Pisao sam predsedniku Republike Srbije Borisu Tadiću, da mi odgovori na jednostavno, ali za mene vrlo bitno pitanje: da li je meni kao mirnodopskom vojnom invalidu šeste grupe država Srbija bila dužna da uplaćuje doprinos za beneficirani staž i ako nije, zašto nije? Naime, na osnovu 32 godine radnog staža u penzijski staž mi je priznato i upisano 8 ( osam ) godina beneficiranog staža tako da sam u punu starosnu penziju otišao sa 40 godina staža, dok mi je visina penzije, na koju se ne žalim, obračunata na osnovu 31 godine staža, jer nikome nije u obzir uzimana ’93-a. Za osam godina beneficiranog staža nije uplaćen ni dinar doprinosa.
Tim povodom obraćao sam se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, pismeno i usmeno, al’ bolje da nisam jer su mi protumačili izdato rešenje na koje ja nemam primedbi, dok ni slova nema o doprinosu za beneficirani staž. Usmeno mi je rečeno „ država ti je omogućila da ranije odeš u penziju pa sad još hoćeš da ti za to plati“. Ne tražim ja da mi država plati ako na to nemam pravo, već samo da znam da li je država u obavezi da mi plaća doprinos za beneficirani staž ili nije. I da li je neko dužan?! Sa istim pitanjem obratio sam se Ministarstvu za rad i socijalnu politiku, kažem, to je njihov resor, u telefonskom razgovoru naslutio sam da bi tu mogao pronaći odgovor, medjutim dobih sličan odgovor u pisanom obliku da je postupano po Zakonu, i opet, ni reči o doprinosu za beneficirani staž. Nazovem Ministarstvo, službenica ljubazna, ali ni ona jadnica, pretpostavljam da je listala Zakon, zbunjena i zatečena, sem citiranja članova i stavova Zakona, nije mogla ništa da mi kaže.
Onda logički razmišljam, preostaje mi jedino da se obratim predsedniku države, on je predsednik svih gradjana, ima stručnu ekipu oko sebe i ako oni ne mogu da mi odgovore na moje jednostavno pitanje, ne znam više ko može.I, napišem pismo predsedniku, ukratko obrazložim šta tražim, da ne tražim ono što mi ne pripada, samo odgovor na pitanje, da li je država u obavezi da mi plati doprinos za osam godina beneficiranog staža. Uz pismo pošaljem fotokopije privremenog i konačnog rešenja o penziji, prepisku sa Fondom i Ministarstvom, da čovek ili njegovi saradnici imaju pun uvid. Nakon mesec dana, pošto nije bilo odgovora, nazovem generalni sekretarijat predsednika, čisto da vidim da li je pismo stiglo, da li je neko moj slučaj uzeo u razmatranje. S druge strane žice u početku prijatno-ozbiljan ženski glas Dobar dan... Dobar dan...Ja sam taj i taj ... Pisao sam predsedniku...To nije u nadležnosti predsednika...kako nije, gospodjo.. Pa , lepo nije, da li Vi znate koje su nadležnosti Predsednika.... Ne znam, gospodjo, pretposdtavljam SVE ..Ustav jeste..pravo na obaveštenost (član ) ... penzije( član ).. Najbolje, gospodine, da se obratite nadležnim organima...Pa, obraćao sam se, ne odgovaraju na postavljeno pitanje, poslao sam fotokopije...ne, Vaš slučaj nije u nadležnosti Predsednika...obratite se gospodji Matković.. Možete li Vi, gospodjo, da joj prosledite pismo upućeno predsedniku...Kažem, gospodja Matković je za to nadležna ...I mi Vam možemo jedino odgovoriti da se obratite nadležnim organima... Ali, pobogu, obraćao sam se, fotokopije pogledajte..(Možda baš i nije ovako tekao razgovor, ali suština je tu) Kad sam uvideo da se Gospodja drži striktno svoga stava i stručnog mišljenja, odustao sam, zhavalio se i spustio slušalicu, ogorčen na sebe što ne poznajem nadležnosti predsednika Republike, a bio sam ubedjen da je u njegovoj nadležnosti sve.
Neću više nikad pisati predsedniku, a lično sam ga upoznao i više puta vidjao u predizbornim kampanjama čovek mi se čini sasvim OK za naše prilike, a koliko je on nas upoznao samo se ne seća svakog, i gde bi, i ne mora, pa i ja sam iz vida izgubio mnoge prijatelje, sugradjane, zaboravio im imena...Znam da do Predsednika ne stižu ovakva i slična pisma, da se zaustavljaju podalje od njega i zato mu više nikada neću pisati, ni ovom sada, ni budućim predsednicima. Nema svrhe kada umesto njih odlučuju službenici, saradnici, eksperti, savetnici...dobro, zato su tu gde su, to im je posao...oni ih biraju, postavljaju, imaju poverenja u njih...Pred kraj prošle godine dobih pismo iz predsednikovog Kabineta, čekao sam šest meseci, u kome se kaže da je sve rađeno po Zakonu, i ne sumnjam u ono što je urađeno, i da je trebalo preko Upravnog suda da pokušam da rešim svoj problem...Pravnički sam neprosvećen...mislio sam, ajde, idem ovim normalnim putem, al’ bolje da nisam. Niko da pogleda Zakon o doprinosima, član 10. i 46. što sam u međuvremenu otkrio. Ne znam da li ima vajde i od toga?!
Znam da je predsednik zauzet. Gde će da se bakće običnim stvarima, stvarima običnih građana?! Ima on druga posla. Država je u pitanju, Evropska unija, međunarodna zajednica...Nisam znao da građani nisu njegova nadležnost. Zato nikad više neću da pišem predsedniku države.. a, ni potpredsedniku Vlade, nadležnom za penzionere, od kojeg nisam ni dobio odgovor.
P.S. Zahvaljujem Nebojši Krstiću na razumevanju i pomoći.