prva ploča tom vejtsa koju sam ja čula, zvala se blue valentines.
posle sam potražila prethodne...
dopala mi se pomalo starmala slika koju je gradio o sebi,
dopalo mi se kako interpretira uticaje keruaka, bukovskog,
džez, bluz, fank muzike,
kako ume da ispriča priču luzera koji putuje prašnjavim drumovima,
provodi noći u sumnjivim motelima sa sumnjivim ljudima,
i neobičnim ženama,
ispričanu glasom potopljenim u litre burbona, nagorelim od cigareta
bez filtera, i raspuklim od prašine...
a onda su došle osamdesete i swordfishtrombones, i ništa više nije bilo isto...
iako jeste:)
t.w. je postao čudo. sloboda, eksperiment, vodvilj,
neverovatno izvođenje, arhaični instrumenti, instrumenti
kojima ranije nije ni padalo na pamet da to jesu...
kada sam videla vhs sa filmom big time, bila sam kupljena za sva vremena,
jer priča koju je raspukli glas pričao je postala univerzalna, moćna,
ispričana na nov, autentičan način, jedinstvena.
mnogo je vremena od tada....
i t.w. je uvek imao da kaže nešto novo,
da isprati vreme, da se menja,
kroz filmsku muziku, mjuzikle, glumu,
i, naravno, osnovnu delatnost.
album sa originalnom muzikom smo čekali sedam godina.
izašao je nedavno. kad sam ga prvi put čula, pa još jednom,
pa još jednom, sebi nisam poverovala da se osećam razočarano,
jer, produkcija je odlična, pored starih saradnika tu su i ričards iz stounsa,
fli, basista iz r.h.c.p., čini mi se perkusionista iz los lobos... zanimljiva ekipa..
ono što me je ostavilo praznom je što sam skoro sve to već čula od t.w.
nisam navikla od njega da retrospektivu nazove novom muzikom.
ilustrovaću:
pesma satisfied neodoljivo podseća na
kiss me je odlična, a vidite ovo:
i da ne davim, ima toga još.
čak i u tekstovima, naslovna pesma je napisana u nabrajajućem maniru
koji smo videli onoliko uspešnih puta
You’re the head on the spear
You’re the nail on the cross
You’re the fly in my beer
You’re the key that got lost
You’re the letter from Jesus on the bathroom wall
You’re mother superior in only a bra
You’re the same kind of bad as me
I’m the hat on the bed
I’m the coffee instead
The fish or cut bait
I’m the detective up late
I’m the blood on the floor
The thunder and the roar
The boat that won’t sink
I just won’t sleep a wink
You’re the same kind of bad as me
No good you say
Well that’s good enough for me
You’re the wreath that caught fire
You’re the preach to the choir
You bite down on the sheet
But your teeth have been wired
You skid in the rain
You’re trying to shift
You’re grinding the gears
You’re trying to shift
And you’re the same kind of bad as me
They told me you were no good
I know you’ll take care of all my needs
You’re the same kind of bad as me
I’m the mattress in the back
I’m the old gunnysack
I’m the one with the gun
Most likely to run
I’m the car in the weeds
If you cut me I’ll bleed
You’re the same kind of bad as me
i još samo da kažem: kad je prošlo neko vreme,
nekako me prošlo razočarenje:))
jer na novom albumu ima par briljantnih momenata:
rokabili mu je savršeno legao:
duhovitost, i efektno poentiranje je još uvek prvi adut:
Get a job, save your money, listen to Jane
Everybody knows umbrellas will cost more in the rain
All the news is bad
Is there any other kind?
Everybody’s talking at the same time
i najbolje za kraj:
uspeo je da uđe u kožu veterana iz
avganistana ili iraka i napravio stvarno genijalnu pesmu,
pa ako je i jedna, dovoljno!
ovde je sve na mestu.
jasan, direktan efektan tekst, atmosfera,
izvedba, sve. odlično!
uvek sam mislila da će vreme samo donositi glasu toma vejtsa,
nisam se prevarila, peva bolje nego ikad.