Da je samo stešnjen i stisnut, nego uzurpiran sa svakoje strane, bombardovan kakofoničnim i inim gluparijama u svakoj mikro sekundi, sve sam manje sposoban da samokontrolom, istočnjačkim disanjem, pokušavanjem apstrahovanja, koncentracijom nirvanskog tipa, ponavljam, sve manje sam sposoban, da uspem da sačuvam makar restlove slobode u sebi. Ostarilo se, priznajem, nekada sam lahko mogao da se isključim, utonem u sebe i ne čujem i ne vidim ništa i nikoga unaokolo. Sve mi je teže da to postignem, događa se ali retko, izložen sam mentalnofiziološkom razbucavanju, svakotrenutno! Činjenica da nisam usamljen u tome, uopšte me ne teši.
Positive attitude!? Urnišem se od pozitive od malena svuda i na svakom mestu ali koja vajda. Misli su mi razbacane k'o iverje pri cepanju drva, kao kad duneš u zreo maslačak i oni njegovi padobrančići se rasprše na sve strane! Sve češće se spominjem Bleza Paskala: Hteo sam da zapišem misao ali mi je ona pobegla. Sada zapisujem da mi je pobegla. Često čujemo: Saberi se. Lakše reći nego učiniti. Sabiram se koliko znam i mogu ali oduzimanje je uzelo maha. Moja unutarnja sloboda je ugrožena, svakog trenutka nestaje, komadić po komadić, u poslednje vreme imam utisak da oduzimanje ubrzava ritam. Nije ovo plačevno kukanje stare drtine, niti vapaj za mladošću ili nekim boljim vremenima, ne, ovo je faktičko stanje. Praznine u mojoj, nekada neprikosnovenoj ličnoj slobodi, sve su veće i šire se tipa kancer. Zapušavam ih, lečim se povremenim susretima, druženjima i razgovorima s milim mi bićima. Ovaj lek je svrsishodan neko vreme a onda opet ostanem sam sa sobom a oduzimanje kao da dobije neku furioznu snagu, počne da otpušava zapušena mesta i nastavi da buši i burgija stvarajući nove rupčage tamo gde se i ne nadam.
Možda nije on to prvi rekao ali se sećam reči Viktora Igoa: Sloboda svakog čoveka prostire se samo do slobode drugog (ili drugih). Nikada ne sme da zadre u tuđu slobodu. Nije nego! Idealno, rekli bismo ali svesni da ideali ne egzistiraju među ljudima. Gaženi su i pljuvani, ponižavani i destruirani. Da, sad sam se setio! I Josif /Tomas Man u JOSIF I NJEGOVA BRAĆA, kaže Kedmi dok podižu šator : „....u svetu je mnogo središta po jedno za svako biće,pa svako leži u svom sopstvenom krugu....naši krugovi nisu daleko jedan od drugog da se ne bi mogli dodirivati,nego ih je Bog gurnuo jedan u drugoga,pa se ukrštavaju. To ukrštavanje, prožimanje je u biti veličanstvena stvar, neophodna da bismo se bolje upoznali, shvatili, razumeli, komunicirali, sarađivali... ali kao i uvek ima neko ALI! Nemoj me ukrštavati, prožimati, komunicirati, monologom! Idi sestro/brate/pevaljko/političaru/otvaraču mostova, prijavi se na Festival monodrame pa vitlaj i monologiši do mile volje. Da li iko čuje drugu/drugoga ili čuje samo sebe ili ne čuje ni samog sebe, nego bujicom koja izleće iz nje/njega zapušava sopstvene rupe a u meni/tebi otvara nove? Opkoljen sam i okupiran bujicama, koje se survavaju u mene sa svih strana. Povodanj (Ivo Andrić: Na Drini ćuprija) valja, nosi svakavo đubre i prljavštinu, otkida deliće moje unutarnje slobode, dubi je ili zatrpava smrdljivim otpadom, ma koliko se ja trudio da budem izvan toga, da se distanciram. Naprosto je nemoguće pobeći od nasilnog i agresivnog ukrštavanja. Da i ne govorimo o unutardržavnom ili međudržavnom ukrštavanju! Doživesmo i mi za svog veka krvave pirove, masovna ubistva i svakojake druge zločine kao posledicu međudržavnog ukrštanja! Ali nam zato na Tevejima kao slobodu iz dana u dan nude Olynth i još kojekakve otpušivače noseva.
Ne, prijateljice i prijatelji, sestre i braćo! Sloboda, moja, njena, tvoja, naša...postade nemoguća, nestade! Da li da se upustimo u neizvesnu avanturu Potrage za slobodom, možda je i pronađemo kao što je Marcel pronašao izgubljeno vreme? Neće moći, to su dve dijametralno suprotne kategorije, mada se u određenim okolnostima i to vrlo retko, mogu sresti i prožeti, ukrstiti! Kažu: Za slobodu se treba izboriti, pa i za ličnu. Borim se ceo život ali sam polako počeo da popuštam pred vetrenjačama, kojih je sve više, sve su brojnije! Kad bolje razmislim, šta ja uopšte imam od lične mi slobode ili slobode na širem planu. Ništa! Ič! Izgleda da je to opsena, varka, samozavaravanje, doduše neophodno da bi se život kako-tako proživeo. Još mi je u sećanju SF SN odštampanih u dnu raznoraznih dokumenata. Smrt Fašizmu, Sloboda Narodu. Niti je Fašizam mrtav niti je Narod dobio Slobodu. Parola! U ono doba vrlo svrsishodna ali i onda netačna. Optimista sam bez nade, nije da ću prestati da se borim za svoju unutarnju slobodu ali da je sve teže, teže je!