Ova rečenica malog Milana ljudski me je zabolela i navela da se setim napora koji su činjeni da se procesima tranzicije, bolnim i surovim, da kakav takav ljudski lik.
U jednom od postova, napisao sam da smo u niškoj policiji prvi u Srbiji počeli detaljno evidentiranje i sistematizovanje, samoubistava na tom područiju Srbije. Ideja se pojavila nakon ozbiljnih upozorenja koja su nam stizala iz Kliničkog Centra Niš o povećanom broju ljudi koji su tražili pomoć psihijatara. Samo sistematizovanje imalo je za cilj da se ako je to moguće lociraju uzroci i time pomogne u otklanjanju osnovnih uzroka takvih pojava. Zašto se stalo sa tim projektom posle 2004 godine nije mi poznato.
U svojoj osnovi projekt je pošao od sledećih pretpostavki
Za postojanje suicida potrebno je postojanje dva faktora
Urođeni ili tokom života stečeni manjak nagona samoodržanja
Koji je apsolutno individualan i posmatraču se može činit apsolutno nevažan
Na osnovu ovako postavljena dva faktora pošlo se je od pretpostavki da je samoubistvo:
-čin koji vrši nesretno ili očajno ljudsko biće koje u datoj situaciji ne vidi drugi izlaz sem samoubistva
-empirijski očekivan kraj kod određenog broja psihičkih obolenja
-polsledica smanjene funkcije SEROTONINA koji predstavlja hemijsku supstancu molekula koji u našem mozgu prenosi signale i poruke između nervnih ćelija-neurona. Ćelije na koje deluje serotonin regulišu spavanje, pamćenje, agresivno i impulzivno ponašanje. Osobe koje imaju manje serotonina sklonije su depresiji i naglim odlukama. Teže se suočavaju sa problematičnim situacijama jer serotonin ima smirujuće dejstvo na naš mozak.
Svaki slučaj suicida bio je obrađivan po principu upitnika koji su popunjavali policijski službenici tokom vršenja uviđaja, a on je bio kasnije podvrgavan stručnom pregledu psihologa PU Niš koji je i davao konačnu ocenu. U periodu 2001 do 2004 godine stvorena je zavidna baza podataka koja je davala značajne informacije o uzrocima suicida koje su koristili kako policijski službenici prilkom sastavljanja odgovarajućih bezbednosnih procena tako i službenici socijalnih ustanova i lekari Kliničkog centra u Nišu.
Ovaj sažet prikaz načina kako se profesionalno i sa visokim stepenom društvene odgovornosti prilazi ovakvim tragedijam, nadam se da će sprečiti paušalen i nadasve bolne komentare pojedinih medija, a i nekih političara, o stvarnim motivima tragedije porodice Ponjiger. Ocena o razlozima ove tragedije data posle samo 24 časa je ishitrena, i zasnovana na površnim analizama i politički motivisana bilo da osuđuje ili traži neki drugi razlog ove tragedije. Društvena odgovrnost traži ozbiljne i odmerene analize, a ne površne i politikanstki motivisane izjave koje više nanose štete nego što pribavljaju političke poene.