Pre pet meseci, Brajan i ja krenuli smo zajedno na dugu biciklističku turu, s namerom da to bude put oko sveta. Nismo se dovoljno poznavali, zapravo smo se upoznali u martu ove godine, posredstvom jedne biciklističke liste. Nakon pet meseci, shvatili smo da dalje nećemo voziti zajedno i razdvojili se. Pošto ljubav nije bila pokretač ove zamisli, to oboje nastavljamo sami, svako svojim putem. Moj plan je da zimu provedem u Grčkoj i Turskoj, a na proleće ili najkasnije ranu jesen krenem Putem svile, na IStok. nadam se da ću za taj deo puta naći društvo.
Posle suza -- Sunce
Sunce se pomalja dok poslednji put zajedno pripremamo snedviče, u albanskoj luci Sarande. Eno ga tamo, sasvim simbolično iz pravca Krfa, kuda ja idem. A i sveti je Nikola, zaštitnik putnika. Dovoljno sam sujeverna da verujem u snažnu simboliku ova dva znaka.
A onda, kad feri pristigne, sunce bljesne svom jačinom, rastera sivilo albanskog neba, pa čak više nije ni toliko hladno. Mašem Brajanu na obali, i ne brišem suze -- još uvek rominja sitna kiša pa se ne vide. Najzad, feri kreće. Zbogom, Brajane, i neka te sreća prati, gde god da kreneš.
Nakon pola sata, moj feri pristaje u luku Krf. A tamo sunce još jače, na nebu oni beli oblačići kakve deca najradije crtaju na času likovnog. Raskravljuje me oko srca i osećam da me obuzima nešto kao nagovepštaj buduće sreće. I još mi se čini kao da su sva bol i tuga zbog rastanka kao rukom odneseni. Kao da sam ušla u drugi život, drugi svet -- sve izgleda lako i jednostavno.
Od prvog pogleda, ovaj grad mi se dopada. Osećam da volim Grčku, bezrazložno, prebrzo, ali ljubav je ionako uvek iracionalna. Još uvek nemam pojma na koju ću stranu, pa nasumice odaberem da krenem levo, prema starom, istorijskom delu grada. No, obilazak ću ostvaiti za povratak, jer u Krf ću se vratiti nakon vožnje ostvrom, da bih se ferijem vratila na kopno.
Naravno, primećujem bicikle. Mnogo ih je prakiranih pred zgradama, privezanih za stubove i na ulici, u saobraćaju. Vozači kola su oprezni i strpljivi, niko da zatrubi iako pravim prekršaje par puta, vozeći jednosmernim ulicama u kontra smeru.
Čudno mi je i neshvatljivo, ali osećam se zaista dobro, kao da sam doživela pročišćenje (katarza nakon raskida?) A možda je razlog sasvim lako objašnjiv. Jer, u avanturi koju sam odabrala luksuz je biti tužan i prepustiti se melanholiji. Svaki dan na drumu, svaki dan nova borba da ostaneš suv, da ti bude toplo, da dovoljno jedaeš, da spavaš na koliko-toliko sigurnom. nema se vrmena ni snage za negativne emocije ni slabost. Previše je briga o osnovnim stvarima, kao uostalom i u 'običnom' životu, samo što je na ovakvoj turi to mnogo ogoljenije i očiglednije.
Zato, po već uobičajenom tajmingu i redosledu, radim rutinske stvari u ovo doba dana: nabavljam namirnice, pijaću vodu, pa krećem da tražim mesto za kamp. Potonjeg sam se najviše pribojavala. Kako ću da kampujem sama? Nikada to nisam radila, iako sem prošle godine pravila šestodnevnu solo-turu po Srbiji. No, svaki put sam spavala ili u zvaničnom kampu, ili sam pitala ljude da mi ustupe deo svoje bašte. Naravno, na duže je to veoma teško, jer bi oduzimalo mnogo vremena i energije tražiti gostoljubive ljude. Ako se ovako putuje kao što ja putujem, a nema se dovoljno para, kao što ih ja nemam, divlje kampovanje je jedini izbor.
Pa, da vidimo. Udaljavam se malo od grada i istražujem bočne uličice sleva, prema obali. Već sam to dobro naučila, rekla bih da već imam solidan osećaj za pronalaženje zgodnog mesta. I zaista ga nalazim. Šta osećam? Ništa, apsolutno sam mrtva-hladna, kao kada sam ovo radila s Brajanom. Ušlo mi kampovanje u krv, izgleda. Ne brine me ni što u blizini neki lik testira kola i turira okolo mesta koje sam odabrala. Očito je da radi u auto-servisu nedaleko kojeg sam podigla šator.
Bacam se na spremanje večere, a kao 'nagrada', kao i skoro svakog dana od početka ture, očekuje me 'domaće' pivo -- Mythos, prvo grčko. Živeli vi meni, svi koji ste sa mnom u mislima!
Sedi 'di si...
S obzirom na zimu i snežne vrhove koje vidim preko puta, na kopnenom delu Grčke (ili je to još uvek albanska obala?), verovala sam da sam jutros pametno odlučila da krenem obalom do Kavosa, koji je, čini mi se, najjužnija tačka ostrva, te da se odatle zapadnom obalom vratim do Ermonesa recimo, i odatle 'presečem' preko kopna zatvarajući tako krug u luci Krf. Verovala sam da je to veoma mudra odluka posebno zato što je vremenska prognoza prilično loša: danas se predviđa najhladniji dan u godini -- jedva 8 C, pa nije uputno kretati na sever. Tim pre što uz hladno vreme na moru prirodno ide i kiša, kao i, avaj!, strahovito jak vetar što udara s juga, iliti direktno meni u prsa. Izgleda da moja odluka baš i nije bila toliko pametna, no sada mi se ne okreće nazad.
Pedalam s naporom i pomno vrebam potencijalno mesto gde bih se danas ukotvila. Sutra će padavine prestati, a dotle bi bilo zgodno skloniti se negde. Stajem kad god mi učini da bi neko mesto moglo biti ono što tražim. A ne tražim mnogo: samo da je ravno i zaklonjeno od vetra i pogleda. Samo toliko. Ali ni toliko nekad nije lako naći, pa tako i sada, nakon provere, nastavljam dalje utvrdivši da mi to nešto baš nikako ne odgovara.
Negde u ranim popodnevnim satima, kod mesta Moraitika, sreća mi se osmehne, zapravo, zaskikoće se nudeći mi zaklon koji je bezmalo savršen: kafe na obali koji sada ne radi, sa krovom koji ne prokišnjava, dok su tri strane terase zatvorene providnom ceradom, tako da vetar nigde ne probija; od druma je odvojen kućicom, pa iako čujem svako vozilo kad ludačkom brzinom protutnji, niti ga vidim, niti je moguće da neko vidi mene, sem ako i sam ne siđe par stepenika s druma, na terasu kafea.
Iza kućice otkrivam hidrofor sa crevom, koji radi, pa mojoj sreći nema kraja. Imam pijaće vode u izobilju, moći ću da kuvam, da je zagrejem i okupam se, da natenane proverim moju podlogu koja (opet) ispušta vazduh, da operem odeću... Ovoj, gotovo kućnoj atmosferi, doprinosi i šank-pult, na kome mogu da kuvam kao u kuhinji. A šlag na torti je pogled na pučinu, potpuno otvoren a zaštićen od uzburkanih talasa koji se razbijaju o temelje kafea, na par metara od mene. Već zamišljam kako će ujutru to biti predivan prizor: otvorim oči i kroz sve 'prozore' vidim more -- mirno, nadam se.
Ali ujutur je vreme tek neznatno bolje -- kiša i dalje pada a samo je vetar posustao. Nebo ne obećava da će pustiti Sunce da makar malo zasija i ogreje natopljenu Zemlju. Uprkos tome, odlučim da krenem.
Dok nameštam bisage na bicikl, u 'moj' kafe ulazi jedna starica, neizgled uboga. Nešto me pita, ali je ništa ne razumem. Objašnjavam gestikulacijom da sam se ovde sklonila od kiše i da sam spavala u šatoru. Izgleda da shvata, jer se brzo prekrsti na pomen kampovanja. Slučnu reakciju gledam već poslednjih mesec dana. Svaki put kada bismo Brajan i ja nekome objasnili da imamo smeštaj pod čadrom, ljudi bi se silno iznenadili. Obično bi nas pitali zar nam nije hladno i, na samu pomisao noćenja pod otvorenim nebom, stresali bi se od jeze. A mi bismo se smejali. I nastojali da objasnimo kako nam je bilo hladno jedino u Bosni, na više od minus deset stepeni, dok su mediternaske zimske temperature skoro pa idealne za vožnju a i za kampovanje.
No sve je to stvar navike i poređenja. Ako tokom većeg dela godine sija sunce i oblačite kratke rukave, onda vam je na (svega) plus deset sigurno hladno. Tako i ovoj starici, koja me ubrzo napušta.
Dajem joj za prav o samo toliko da je hladnjikavo, pa pošto ne želim da rizikujem i navučem neku prehladu, prvi put od početka ture oblačim moje ski-pantalone, made in China, kupljene na Buvljaku za osam evra. Verujem da su nepromočive, pa zato moje druge pantalone za kišu, od debele plastike, koje su se juče pocepale na preponama, bacam u smeće. Ionako imam previše stvari koje teglim, posebno sada, nakon razdvajanja od Brajana. Ranije je on nosio hranu, posuđe, plinsku bocu i gorionik, a sada sve to moram da nosim sama. To je sigurno tri-četiri kilograma više, što na ionako pretovaren bicikl nije zanemarljiva razlika.
U marketu u Moraitici ljubazni prodavac koji razume i pomalo govori engleski (ovde svi znaju engleski) poklanja mi kolač. Ovo je već drugi put otkako sam na Krfu da mi neko poklanja kolač -- prvi put se to desilo juče, u kafiću u kome sam koristila slobodan internet. Baš lepo od Grka. Od ovog prodavca saznajem i da radnje neće raditi dva dana za Božić, što je dragocena informacija. Nakon što mi je pomogao da izaberem namirnice, kuca račun: osam, skoro devet evra --- aah!, kako je Grčka skupa!
A napolju, u međuvremenu, počeo Potop. Pljušti i ne izgleda da će prestati. Ne znam šta sam mislila kada sam uprkos tome opet rešial da nastavim dalje, ali sam se nakon desetak minuta dozvala svesti, ponajviše zbog toga što su moje kineske ski-lone đuture propustile vodu. I što sam se glupirala, glupirala sam se, sada mi nema druge, nego da se vratim nazad -- najpre do kontejnera iz kog ću izvaditi one žute plastične lone, pocepane ali još uvek nosive i nepromočive, a potom do mog skloništa koje ne propušta ni kišu ni vetar. I da tu strpljivo sačekam dok nevreme sasvim prođe.
Imam još dvadesetak stranica nepročitanog romana Samarkand, udžbenik grčkog jezika i mnogo toga o čemu bih želela da pišem -- više nego dovoljno zanimacija do sutra. Pa i duže, ako budem morala.
Oko moje glave
23. decembar
Ovu noć pamtiću po koracima tik uz moj šator, oko dva sata iza ponoći. Tek sam se bila probudila nakon prvog sna (nesanica me muči poslednjih dana) i pokušavala sam ponovo da zaspim. Kad začuh korake. Neko se približavao mom šatoru. U gluvo doba noći. Usred ničega, između dva seoca na jugu Krfa. Kampujem u nekom maslinjaku, na sto metara od puta kojim sada niko ne prolazi., a od kojeg me zaklanja limena šupa. Mislila sam da je to dobro zaklonjeno mesto, kad ono đavola. Šta kog vraga neko traži ovde u dva iza ponoći?
Prepala sam se. Ležim mirno i ne dišem. Ne mogu da dohvatim ni nožić koji se nalazi do ulaza u šator, jer je takva tišina da se čuje i najmanji dah. Koraci zaobilaze šator i zastaju pored bicikla, koji je vezan za vrata šupe. Prekorevam sebe što sam na volanu ostavila pink majicu da se suši -- po boji, svako će zaključiti da u šatoru spava žensko. Samo žensko, jer bicikl je jedan.
I tad, ne razmišljajući, počeh da hrčem, zapravo, da uverljivo podražavam duboko muško hrkanje. Onaj napolju struknu, lepo sam čula kako se trgao iznenađen. Izgleda da je već bio u odlasku, pa ga je zvuk iz šatora zaustavio.
Osluškujem -- ništa. I dalje ništa. Minuti prolaze. Ništa. Posle otprilike pola sata usudim se da se pomerim. Zgrabim nožić i sa njim u ruci ostanem da ležim. Ali san me uskoro savlada, san jači od straha.
A ujutru, kad sam odlazila kompletno upakovana, sretoh vlasnika maslinjaka, po svoj prilici mog noćašnjeg posetioca. Niej razumeo kada sam ga pitala da mi potvrdi da li je to zaista bio on, ali mi je zdušno objašnjavao kojim putem da se vratim u Krf.
Ceo dan vozila sam pod utiskom noćašnjeg događaja. Dok sam bila s Brajanom, to nam se nije desilo, bar ne na taj način. Mnogo puta su nas posećivali uveče ili ujutru vlasnici imanja na kojima bismo zanoćili, ali nikada usred noći, ili mi to nismo primetili, budući da smo obično čvrsto spavali.
I šta sad nakon tog iskustva? Ništa. I plašim se i ne plašim. Ljudi su radoznali, posebno ako ugledaju neznance ili šator na svom imanju. Pretpostavka od koje sam pošla kada sam krenula na ovu turu pre pet meseci a i sada, kada sam odlučila da nastavim sama, jeste da nijedan lopov neće pomisliti da pljačka ljude u šatoru, posebno ne one koji usred zime kampuju. Najdublje sam uverena da ljudi nisu zli, barem ne najveći procenat njih. Na primedbu da stavljam glavu u torbu, odgovaram da isto čini bilo ko ko svakog dana seda za volan -- šansa da nastrada veća je nego da se meni nešto desi. Naposletku, a verovatno presudno, jeste i pitanje sreće. ODnekud verujem da me prati, makar često izgledalo kao da me je napustila.
A što se straha tiče. dobar je kao mera opreza, ali ako prevlada nad užitkom, onda je vreme da se vrati sigurnom krovu nad glavom. Za sada još uvek nije.
Na zelenom ostrvu
Mnogo puta čula sam od prijatelja koji su letovali na Krfu da je ovo ostvro prelepo, a vodiči poput Lonely Planet ga jednoglasno proglašavaju za najzelenije ostrvo Jonskog mora.
I zaista, čim sam se odmakla od prestonog grada, oko puta su stali da se nižu maslonjaci sa stogodišnjim stablima. S moje leve strane more i pogled na grčku obalu, na planine pod snegom, a zdesna, duž puta i od njega uzbrdo -- sve zeleno.
Put skoro prazan, bez vozila, malo se penje pa malo spušta, sve vreme krivudajući nepravilnom linijom uz more. I kada iza krivine izroni snežni vrh ili se zbog terena učini da se drum utapa u moru, otme mi se oduševljen usklik. ovo je fantastično, ovo je raj za bicikliste! Čudo što ih uopšte nema. JEste zima, ali niej hladno -- 15 C.
Krf je zapravo mali i biciklom se može opisati krug po ostrvu za ciglo dva dana. Ako se biraju sporedni putevi koji vode u brda, a koje ja sada zaobilazim što zbog zime, što zbog samoće, može se napraviti lepa višednevna tura.
O tome pričam sa VAsilisom i Linom, ovdašnjim ljubiteljima pedalanja, koej sam srela prilikom mog ponovnog dolaska u grad. Zastala sam da fotografišem jednu zgradu, kad me je Vasilis opazio i prišao mi. Imao je hiljadu pitanja, budući da već nekoliko godina mašta da napravi jednomesečnu turu po Evropi. I ja sam pričala, odgovarala sam na sva, kao iskusni ciklioturista. Smejala sam se u sebi primetivši s kojom sigurnošću pričam o putevima, teretu, uslovima vožnje, kampovanju... -- a do pre manje od pola godine nisam znala ništa od toga. vasilisu se pridružuje i njegova prijateljica Lina, koja je bila otišla po kafu, pa utroje pričamo o planovima, željama, mogućnostima. Žale mi se na situaciju sa biciklistima na Krfu. Nema ih mnogo, ljudi ovde masovno voze vespe (primetila sam) i motore, a kada su njih dvoje pravili dvodnevne ture po ostvru, svi su im se obraćali na engleskom misleći da su stranci. Još uvek ne pomišljaju da neko ovdašnji može biti cikloturista. Hvala vam, neki drugi put.
Sutradan, na Božić (Grci slave po GRegorijanskom kalendaru iako su pravoslavci) napuštam ostvro. Poneću sliku beskrajnog zelenila pred očima, kao i brojne usputne prizore, od kojih bi se dao napraviti lep foto-album, ili priča. Tako sam, primerice, htela da uslikam stariju ženu koja je s muškom snagom cepala drva ispred svoje kućice na jugu Krfa. Ali kada sam je upitala za dozvolu, odbila je pokazujući na svoju kecelju (nije sređena za fotografisanje, šta li?). Durug, koja teret iz radnje nosi na glavi, ne pridržavajući ga rukama, uspela sam da ufotkam kradom. Žalim što sam na napornoj i strmoj uzbrdici propustila da zastanem i ovekovečim ženu koja sedi pred kućom, glave umotana u čalmu, i mirno posmatra prazan drum; samo sam joj mahnula, trgnuvši je iz zamišljenosti.
P
Pored slika, poneću s otrva i mnoge usputne scene: osmeh majci i ćerki na skuteru i srdačno: “Hello!”, mnogo puta izgovoreno: “Kalimera!” u prolazu pored nekih ljudi ili motorista, veliko “Efharisto” porodici u Kavosu koja mi je dala bocu kupovne vode pošto je na jugu česmovača bakteriološki neispravna.
Pamtiću ulice Krfa, staro utvrđenje poput Kalemegdana, zimske kupače pored svetionika, prepune kafiće na Božić, a od mesta -- Kavos, najjužniju tačku na ostvru. Sada je potpuno prazno dok je sasvim izvesno da leti vrvi od turista. Glavna ulica me je neodoljivo podsetila na kulise u Holovudu, za neki film. Scenografija je postavljena, samo se čeka da dođe reditelj i da znak statistima da nahrupe u masovnoj sceni oživljavanja grada. Dotle, tu je par dečaka na skejtovima, kao i trag srpskog boravka u vidu natpisa na kućici autobuskog stajališta.
Jug me je iznenadio i jednim uvrnutim običajem koji sam otkrila na putu od Kavosa ka mestu Draghomir. Vozeći, svaki čas sam čula zvuke nalik na petarde, ali se onda ispostavilo da su to hici iz vazdušnih puški. U sceni koju kao da je zamislio Dušan Kovačević, muškarci obučeni u lovačka odela, sa svojim sinovima, dečacima koje podučavaju gađanju, stoje pored puta i gađaju ptice u krošnjama. zastala sam kod jedne grupe od par očeva i sinova i pitala šta gađaju. Pokazali su mi ptičice nešto veće od vrabaca, sa žućkastom glavom. Moja tužna grimasa i usklik “Why?”, nagnali su ih na smeh. “To je delikates”, objasnili su mi. “Aha,”, promrmljah i klimnuh glavom praveći se da razumem. Da mi nije žao ptica, smejala bih se uvrnutom hobiju (zanimanju?) ovdašnjih seljana.
Na Božić, napuštam ostvro i ferijem prelazim na kopno. Žao mi je što nisam mogla da posetim Vido i sprsku Plavu grobnicu, mesto gde je u more pohranjeno 10.000 srpskih vojnika, nakon Golgote 1917. Ali feri zimi ne saobraća do tamo. Pogrešno vreme za pohod srpskim svetinjama.
Fotke su ovde