Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Krf

Snezana Radojicic RSS / 25.12.2011. u 11:39

Pre pet meseci, Brajan i ja krenuli smo zajedno na dugu biciklističku turu, s namerom da to bude put oko sveta. Nismo se dovoljno poznavali, zapravo smo se upoznali u martu ove godine, posredstvom jedne biciklističke liste. Nakon pet meseci, shvatili smo da dalje nećemo voziti zajedno i razdvojili se. Pošto ljubav nije bila pokretač ove zamisli, to oboje nastavljamo sami, svako svojim putem. Moj plan je da zimu provedem u Grčkoj i Turskoj, a na proleće ili najkasnije ranu jesen krenem Putem svile, na IStok. nadam se da ću za taj deo puta naći društvo.

 

Posle suza -- Sunce

Sunce se pomalja dok poslednji put zajedno pripremamo snedviče, u albanskoj luci Sarande. Eno ga tamo, sasvim simbolično iz pravca Krfa, kuda ja idem. A i sveti je Nikola, zaštitnik putnika. Dovoljno sam sujeverna da verujem u snažnu simboliku ova dva znaka.

A onda, kad feri pristigne, sunce bljesne svom jačinom, rastera sivilo albanskog neba, pa čak više nije ni toliko hladno. Mašem Brajanu na obali, i ne brišem suze -- još uvek rominja sitna kiša pa se ne vide. Najzad, feri kreće. Zbogom, Brajane, i neka te sreća prati, gde god da kreneš.

Nakon pola sata, moj feri pristaje u luku Krf. A tamo sunce još jače, na nebu oni beli oblačići kakve deca najradije crtaju na času likovnog. Raskravljuje me oko srca i osećam da me obuzima nešto kao nagovepštaj buduće sreće. I još mi se čini kao da su sva bol i tuga zbog rastanka kao rukom odneseni. Kao da sam ušla u drugi život, drugi svet -- sve izgleda lako i jednostavno.

Od prvog pogleda, ovaj grad mi se dopada. Osećam da volim Grčku, bezrazložno, prebrzo, ali ljubav je ionako uvek iracionalna. Još uvek nemam pojma na koju ću stranu, pa nasumice odaberem da krenem levo, prema starom, istorijskom delu grada. No, obilazak ću ostvaiti za povratak, jer u Krf ću se vratiti nakon vožnje ostvrom, da bih se ferijem vratila na kopno.

DSCF4030.%252520moj%252520prvi%252520solo-kampJPG.jpg

Naravno, primećujem bicikle. Mnogo ih je prakiranih pred zgradama, privezanih za stubove i na ulici, u saobraćaju. Vozači kola su oprezni i strpljivi, niko da zatrubi iako pravim prekršaje par puta, vozeći jednosmernim ulicama u kontra smeru.

Čudno mi je i neshvatljivo, ali osećam se zaista dobro, kao da sam doživela pročišćenje (katarza nakon raskida?) A možda je razlog sasvim lako objašnjiv. Jer, u avanturi koju sam odabrala luksuz je biti tužan i prepustiti se melanholiji. Svaki dan na drumu, svaki dan nova borba da ostaneš suv, da ti bude toplo, da dovoljno jedaeš, da spavaš na koliko-toliko sigurnom. nema se vrmena ni snage za negativne emocije ni slabost. Previše je briga o osnovnim stvarima, kao uostalom i u 'običnom' životu, samo što je na ovakvoj turi to mnogo ogoljenije i očiglednije.

DSCF4032.JPG
Zato, po već uobičajenom tajmingu i redosledu, radim rutinske stvari u ovo doba dana: nabavljam namirnice, pijaću vodu, pa krećem da tražim mesto za kamp. Potonjeg sam se najviše pribojavala. Kako ću da kampujem sama? Nikada to nisam radila, iako sem prošle godine pravila šestodnevnu solo-turu po Srbiji. No, svaki put sam spavala ili u zvaničnom kampu, ili sam pitala ljude da mi ustupe deo svoje bašte. Naravno, na duže je to veoma teško, jer bi oduzimalo mnogo vremena i energije tražiti gostoljubive ljude. Ako se ovako putuje kao što ja putujem, a nema se dovoljno para, kao što ih ja nemam, divlje kampovanje je jedini izbor.

Pa, da vidimo. Udaljavam se malo od grada i istražujem bočne uličice sleva, prema obali. Već sam to dobro naučila, rekla bih da već imam solidan osećaj za pronalaženje zgodnog mesta. I zaista ga nalazim. Šta osećam? Ništa, apsolutno sam mrtva-hladna, kao kada sam ovo radila s Brajanom. Ušlo mi kampovanje u krv, izgleda. Ne brine me ni što u blizini neki lik testira kola i turira okolo mesta koje sam odabrala. Očito je da radi u auto-servisu nedaleko kojeg sam podigla šator.

Bacam se na spremanje večere, a kao 'nagrada', kao i skoro svakog dana od početka ture, očekuje me 'domaće' pivo -- Mythos, prvo grčko. Živeli vi meni, svi koji ste sa mnom u mislima!

 

Sedi 'di si...

S obzirom na zimu i snežne vrhove koje vidim preko puta, na kopnenom delu Grčke (ili je to još uvek albanska obala?), verovala sam da sam jutros pametno odlučila da krenem obalom do Kavosa, koji je, čini mi se, najjužnija tačka ostrva, te da se odatle zapadnom obalom vratim do Ermonesa recimo, i odatle 'presečem' preko kopna zatvarajući tako krug u luci Krf. Verovala sam da je to veoma mudra odluka posebno zato što je vremenska prognoza prilično loša: danas se predviđa najhladniji dan u godini -- jedva 8 C, pa nije uputno kretati na sever. Tim pre što uz hladno vreme na moru prirodno ide i kiša, kao i, avaj!, strahovito jak vetar što udara s juga, iliti direktno meni u prsa. Izgleda da moja odluka baš i nije bila toliko pametna, no sada mi se ne okreće nazad.

DSCF4035.JPG

Pedalam s naporom i pomno vrebam potencijalno mesto gde bih se danas ukotvila. Sutra će padavine prestati, a dotle bi bilo zgodno skloniti se negde. Stajem kad god mi učini da bi neko mesto moglo biti ono što tražim. A ne tražim mnogo: samo da je ravno i zaklonjeno od vetra i pogleda. Samo toliko. Ali ni toliko nekad nije lako naći, pa tako i sada, nakon provere, nastavljam dalje utvrdivši da mi to nešto baš nikako ne odgovara.

DSCF4036.JPG

Negde u ranim popodnevnim satima, kod mesta Moraitika, sreća mi se osmehne, zapravo, zaskikoće se nudeći mi zaklon koji je bezmalo savršen: kafe na obali koji sada ne radi, sa krovom koji ne prokišnjava, dok su tri strane terase zatvorene providnom ceradom, tako da vetar nigde ne probija; od druma je odvojen kućicom, pa iako čujem svako vozilo kad ludačkom brzinom protutnji, niti ga vidim, niti je moguće da neko vidi mene, sem ako i sam ne siđe par stepenika s druma, na terasu kafea.

DSCF4046.JPG

Iza kućice otkrivam hidrofor sa crevom, koji radi, pa mojoj sreći nema kraja. Imam pijaće vode u izobilju, moći ću da kuvam, da je zagrejem i okupam se, da natenane proverim moju podlogu koja (opet) ispušta vazduh, da operem odeću... Ovoj, gotovo kućnoj atmosferi, doprinosi i šank-pult, na kome mogu da kuvam kao u kuhinji. A šlag na torti je pogled na pučinu, potpuno otvoren a zaštićen od uzburkanih talasa koji se razbijaju o temelje kafea, na par metara od mene. Već zamišljam kako će ujutru to biti predivan prizor: otvorim oči i kroz sve 'prozore' vidim more -- mirno, nadam se.

DSCF4040%252520skoro%252520savr%2525C5%2525A1eno%252520mesto%252520za%252520kamp.JPG

Ali ujutur je vreme tek neznatno bolje -- kiša i dalje pada a samo je vetar posustao. Nebo ne obećava da će pustiti Sunce da makar malo zasija i ogreje natopljenu Zemlju. Uprkos tome, odlučim da krenem.

Dok nameštam bisage na bicikl, u 'moj' kafe ulazi jedna starica, neizgled uboga. Nešto me pita, ali je ništa ne razumem. Objašnjavam gestikulacijom da sam se ovde sklonila od kiše i da sam spavala u šatoru. Izgleda da shvata, jer se brzo prekrsti na pomen kampovanja. Slučnu reakciju gledam već poslednjih mesec dana. Svaki put kada bismo Brajan i ja nekome objasnili da imamo smeštaj pod čadrom, ljudi bi se silno iznenadili. Obično bi nas pitali zar nam nije hladno i, na samu pomisao noćenja pod otvorenim nebom, stresali bi se od jeze. A mi bismo se smejali. I nastojali da objasnimo kako nam je bilo hladno jedino u Bosni, na više od minus deset stepeni, dok su mediternaske zimske temperature skoro pa idealne za vožnju a i za kampovanje.

DSCF4038%252520pogled%252520kroz%252520moje%252520%252527prozore%252527.JPG

No sve je to stvar navike i poređenja. Ako tokom većeg dela godine sija sunce i oblačite kratke rukave, onda vam je na (svega) plus deset sigurno hladno. Tako i ovoj starici, koja me ubrzo napušta.

Dajem joj za prav o samo toliko da je hladnjikavo, pa pošto ne želim da rizikujem i navučem neku prehladu, prvi put od početka ture oblačim moje ski-pantalone, made in China, kupljene na Buvljaku za osam evra. Verujem da su nepromočive, pa zato moje druge pantalone za kišu, od debele plastike, koje su se juče pocepale na preponama, bacam u smeće. Ionako imam previše stvari koje teglim, posebno sada, nakon razdvajanja od Brajana. Ranije je on nosio hranu, posuđe, plinsku bocu i gorionik, a sada sve to moram da nosim sama. To je sigurno tri-četiri kilograma više, što na ionako pretovaren bicikl nije zanemarljiva razlika.

DSCF4047.JPG

U marketu u Moraitici ljubazni prodavac koji razume i pomalo govori engleski (ovde svi znaju engleski) poklanja mi kolač. Ovo je već drugi put otkako sam na Krfu da mi neko poklanja kolač -- prvi put se to desilo juče, u kafiću u kome sam koristila slobodan internet. Baš lepo od Grka. Od ovog prodavca saznajem i da radnje neće raditi dva dana za Božić, što je dragocena informacija. Nakon što mi je pomogao da izaberem namirnice, kuca račun: osam, skoro devet evra --- aah!, kako je Grčka skupa!

A napolju, u međuvremenu, počeo Potop. Pljušti i ne izgleda da će prestati. Ne znam šta sam mislila kada sam uprkos tome opet rešial da nastavim dalje, ali sam se nakon desetak minuta dozvala svesti, ponajviše zbog toga što su moje kineske ski-lone đuture propustile vodu. I što sam se glupirala, glupirala sam se, sada mi nema druge, nego da se vratim nazad -- najpre do kontejnera iz kog ću izvaditi one žute plastične lone, pocepane ali još uvek nosive i nepromočive, a potom do mog skloništa koje ne propušta ni kišu ni vetar. I da tu strpljivo sačekam dok nevreme sasvim prođe.

DSCF4032.JPG

Imam još dvadesetak stranica nepročitanog romana Samarkand, udžbenik grčkog jezika i mnogo toga o čemu bih želela da pišem -- više nego dovoljno zanimacija do sutra. Pa i duže, ako budem morala.


Oko moje glave

23. decembar

Ovu noć pamtiću po koracima tik uz moj šator, oko dva sata iza ponoći. Tek sam se bila probudila nakon prvog sna (nesanica me muči poslednjih dana) i pokušavala sam ponovo da zaspim. Kad začuh korake. Neko se približavao mom šatoru. U gluvo doba noći. Usred ničega, između dva seoca na jugu Krfa. Kampujem u nekom maslinjaku, na sto metara od puta kojim sada niko ne prolazi., a od kojeg me zaklanja limena šupa. Mislila sam da je to dobro zaklonjeno mesto, kad ono đavola. Šta kog vraga neko traži ovde u dva iza ponoći?

Prepala sam se. Ležim mirno i ne dišem. Ne mogu da dohvatim ni nožić koji se nalazi do ulaza u šator, jer je takva tišina da se čuje i najmanji dah. Koraci zaobilaze šator i zastaju pored bicikla, koji je vezan za vrata šupe. Prekorevam sebe što sam na volanu ostavila pink majicu da se suši -- po boji, svako će zaključiti da u šatoru spava žensko. Samo žensko, jer bicikl je jedan.

I tad, ne razmišljajući, počeh da hrčem, zapravo, da uverljivo podražavam duboko muško hrkanje. Onaj napolju struknu, lepo sam čula kako se trgao iznenađen. Izgleda da je već bio u odlasku, pa ga je zvuk iz šatora zaustavio.

DSCF4081.JPG

Osluškujem -- ništa. I dalje ništa. Minuti prolaze. Ništa. Posle otprilike pola sata usudim se da se pomerim. Zgrabim nožić i sa njim u ruci ostanem da ležim. Ali san me uskoro savlada, san jači od straha.

A ujutru, kad sam odlazila kompletno upakovana, sretoh vlasnika maslinjaka, po svoj prilici mog noćašnjeg posetioca. Niej razumeo kada sam ga pitala da mi potvrdi da li je to zaista bio on, ali mi je zdušno objašnjavao kojim putem da se vratim u Krf.

Ceo dan vozila sam pod utiskom noćašnjeg događaja. Dok sam bila s Brajanom, to nam se nije desilo, bar ne na taj način. Mnogo puta su nas posećivali uveče ili ujutru vlasnici imanja na kojima bismo zanoćili, ali nikada usred noći, ili mi to nismo primetili, budući da smo obično čvrsto spavali.

I šta sad nakon tog iskustva? Ništa. I plašim se i ne plašim. Ljudi su radoznali, posebno ako ugledaju neznance ili šator na svom imanju. Pretpostavka od koje sam pošla kada sam krenula na ovu turu pre pet meseci a i sada, kada sam odlučila da nastavim sama, jeste da nijedan lopov neće pomisliti da pljačka ljude u šatoru, posebno ne one koji usred zime kampuju. Najdublje sam uverena da ljudi nisu zli, barem ne najveći procenat njih. Na primedbu da stavljam glavu u torbu, odgovaram da isto čini bilo ko ko svakog dana seda za volan -- šansa da nastrada veća je nego da se meni nešto desi. Naposletku, a verovatno presudno, jeste i pitanje sreće. ODnekud verujem da me prati, makar često izgledalo kao da me je napustila.

A što se straha tiče. dobar je kao mera opreza, ali ako prevlada nad užitkom, onda je vreme da se vrati sigurnom krovu nad glavom. Za sada još uvek nije.

 

Na zelenom ostrvu

DSCF4083.JPG

Mnogo puta čula sam od prijatelja koji su letovali na Krfu da je ovo ostvro prelepo, a vodiči poput Lonely Planet ga jednoglasno proglašavaju za najzelenije ostrvo Jonskog mora.
I zaista, čim sam se odmakla od prestonog grada, oko puta su stali da se nižu maslonjaci sa stogodišnjim stablima. S moje leve strane more i pogled na grčku obalu, na planine pod snegom, a zdesna, duž puta i od njega uzbrdo -- sve zeleno. DSCF4051.JPG

Put skoro prazan, bez vozila, malo se penje pa malo spušta, sve vreme krivudajući nepravilnom linijom uz more. I kada iza krivine izroni snežni vrh ili se zbog terena učini da se drum utapa u moru, otme mi se oduševljen usklik. ovo je fantastično, ovo je raj za bicikliste! Čudo što ih uopšte nema. JEste zima, ali niej hladno -- 15 C.
Krf je zapravo mali i biciklom se može opisati krug po ostrvu za ciglo dva dana. Ako se biraju sporedni putevi koji vode u brda, a koje ja sada zaobilazim što zbog zime, što zbog samoće, može se napraviti lepa višednevna tura.
DSCF4123.JPG

O tome pričam sa VAsilisom i Linom, ovdašnjim ljubiteljima pedalanja, koej sam srela prilikom mog ponovnog dolaska u grad. Zastala sam da fotografišem jednu zgradu, kad me je Vasilis opazio i prišao mi. Imao je hiljadu pitanja, budući da već nekoliko godina mašta da napravi jednomesečnu turu po Evropi. I ja sam pričala, odgovarala sam na sva, kao iskusni ciklioturista. Smejala sam se u sebi primetivši s kojom sigurnošću pričam o putevima, teretu, uslovima vožnje, kampovanju... -- a do pre manje od pola godine nisam znala ništa od toga. vasilisu se pridružuje i njegova prijateljica Lina, koja je bila otišla po kafu, pa utroje pričamo o planovima, željama, mogućnostima. Žale mi se na situaciju sa biciklistima na Krfu. Nema ih mnogo, ljudi ovde masovno voze vespe (primetila sam) i motore, a kada su njih dvoje pravili dvodnevne ture po ostvru, svi su im se obraćali na engleskom misleći da su stranci. Još uvek ne pomišljaju da neko ovdašnji može biti cikloturista. Hvala vam, neki drugi put.
DSCF4063.JPG

Sutradan, na Božić  (Grci slave po GRegorijanskom kalendaru iako su pravoslavci) napuštam ostvro. Poneću sliku beskrajnog zelenila pred očima, kao i brojne usputne prizore, od kojih bi se dao napraviti lep foto-album, ili priča. Tako sam, primerice, htela da uslikam stariju ženu koja je s muškom snagom cepala drva ispred svoje kućice na jugu Krfa. Ali kada sam je upitala za dozvolu, odbila je pokazujući na svoju kecelju (nije sređena za fotografisanje, šta li?). Durug, koja teret iz radnje nosi na glavi, ne pridržavajući ga rukama, uspela sam da ufotkam kradom. Žalim što sam na napornoj i strmoj uzbrdici propustila da zastanem i ovekovečim ženu koja sedi pred kućom, glave umotana u čalmu, i mirno posmatra prazan drum; samo sam joj mahnula, trgnuvši je iz zamišljenosti.
DSCF4095.JPGP

 

Pored slika, poneću s otrva i mnoge usputne scene: osmeh majci i ćerki na skuteru i srdačno: “Hello!”, mnogo puta izgovoreno: “Kalimera!” u prolazu pored nekih ljudi ili motorista, veliko “Efharisto” porodici u Kavosu koja mi je dala bocu kupovne vode pošto je na jugu česmovača bakteriološki neispravna.
DSCF4124.JPG

Pamtiću ulice Krfa, staro utvrđenje poput Kalemegdana, zimske kupače pored svetionika, prepune kafiće na Božić, a od mesta -- Kavos, najjužniju tačku na ostvru. Sada je potpuno prazno dok je sasvim izvesno da leti vrvi od turista. Glavna ulica me je neodoljivo podsetila na kulise u Holovudu, za neki film. Scenografija je postavljena, samo se čeka da dođe reditelj i da znak statistima da nahrupe u masovnoj sceni oživljavanja grada. Dotle, tu je par dečaka na skejtovima, kao i trag srpskog boravka u vidu natpisa na kućici autobuskog stajališta.
DSCF4078.JPGDSCF4090.JPG

Jug me je iznenadio i jednim uvrnutim običajem koji sam otkrila na putu od Kavosa ka mestu Draghomir. Vozeći, svaki čas sam čula zvuke nalik na petarde, ali se onda ispostavilo da su to hici iz vazdušnih puški. U sceni koju kao da je zamislio Dušan Kovačević, muškarci obučeni u lovačka odela, sa svojim sinovima, dečacima koje podučavaju gađanju, stoje pored puta i gađaju ptice u krošnjama. zastala sam kod jedne grupe od par očeva i sinova i pitala šta gađaju. Pokazali su mi ptičice nešto veće od vrabaca, sa žućkastom glavom. Moja tužna grimasa i usklik “Why?”, nagnali su ih na smeh. “To je delikates”, objasnili su mi. “Aha,”, promrmljah i klimnuh glavom praveći se da razumem. Da mi nije žao ptica, smejala bih se uvrnutom hobiju (zanimanju?) ovdašnjih seljana.
Na Božić, napuštam ostvro i ferijem prelazim na kopno. Žao mi je što nisam mogla da posetim Vido i sprsku Plavu grobnicu, mesto gde je u more pohranjeno 10.000 srpskih vojnika, nakon Golgote 1917. Ali feri zimi ne saobraća do tamo. Pogrešno vreme za pohod srpskim svetinjama.

 

Fotke su ovde



Komentari (31)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

sima2000 sima2000 16:41 25.12.2011

wow!

Da se poznajemo rekao bih ti: "Ti sestro nisi normalna :) " - u najpozitivnijem mogucem smislu.
Sve najbolje i nek te sreca prati na tom tvom velikom putu :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:22 29.12.2011

Re: wow!

sima2000
Da se poznajemo rekao bih ti: "Ti sestro nisi normalna :) " - u najpozitivnijem mogucem smislu.
Sve najbolje i nek te sreca prati na tom tvom velikom putu :)


I bio bi u pravu. Sigurno nisam normalna!
Hvala na lepim željama!
jucaibin jucaibin 17:00 25.12.2011

nek te sreca prati...

gde god se nasla...
omega68 omega68 17:16 25.12.2011

Re: nek te sreca prati...

gde god se nasla...

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:23 29.12.2011

Re: nek te sreca prati...

jucaibin
gde god se nasla...


Hvala!
49 41 49 41 18:24 25.12.2011

Krfljanin


Vidjao sam ga cesto, kako izlazi iz auta; na par metara od.
Odlazi u condominium i biva na dugoj terasi; sa pogledom na jezero.

Poceli smo da pricamo, slucajno.
Poreklom sa Krfa, rodjen ovde; njegovi na Krfu.

Nasmejao sam se.

Ona zenska;pokazujuci na stan pored - poreklom iz Macedonije. Onaj tamo iznad tebe - poreklom iz Srbije.
Ja sa svojim poreklom; se "ukljestio", komadom zemlje - izmedju vas i jezera.

Sledeci put, sam ga ugledao; kako trci preko trave ka meni - na jezeru.
Pruzio mi je veliku kesu; sa dve flase maslinovog ulja - domaceg.

Smejao se taj vrlo naocit momak - "Moji, otac i majka - krfljani; poslali specijalno, za tebe"!

Uhhh zivote, nikad ne znas; gde ces i kako sresti nekoga slucajno i na kom kraju sveta.

I nije, prvi put.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:25 29.12.2011

Re: Krfljanin

49 41

Vidjao sam ga cesto, kako izlazi iz auta; na par metara od.
Odlazi u condominium i biva na dugoj terasi; sa pogledom na jezero.

Poceli smo da pricamo, slucajno.
Poreklom sa Krfa, rodjen ovde; njegovi na Krfu.

Nasmejao sam se.

Ona zenska;pokazujuci na stan pored - poreklom iz Macedonije. Onaj tamo iznad tebe - poreklom iz Srbije.
Ja sa svojim poreklom; se "ukljestio", komadom zemlje - izmedju vas i jezera.

Sledeci put, sam ga ugledao; kako trci preko trave ka meni - na jezeru.
Pruzio mi je veliku kesu; sa dve flase maslinovog ulja - domaceg.

Smejao se taj vrlo naocit momak - "Moji, otac i majka - krfljani; poslali specijalno, za tebe"!

Uhhh zivote, nikad ne znas; gde ces i kako sresti nekoga slucajno i na kom kraju sveta.

I nije, prvi put.



Da, slažem se. Razmišljam da okaćim srpsku zastavicu na bisage -- sigurna sam da bi me svakog drugog dana, ako ne i svakog, neki Srbi zaustavili,na bilo kom drumu u bilo kom delu sveta. Hm, moraću da razmislim o toj ideji za koju si me inspirisao. Hvala!
49 41 49 41 03:56 30.12.2011

Re: Krfljanin

Pusti nacionalna obelezja.
Na takvom putu, ne znas koga mozes sresti i kakve su mu namere.
Naveo sam jedan fin primer, koji mi se desio. Mogu ih navesti, jos sijaset.
Medjutim, bilo je i vrlo neprijatnih komentara od mnogih koji su davnim poreklom sa nasih prostora.

Nemam predrasuda ni prema kome; ali, uvek postoji to ali...

Poznajem, vrlo dobro taj osecaj i doziveo sam ga mnogo puta.
Sam, u nepoznatom okolju. Dolazi noc, u medjuvremenu mali bes; dok se sator razapinje. Nema, necije male ispomoci; da ga pridrzi makar 5 sekundi sa suprotne strane.

Osecaj nelagodnosti u celom telu, teskobe u grudima, grlu. Nailazi noc i misao; da ce te "satreti"-samog.
Ujutru zora, sunce i krasan pejsaz - ispred. Naravno, potsmeh na zebnju prethodne noci.
Tako u ritmu pedala; up & down.

Seti se uvek, koliko je bilo dana, noci, godina; izmedju 4 zida.

Sve znano, poznato, sigurno.
A, ucmalo.
Kako tu-tek teskoba moze da uhvati.
srdjan.pajic srdjan.pajic 19:23 25.12.2011

solo

Ima nešto magično privlačno u tome da se nadješ u situaciji da možeš i moraš samo na sebe da se osloniš. Svaka čast što si odlučila da nastaviš dalje, uopšte ne sumnjam da ćeš navatati nekog da ti pravi društvo. I ne zaboravi, nema ništa loše u odustajanju (ovo ako nekad krenu da te more crne misli), jer uvek nešto naučiš i možeš ponovo da probaš. Važno je da se ostane živ i neoštećen. Umedjuvremenu, redovno maži lanac

vishnja92 vishnja92 23:14 26.12.2011

Re: solo

Ima nešto magično privlačno u tome da se nadješ u situaciji da možeš i moraš samo na sebe da se osloniš.

tri godine pratim uradak ovog sabana i konacno da kaze nesto pametno :)
salamala, ne bih menjala jednog pajica za sto drugih... iz Tesle.

Snezana, drz se i cuvaj se i vici kad ti nesto treba, blog je velik i ljudi ima svuda.
srdjan.pajic srdjan.pajic 08:31 27.12.2011

Re: solo

vishnja92
Ima nešto magično privlačno u tome da se nadješ u situaciji da možeš i moraš samo na sebe da se osloniš.

tri godine pratim uradak ovog sabana i konacno da kaze nesto pametno :)
salamala, ne bih menjala jednog pajica za sto drugih... iz Tesle.


.

.



Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:30 29.12.2011

Re: solo

srdjan.pajic
Ima nešto magično privlačno u tome da se nadješ u situaciji da možeš i moraš samo na sebe da se osloniš. Svaka čast što si odlučila da nastaviš dalje, uopšte ne sumnjam da ćeš navatati nekog da ti pravi društvo. I ne zaboravi, nema ništa loše u odustajanju (ovo ako nekad krenu da te more crne misli), jer uvek nešto naučiš i možeš ponovo da probaš. Važno je da se ostane živ i neoštećen. Umedjuvremenu, redovno maži lanac



Da, ovo je mudra rečenica i očito iz ličnog iskustva. I veruj, nije mi loše samoj, mada je najsvežija info da sam sinoć sustigla Brajana (i ne znajući gde je) i da ćemo još par dana voziti zajedno a onda nam se putevi definitivno razilaze. U međuvremenu, okačila sam novi oglas i već imam troje zainteresovanih.

U odustajanju nema ništa loše, nikome ništa ne dugujem u smislu da sam obećala da to moram, ali jedna stvar je loša ako se odustane: sledeći put je mnogo teško ponovo se pokrenuti. Znam to. Tako da, za sada ne razmišljam o tome.

A lanac, hm, kaseta mi je već odavno zrela za menjanje uprkos podmazivanju.

Veliki pozdrav iz Astakosa!
Dejan Ninkovic Dejan Ninkovic 02:01 26.12.2011

one life to experience

Podrska! Samo napred i nek vas prati Sveti Nikola:) Zlatni vam puti bili!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:30 29.12.2011

Re: one life to experience

Dejan Ninkovic
Podrska! Samo napred i nek vas prati Sveti Nikola:) Zlatni vam puti bili!


Hvala veliko!
buba_truba buba_truba 10:42 26.12.2011

ŽENA ZMAJ

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:31 29.12.2011

Re: ŽENA ZMAJ

buba_truba


Ma ludo to pa živi

Hvala, Buba!
razmisljam razmisljam 15:14 26.12.2011

Само да знаш

мислим на тебе.
Чувај се.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:33 29.12.2011

Re: Само да знаш

razmisljam
мислим на тебе.
Чувај се.


Hvala!
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:54 27.12.2011

Sve ce ovo jednom biti samo secanja

Snezana, stupi u kontakt sa Dzekom ako hoces:
http://www.thejackstaffordfoundation.com/fr_blog.cfm

Njegov stil je nesto drugaciji od tvog, ali on je u poslednjih godinu i nesto vise obisao svet na biciklu (ponesto od toga leteo, povremeno se ukrcao na voz, ali nista manji uspeh), i ako ne ide dalje, ili ne u tvom pravcu, imace sigurno dobre preporuke i savete.

Srecno!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:41 29.12.2011

Re: Sve ce ovo jednom biti samo secanja

Ivana Knežević
Snezana, stupi u kontakt sa Dzekom ako hoces:
http://www.thejackstaffordfoundation.com/fr_blog.cfm

Njegov stil je nesto drugaciji od tvog, ali on je u poslednjih godinu i nesto vise obisao svet na biciklu (ponesto od toga leteo, povremeno se ukrcao na voz, ali nista manji uspeh), i ako ne ide dalje, ili ne u tvom pravcu, imace sigurno dobre preporuke i savete.

Srecno!



Dobar naslov, Ivana. Nadam se da će biti i dobra priča od tih sećanja, u vidu neke knjige putopisa a možda i ljubić, što da ne, imam sve elemente za to

Šalu na stranu, hvala na linku. Već sam postavila novi oglas i javilo mi se troje ljudi. Do tada, koristim metod sigurnog smeštaja koji sam otkrila pre par dana.
Ali svejedno, kontaktiraću tvog prijatelja, saveti iz prve ruke nikad nisu suvišni.

Hvala i veliki pozdrav!
anchiba anchiba 08:57 28.12.2011

Храбрости!!!

Из приче у причу, све ме више одушевљаваш. Сјајни текстови, лични, непосредни, невероватне фотографије (ја стално о фоткама, али шта ћу када су ми сјајне), идеја да обиђеш свет на бајсу!

Али та храброст да пут наставиш САМА!?!

Неколико дана размишљам шта рећи на то. И на крају ти нећу рећи ништа оригинално. Само да си храбра! Јер не знам како бих назвала другачије твој соло наставак пута. Знам да верујеш у доброту људи, али реално је да има и оних који то нису, па ме зато плаши твој наставак пута. Да знам да ноћиш у хостелима или било где где има неких људи, не бих толико страховала. Овако, када знамо да самујеш и спаваш са једним отвореним оком у неким беспућима или на неким ливадама, језа ме прожме. Још напишеш да ти се неко шуњао око шатора по сред ноћи! Не знам. Храброст.

Шта друго да ти кажем сем да ти желим да те бог чува! А да, и, молим те, набаци неки мало већи нож или неку батину, онако, за сваки случај.

СРЕЋАН ТИ ПУТ, ОД СВЕГ СРЦА!!!
nikvet pn nikvet pn 14:57 28.12.2011

Re: Храбрости!!!

А да, и, молим те, набаци неки мало већи нож или неку батину, онако, за сваки случај.

A psinu ?
Kako bi recimo malamut veselo teglio uzbrdo ! A narod okolo ili
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:45 29.12.2011

Re: Храбрости!!!

anchiba
Из приче у причу, све ме више одушевљаваш. Сјајни текстови, лични, непосредни, невероватне фотографије (ја стално о фоткама, али шта ћу када су ми сјајне), идеја да обиђеш свет на бајсу!

Али та храброст да пут наставиш САМА!?!

Неколико дана размишљам шта рећи на то. И на крају ти нећу рећи ништа оригинално. Само да си храбра! Јер не знам како бих назвала другачије твој соло наставак пута. Знам да верујеш у доброту људи, али реално је да има и оних који то нису, па ме зато плаши твој наставак пута. Да знам да ноћиш у хостелима или било где где има неких људи, не бих толико страховала. Овако, када знамо да самујеш и спаваш са једним отвореним оком у неким беспућима или на неким ливадама, језа ме прожме. Још напишеш да ти се неко шуњао око шатора по сред ноћи! Не знам. Храброст.

Шта друго да ти кажем сем да ти желим да те бог чува! А да, и, молим те, набаци неки мало већи нож или неку батину, онако, за сваки случај.

СРЕЋАН ТИ ПУТ, ОД СВЕГ СРЦА!!!


Hah, dobri saveti i razmišljanja. U međuvremenu, počela sam da noćim u selima, gde pitam ljude da postavim šator u njihove bašte. To je dobar metod, iako košta malo napora jer ljudi često kažu ne. Mislim da nema velike razlike, osim psihološke, u tome da li voziš sam ili s nekimn. Mislim, šta bi mi pa Brajan pomogao da je bio te noći samnom? Mogli bismo samo oboje da ležimo i ćutimo i čekamo da prođe, štagod to bilo.
Da nema hrabrosti, ili ludosti, ne bih ni krenula u ovu avanturu. Ali avanturizam nikad nije ni bio povezan sa sigurnošću, zar ne? Ima na tu temu sijaset poslovica (no pain, no game; no risk no fun...)
Ali da ne pametujem. Hvala na čitanju, hvala na brizi, hvala na savetima.

Lep pozdrav!
kukusigameni kukusigameni 10:09 28.12.2011

drž' se mala

Samo napred i čuvaj se. A sama nisi. Evo, mi te pratimo.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:46 29.12.2011

Re: drž' se mala

kukusigameni
Samo napred i čuvaj se. A sama nisi. Evo, mi te pratimo.


Znači to, hvala!
49 41 49 41 19:55 28.12.2011

Oko tvoje glave

-bas si me slatko nasmejala, sestro.
Vise puta sam preziveo takvu situaciju; s tim sto si sama, mozda menjala donji ves ujutru.

Moja je puzala preko mene, u gluvo doba noci; zavlacila se ispod mene. Saputala na uvo.

-Dzaba bilo moje objasnjenje, da znam sta je i ko je; da slobodno spava i da ne brine.

To, sto te je "ukakilo"-izazvalo bujicu razmisljanja, strah, tvoje hrkanje:
Jez, Jez - mali bodljikavi.

Jez ima identican zvuk bata ljutskih koraka; bez obzira kretao se travnatom, lisnatom, betonsko-asfaltnom podlogom.

Veruj mi na rec i iskustvo.

Drugi put, kad je moj zvuk analajzer radio, saputali na jastuku bez satora; kupili vrece u gluvo doba noci i menjali lokaciju.

Drzi ti palceve - stepski vuk.
srdjan.pajic srdjan.pajic 10:15 29.12.2011

Re: Oko tvoje glave

49 41


To, sto te je "ukakilo"-izazvalo bujicu razmisljanja, strah, tvoje hrkanje:
Jez, Jez - mali bodljikavi.

Jez ima identican zvuk bata ljutskih koraka; bez obzira kretao se travnatom, lisnatom, betonsko-asfaltnom podlogom.

Veruj mi na rec i iskustvo.

Drugi put, kad je moj zvuk analajzer radio, saputali na jastuku bez satora; kupili vrece u gluvo doba noci i menjali lokaciju.

Drzi ti palceve - stepski vuk.


E, ovo je suva istina, a ponekad oće i da škrguće i gundja, poznato je da su ljudi u JeNeA umeli da isprazne šaržer municije u nepoznatog intrudera.

Ume to kampovanje u nepoznatom da bude zajebano. Moja žena i ja smo jednom u sred noći evakuisali logor, koji smo podigli lepo i kulturno u opustelom state parku, u neposrednoj blizini Rute 66 u Novom Meksiku, znači vukojebina par excellence. Krenuli bili na neko polaganje za ronilačko zvanje, u Blue Hole, pored Santa Rose. I još dok smo se spremali na počinak, snimimo neka kola sa mračnim staklima kako polako prilaze mojoj parkiranoj Saab limuzini, parkiranoj jedno 20 metara od nas. Zastanu, pa polako nastave. Pa se posle 5-10 minuta vrate, obrnu krug, pa opet prodju pored kola. Onda došla još jedna, i isto tako, krenula da kruže. Mi ležimo u šatoru, ali lepo se vidi sve kroz komarnik. Da li da se pravimo da spavamo, ili da palimo?

Skapiram ja da od spavanja tu nema ništa, cimnem Rebeku, izvučemo se iz vreća, nabrzaka smotamo šator, u kola i pali, miki. Nije nas niko dirao, ali je izgledalo da, ili šaniraju, ili smo se našli na mestu gde se obavljaju mutne radnje, ili, podjednako verovartno, da je mesto designated jebarnik, pa čekaju na red. Uglavnom, nikad nećemo saznati.

A jedne godine smo isto tako kampovali u parku pored Roswell-a (jebo te, kud god da krenem, tebi se vraćam, N. Meksikoo.... I ujutro, svanulo, upekla zvezda u šatoru, i čuje se neko komešanje ispred. Reko, sigurno su neki drugi putnici namernici zanoćili. Otvorim rajfešlus, i kad sam završio sa zevanjem, vidim da mi ispred šatora stoji jedno pet/šest Marsellus Wallace sized Crnaca, uredno upasanih u narandžaste prsluke na kojima piše Roswell Jail. Taman da krenem da bežim, kad spazim džipa pored jezerceta, u čijem jutarnjem ladu dremucka lokalni county šerif, oslonjen na svoju sačmaricu. Pogledam ponovo kolege Crnce, a oni skupljaju papiriće i rade redarstvo, u state parku.
kukusigameni kukusigameni 10:44 29.12.2011

Re: Oko tvoje glave

srdjan.pajic
Rute 66 u Novom Meksiku

srdjan.pajic
I još dok smo se spremali na počinak, snimimo neka kola sa mračnim staklima kako polako prilaze mojoj parkiranoj Saab limuzini, parkiranoj jedno 20 metara od nas. Zastanu, pa polako nastave. Pa se posle 5-10 minuta vrate, obrnu krug, pa opet prodju pored kola.

Mislili ljudi, kad su videli SAAB-a, da su stigli vanzemaljci.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 10:47 29.12.2011

Re: Oko tvoje glave

49 41
-bas si me slatko nasmejala, sestro.
Vise puta sam preziveo takvu situaciju; s tim sto si sama, mozda menjala donji ves ujutru.

Moja je puzala preko mene, u gluvo doba noci; zavlacila se ispod mene. Saputala na uvo.

-Dzaba bilo moje objasnjenje, da znam sta je i ko je; da slobodno spava i da ne brine.

To, sto te je "ukakilo"-izazvalo bujicu razmisljanja, strah, tvoje hrkanje:
Jez, Jez - mali bodljikavi.

Jez ima identican zvuk bata ljutskih koraka; bez obzira kretao se travnatom, lisnatom, betonsko-asfaltnom podlogom.

Veruj mi na rec i iskustvo.

Drugi put, kad je moj zvuk analajzer radio, saputali na jastuku bez satora; kupili vrece u gluvo doba noci i menjali lokaciju.

Drzi ti palceve - stepski vuk.


Hah, znam to za ježa, ali skoro sam sigurna da je bio zvuk koraka. No, dobro, sad ne menja na stvari. Mere opreza su na snazi!
milisav68 milisav68 11:59 29.12.2011

Re: Oko tvoje glave

49 41

Jez ima identican zvuk bata ljutskih koraka; bez obzira kretao se travnatom, lisnatom, betonsko-asfaltnom podlogom.

Veruj mi na rec i iskustvo.


I pacov "ume" da pravi slične zvuke, pogotovo oni krupniji, koji žive na obodima sela - gde "ima" dosta hrane, pa se "ugoje" i "osile", pa se više ne trude da budu "bešumni".
srdjan.pajic
E, ovo je suva istina, a ponekad oće i da škrguće i gundja, poznato je da su ljudi u JeNeA umeli da isprazne šaržer municije u nepoznatog intrudera.


`99 jedan moj sapatnik, na straži izrešetao zeca, iako smo bili "rasporedjeni" u sred Šumadije.

Snežana, možda ne bi bilo loše da "skineš" neki zvučni efekat na mobilni, ili mp3 plejer (ako ga imaš) - da rasteraš zlotvore.

49 41 49 41 21:14 29.12.2011

Don't sit around the house...get out and

-secanja se ne zivi; ali se zivot produzava od njih.






Cuvaj se!
Ako se cuvas i bog te cuva.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana