin-qui-Dance")! Englezi, a još manje Amerikanci, nikada ne bi mogli dati baš tako živopisno ime nekom njihovom pabu/kafani. Ima nečega u dobroj francuštini, jer samo se Francuzi mogu oduševljavati „vinom koje pleše".
Kada već pominjem nazive, ja se svaki put začudim inventivnosti i duhu Francuza kada daju lepa imena i - ulicama. Tako u Parizu postoji jedna kratka ulica koji nosi naziv: Ulica mačke koja peca (Rue du Chat-qui-Pêche)!
Dušan: Nisi ti jedini kome se sviđa ime te poznate pariske ulice, ma koliko je kratka. Mađarska spisateljica Jolan Feldeš (Jolán Földes) je neko vreme stanovala u toj uličici, pa je jedan svoj roman nazvala po njoj, što je na mađarskom "A halászó macska uccája".
Ja: To pokazuje da su Mađari od nas pozajmili reč "mačka", he, he, he... (Naravno, moguće je i da je obrnuto).
Dušan: Tačno je da u Parizu ima mnogo ulica sa zanimljivim imenima. Ja sam se, kao dečko, uvek smejao kada sam nailazio na Ulicu rđavih dečaka (Rue des mauvais garçons), ili Ulicu podnevaša (Rue cherche-midi), tj. onih koji se raduju pauzi u podne, da odahnu malo od napornog rada i nešto prezalogaje, odnosno popiju. Čisto - južnjački.
Vraćam se Ekovoj knjizi „Praško groblje".
U mnogim intervjuima koje je Eko dao povodom te knjige, čija se radnja dešava u drugoj polovini XIX veka, navodi da su sve ličnosti u knjizi istinite, osim - glavnog junaka. I još dodaje da je taj glavni junak nesimpatična ličnost, skroz na skroz, zapravo čudak svoje vrste, koga ne treba uzimati ozbiljno.
Uvek se nelagodno osetim kada autor pravi sprdačine sa svojim glavnim junakom. Ono u stilu - ja nisam takav, baš hoću da pokažem kako je on rđav čovek. Ma, hajde, svaki glavni junak je, na ovaj ili onaj način, drag svom stvaraocu, i on u njega obavezno unosi, svesno ili nesvesno, nešto od sopstvenog životnog iskustva.
Ali, da budem konkretan. Negde pri kraju, meni je palo u oči ovo: „Dijana je postala deo naše družine kada joj je bilo tek dvadesetak godina, a sada je već prevalila trideset i petu. Ipak Taksil je govorio, sa sve lascivnijim osmehom na licu, kako je zrelost čini još privlačnijom, kao da žena može da bude poželjna i kad ima preko trideset godina".
E ovo „... kao da žena može da bude poželjna i kad ima preko trideset godina" mi je baš bio turnoff. Zar neko može verovati da žena koja je prešla tridesetu godinu prestaje biti poželjna?
Znam, neko će pokušati da objasni da je Eko pisao o situaciji krajem XIX veka, da su se u međuvremenu, nakon jednog veka, prilike promenile, te da su danas žene poželjne i u četrdesetoj, a neke čak i u pedesetoj godini, i tako to.
Ja: Mislim da se Eko zezao, namerno se trudeći da deluje pomalo - mizogino.
Dušan: Vladimire, ne uzimaj k srcu sve šta pisci kažu. Dobro, Eko jeste jedna respektabilna osoba, ali se ne sme smetnuti s uma da je on, u privatnom životu, na pragu osamdesete godine. Ti stari ljudi, čak i kada su dobronamerni, ne mogu (više) realno sagledavati neke stvari koje se tiču seksanja, te im dobro jedenje više leži. (A pada u oči i da, iako je star čovek, nije homofob, te dozvoljava i situaciju da čovek ispod čaršava ima i mladića. Italijanska lukavost!). Uostalom, kažu da je jedan od razloga što je Tolstojevo „Vaskrsenje" manje kvalitetno od njegovih drugih dela jeste to što ga je pisao onda kada je bio prešao sedamdesetu godinu, pa u tim godinama se na ljubav i seksualnu privlačnost gleda (pomalo) drukčije nego dok je čovek mlad. Živeli!
Ja: Živeli! Za dobro jedenje i dobro seksanje!