Želja je svake vlasti/ideologije/vladajuće elite da "poseduje" istoriju, jer kao što Orvel reče ko kontroliše prošlost kontroliše budućnost, ko kontroliše sadašnjost kontroliše prošlost. Znali ne znali za taj citat Orvela političari/vladari su svesni tog mehanizma, te "prirodno" žele da zapečate istoriju i predstavljaju je kao munjom u kamenu ispisanu. Istorija pak nije nešto što je lako mumificirati ili, možda bolje, kristalizovati. Bilo da je u pitanju friškija ili ona od pra vrste, bilo da ima novih činjenica ili se barata istim istorija je uvek podložna debati, reviziji, menjanju ugla posmatranja i to je ono što je čini živom i zanimljivom.
Negiranje istorijskih događaja je (po mom mišljenju) prilično imbecilna stvar. Samo jedna stvar (takođe po mom mišljenju) je imbecilnija od nje -- zabrana negiranja, odnosno regulisanje istorije zakonom. Engleski izraz za tu pojavu -- memory laws -- je savršen, jer pogađa suštinu -- takvi zakoni se kroje da bi regulisali način na koji se građani/podanici imaju sećati određenih istorijskih događaja.
Nije čudo da ideja regulacije istorije hvata korena u EU, zajednici koja bi da reguliše "pravilan" način rasta krastavcima. Još manje čudi da je inicijativa da se izreguliše europsko kolektivno sećanje došlo 2007. od nemačke ministarke pravde, Brigite Cipris. Predlog je valjda podrazumevao sastavljanje "konačne" liste genocida, zločina protiv humanosti i ratnih zločina čije bi "javno odobravanje, poricanje ili krajnja trivijalizacija" stavilo "zločinca" iza rešetaka na min. jednu do tri godine. A sve to u ime borbe protiv rasizma i ksenofobije. Veoma plemenito, samo ima jednu falinku -- oni koji bi trebali da sastave tu ("konačnu") listu i odrede šta je "krajnja trivijalizacija" su isti oni koji regulišu krivinu krastavca. Naime, zakonodavci nisu istoričari, niti treba da budu arbitri u uspostavljanju istorijskih istina. Govor mržnje, rasizam i ksenofobija, ako već moraju (čežnjiv pogled preko Atlantika), se mogu regulisati zakonima koji ne zadiru u domen istorije. Srećom, koliko znam, nemačka inicijativa nije prošla (skroz) i ostavljena je sloboda državama da regulišu ta pitanja na svoj način.
Ono što (pomalo) čudi je da je u Francuskoj, zemlji Voltera, politička elita tako entuzijastična glede kontrole pamćenja, ali valjda po onoj "niko nije prorok u sopsvetnom selu", Volter je bolje shvaćen s onu stranu maločas pomenute bare. S druge strane pozitivno je i ne čudi da su inicijativu Liberté pour l’Histoire pokrenuli francuski intelektualci i istoričari, a još manje čudi da je izazvana idiJotskom inicijativom Brigite Cipris.
No, koliki uticaj istoričari imaju na francuske zakonodavce pokazalo se prekjuče, kada su ovi drugi izglasali zakon kojim se negiranje jermenskog genocida (Francuska je odlučila da je to genocid još 2001.) kriminalizuje i za njega je zaprećena kazna ista kao i za negiranje holokausta -- dakle, uticaj istoričara = nula.
Kako se moglo očekivati donošenje tog zakona, koji je, uzgred budi rečeno već pet godina u opticaju, je strmoglavilo francusko-turske odnose.
Veoma je teško reći koja je strana u ovoj diplomatskoj pljuvačini između Francuske i Turske licemernija. Međutim, ako (i samo ako) posmatramo individualno licemerje onda Sarkozi nesumnjivo zaslužuje titulu überlicomura. Naime, upravo je on bio taj koji je 2006. blokirao ovaj isti zakon predložen od strane francuskih socijalista, da bi ga sada veselo potpisivao nadajući se porciji od pola miliona glasova jermenske dijaspore.
Turci, s druge strane, drndaju svoju staru izlizanu ploču -- "debatu prepustiti istoričarima", pojačanu terciranjem o "slobodi govora", što je khm... malo problematično s obzirom na dalje postojanje (doduše malo našminkanog) člana 301 krivičnog zakonika, kojim se i dalje sankcioniše ista.
Zapravo apsurdnost situacije proizilazi iz činjenice da su poricanje istorije i njena zakonska regulacija dve strane istog novčića. Reakcija Hranta Dinka, turskog novinara jermenskog porekla, na predlog francuskog zakona onomad 2006., ne samo da je, po mom mišljenju, najispravniji mogući stav, nego savršeno ilustruje taj apsurd: Kada se taj zakon pojavio prvi put, brzo smo kao grupa (turski Jermeni prim. prev.) da će to voditi lošim rezultatima. ... Kao što znate ja sam bio suđen u Turskoj zbog tvrdnji da se jermenski genocid desio i takođe sam govorio koliko je to suđenje pogrešno. Ipak u isto vreme ja ne mogu da prihvatim mogućnost da u Francuskoj budete suđeni za negiranje jermenskog genocida. Ako ovaj predlog postane zakon ja ću biti među prvima koji će pohitati u Francusku da prekrši taj zakon. Onda ćemo moći da posmatramo kako se Turska republika i francuska vlada takmiče međusobno kako bi me osudile. Videćemo koja će me prva baciti u zatvor. ... Ja zaista mislim da ako Francuska donese taj zakon to neće samo škoditi EU, nego Jermenima u celom svetu. To će ugroziti normalizaciju između Jermenije i Turske. Ljudima te dve zemlje je potreban dijalog, a svi ovakvi zakoni samo nanose štetu tom dijalogu.
Na žalost, Hrant nije doživeo prekjučerašnji dan, za nešto manje od mesec dana obeležavaće se peta godišnjica njegovog ubistva.
Prošle godine kada je komitet za inostrane poslove američkog kongresa usvojio (neobavezujuću) rezoluciju kojom se POTUS SAD poziva da upotrebi reč 'genocid' za stradanje Jermena tokom raspada Osmanske imperije 1915. pitao sam se čemu? (tekst Ko je ovim dobio? I šta?) Pitanje je bilo u smislu zašto baš sada, kada ta i slične rezolucije mogu ugroziti tek započeti raprošman između Jermenije i Turske.
Moje (crne) slutnje koje sam izrazio tim tekstom su se obistinile. Kada je ratifikovanje protokola o normalizaciji odnosa u parlamentima Jermenij i Turske došlo na red (ultra)nacionalisti obe strane su uspeli da dignu dovoljno galame da ubiju proces približavanja. Ovaj francuski zakon se može posmatrati kao poslednji ekser ukucan u kovčeg tursko-jermenskih protokola.
E sad... neke od tipičnih reakcija na celu ovu priču bi se mogle svesti na pitanje zašto je Turskoj/turskom društvu do te mere teško da se suoči sa nesumnjivim zločinom/genocidom počinjenim u periodu raspada imperije. Za shvatanje toga potrebno je znati (malo detaljniju od zvanične) istoriju Turske i prepoznati kontinuitete između imeprije i republike. Nasuprot uobičajenoj slici (kako u inostranstvu, tako i ovde) ne postoji jasan rez između njih. Isti ljudi koji su planirali i sprovodili jermenski genocid su igrali važne uloge u uspostavljanju republike -- i.e. da bi jermenski genocid bio priznat od turskog društva kompletna zvanična istorija republike mora pretrpeti radikalnu reviziju. Da li iko normalan misli da se to može postići donošenjem zakona (bilo kakvih, bilo gde)?
Najtragičnije (meni kao posmatraču sa strane) u celoj toj priči je da je taj spori proces u Turskoj počeo i to tamo gde treba da počne (akademija i intelektualci), ne samo van, nego uprkos politici. U beleškama na margini gorelinkovanog teksta sam dao opis (ne samo moj, nego i Roberta Fiska) jednog prelomnog događaja, kada se debata iz akademskih krugova prelila u javnost na TV kanalu sa nacionalnom pokrivenošću i kada je profesor Taner Akčam tokom 6-satne debate upotrebljavao reč 'genocid.' To je bilo pre deset godina i deset meseci.
Taj proces je nastavljen. Trideset hiljada javnih ličnosti Turske je potpisalo izjavu izvinjenja jermenskom narodu. Godine 2005. uprkos političkim pritiscima na istambulskom Bilgi univerzitetu je održana prva Jermenska konferencija. Iste godine (tada javnost to nije znala) turski premijer, valjda ohrabren otvaranjem pitanja u akademskim krugovima, je poslao pismo jermenskom premijeru. To pismo pokreće raprošman čiji vrhunac je bilo potpisivanje protokola o normalizaciji odnosa 2. septembra 2009. u Bernu, Švajcarska.
Nije mi namera da kažem da su spoljni "pritisci", poput švedske, američke itd rezolucije kojom njini zakonodavci daju konačnu ocenu o istorijskim događajima, bili presudni u ubijanju procesa približavanja. Nisu. I kao što već rekoh proces su ubile (ultra)nacionalističke snage, svaka u svojoj zemlji (razlog više da promovišem parolu "nacionalisti svih zemalja ujedinite se!"). Međutim, efekat tih rezolucija i zakona je identičan gašenju požara benzinom.
Kada se [za mene nesporna činjenica] uzme u obzir da je spoljna politika nepostojeća, odnosno da je uvek i samo diktirana unutrašnjom, te da je današnja politika svedena na kupovinu (ne mislim uvek bukvalnu) glasova, onda se od licemernog cinizma čoveku samo drob prevrne.
Naravno, ova pljuvačina između Turske i Francuske će ispoljiti ono najgore (ima li najgore?) u politici i političarima. Evo kemalisti već pripremaju zakon o poricanju "alžirskog genocida" -- gađaćemo se genocidima, šta li?
*********************
Beleške na margini
Ko je uzeo truda da otvori prvi link u ovom tekstu, koji vodi na spisak francuskih memory laws, videće da kontrola pamćenja u francuskom zakonodavstvu(!?) nije usmerena isključivo na negativne pojave u tuđim istorijama. Zakon donet 2005. je, između ostalog, propisivao da školski programi moraju prepoznavati "pozitivnu ulogu" francuskog kolonijalnog prisustva "naročito u zemljama severne Afrike." Taj deo zakona je, srećom, povučen, ali mogu da zamislim kako su, recimo, Alžirci, naročito potomci onih 15% populacije pobijenih tokom rata za nezavisnost, gledali na isti.
***
Na kraju, da ne bude nikakve zabune, meni je genocid adekvatna kvalifikacija za jermenska stradanja u Osmanskoj imperiji 1915. (mada je ono trajalo duže, mnogo duže). Međutim, na taj moj stav nisu uticali političari (naprotiv), nego istoričari, koji su objavili dovoljno dokaza o tome. Istoričar, pod uslovom da je pošten (što je skoro pa oksimoron kad je reč o političaru), će se u kvalifikaciji nekog događaja rukovoditi dokazima. Političar, za razliku od istoričara, će se uvek rukovoditi oportunizmom i kalkulacijama. Zato ih treba držati podalje od mogućnosti da regulišu sećanje.