Zamisli nešto što je za tebe veoma bitno. Na primer, lični cilj koji za tebe stvarno predstavlja izazov. Koji, kada bi ga ispunio, bio bi siguran da je sve moguće u životu. Nešto što te pokreće. Nešto što je stvarno vredno tvog rada i truda. I što ga tačnije predstaviš u svojoj glavi, tačnije će se manifestovati, tako da budi precizan. I kada na kraju znaš tačno šta je to, dodeli mu simbol. Dodeli mu znak koji će da predstavlja ceo tvoj cilj odjednom. Tačnije, njegovo ispunjenje. Oseti ga celim telom kao da se sada dešava. Onda ga nacrtaj na papiru iz velike sveske i postavi ga ispred sebe na nekoj razdaljini. Na tolikoj razdaljini, i na toj visini, tako da bude realan. Ni preblizu, ni predaleko. Ni prevelik, ni premali. Potaman je reč. Potaman. Ono što je najbolje je da ćeš tačno znati mesto na kome treba da bude, bez greške...
*****
"We shall not cease from exploration...
and the end of all our exploring
will be to arrive where we started...
and know the place for the first time."
- T.S. Eliot, "Little Gidding"
"After the game is before the game."
- S. Herberger
"Dobar dan."
"Dobar dan." - odgovorih.
"Izvinite što ste malo čekali... Putne isprave, molim."
"Nema problema" - izgovaram nehajno. Sa istom dozom nezainteresovanosti čekam da završi papirologiju.
"A gde ste se vi uputili?"
Ova rečenica me dočekala sasvim nespremnog. Pitanje, na koje sam mislio da je odgovor više nego očigledan. I valjda baš zbog toga, umesto da mu odgovorim, moj mozak je potrčao do mesta odakle je sve počelo.
Imao sam 13 godina i prvi put sam tražio da se vidim sa direktorom moje osnovne škole. Čekao sam na vratima njegove kancelarije dok je završavao neke potpise. Pogledao me je i rekao: "Tražio si me za nešto?"
"Da" - rekoh - "mi se, znate, igramo tu iza kantine tenisa. Sa plastičnim reketima. I sunđerastom lopticom. Nikome ne smetamo."
"Znam, primetio sam." - preseče me. "Tačnije, skrenuli su mi pažnju, malo ste glasni. Smetali ste nekim nastavnicima."
"Pa, to se desilo jednom. A nismo posle pravili buku." - ućutah da vidim reakciju.
"Dobro, i, treba Vam nešto?" - spojio je tri odvojena toka misli u jednu rečenicu - izjavna, uzvična i upitna. Rekoh, nema više okolišanja, da ja njega pitam pa šta bude.
"Znate kako, mi svaki put crtamo taj teren, onom velikom kredom od siporeksa. Ona se najbolje oslikava na betonu. A nama je najzgodnije da igramu tu iza kantine. Samo tu možemo da postavimo mrežu kako treba. Nego, ta kreda se lako skida. Uglavnom nam traje samo jedan, dva dana maksimum. Svaki put posle treba da premeravamo teren i to traje. Pa smo mislili da autolak sprejom označimo dimenzije jednom na betonu i onda možemo samo da pojačavamo kredom kako nam i treba. Znate kreda pomaže da se vidi da li je loptica pala na liniju ili ne..." - dodao sam objašnjenje ne bi li celo pitanje imalo više smisla.
"Dakle, vi biste da sprejom označite teren u školskom, a?"
"Pa, da."
Direktor zaćuta, nakrivi glavu i reče:"U redu, iscrtajte, samo nemoj da mi pravite buku i da mi se nastavnici opet žale. Za to ćete da mi brišete taj sprej posle kako znate i umete. Jasno?"
Mislio sam da nema šanse da nam dozvoli da sprejom to uradimo. Pa, to se bre ne skida. Samo kad si ti dozvolio, sve ostalo ćemo da sredimo, pomislio sam tada. "Sve jasno i hvala puno." - odgovorih.
Gledano iz ove tačke, trebao sam verovatno da mu se mnogo više zahvalim. Mnogo, mnogo više. Zato i jeste bio direktor osnovne škole. Znao je kada pravila treba da se pogaze. I stvarno, Veliko Hvala mu na tome.
Gde sam se uputio? Pa, vidiš to umnogome zavisi od toga odakle si krenuo.... - tek je tada moj mozak pokrenuo zupčanike i krenuo u odgovor. Nasmejah se i rekoh mu destinaciju.
*****
Od tog trenutka na dalje igram tenis. Prvih godinu dana smo nas četvorica stvarno proveli iza školske kantine na priručno napravljenom terenu koji je bio otprilike veličine 2/3 pravog. Sa plastičnim reketima i sunđerastom lopticom. I super smo se provodili iako niko od nas nije imao pojma o tenisu. Ponekad su nam dolazili Steva i Uroš. Iako mlađi od nas oni su već išli na časove tenisa. Već dugo bogami. Gledali su nas kako igramo i zabavljala ih je naša nespretnost. Ali deca su deca - a šta dete zna šta je 500 kila.
Učenje tenisa iziskuje određen sled. Jako liči na učenje čitanja. Ustvari proces je takoreći identičan. Prvo moraš da naučiš slova. A da bi znao stvarno da čitaš moraš da znaš sva slova. Tako je i u tenisu - prvo naučiš osnovne udarce. A najosnovniji od svih osnovnih je - bekhend.
"Uroše, a da ja probam taj tenis pa da vidim kako će da mi ide?" - pitao sam jednog dana.
"Kakav ti ono bekhend imaš?" - odgovori pitanjem on i ukrivo-ispitivački me pogleda.
Vidite, jako je bitno da se ovde napravi razlika. Forhend nije prirodan udarac. Forhend je kontrolisan jer sam pokret nije prirodan. Moramo da zapnemo ruku i u jednom trenutku da je uputimo u željenom pravcu. Napred. I svi ga lupaju sa više ili manje uspeha. Tj, svako može da ga lupa. Možda ne izgleda lepo, ali kod svakoga će forhend da donese više uspeha u ubacivanju loptice u teren.
Bekhend je, nasuprot gore spomenutom, vrlo prirodan pokret. Ruka sama pokušava da se vrati u prvobitan prirodni položaj. Onaj koji je za nju normalan. Zato je i tako teško odigrati ga. Jer te ruka vodi, a ne ti nju. Ustvari, igra se celim telom. Ima tok. Fluidnost. Tu se vidi razlika da li stvarno imaš osećaj za lopticu, postavljanje, tajming... Bekhend iziskuje da NE RAZMIŠLJAŠ. Zato je prirodan. I kada se jednom savlada, a zahteva samo telesnu inteligenciju, izgleda kao savršenstvo. Što ustvari i jeste.
"I još dve stvari" - reče Uroš - "odmah se odluči da li ti je zgodnije da ga igraš jednom ili sa dve ruke, to se teško kasnije menja. To ti je jedna. A druga je da znaš da je to snažniji udarac od forhenda. Zapamti to."
"Kako to misliš ‘snažniji'?" - zvučao sam zbunjeno, jer to i jesam bio.
"Pa, recimo ovako, bekhend zbog prirodnosti i fluidnosti samog pokreta ima veći potencijal u snazi. Kada udariš pravi bekhend, ali onaj bekhend kakav treba da se izvede, znaćeš na šta sam mislio."
Bekhend sam, od tada pa na dalje, uvek igrao jednom rukom.
*****
Kada jednom ovladaš slovima, možeš da počneš da čitaš reči. Kada ste mali to uglavnom izgleda što u celoj reči prvo pročitaš slovo po slovo i onda celu reč odjednom. Problem je u tome što kao deca nemamo pojma šta smo upravo od slova pročitali. Tačnije, prepoznajemo sva slova, ali ne možemo da ih sastavimo u reč.
„Šta ovde piše, hajde kao što smo učili, slovo po slovo."
„A - S - T - R - A" - je bilo naziv prodavnice čije ime sam upravo sricao.
„Bravo, bravo, a šta je cela reč?"
Posle par sekundi tišine, na sav glas sam rekao „Avijon!"
Isto tako i u tenisu. Znamo šta je sklop malih pokreta koji čini celinu, ali to nikako ne možemo da spojimo u fluidnost. I to traje. I zna da bude frustrirajuće. Jer smo sve faze tog pokreta naučili. Znam gde mi stoji ruka pri zamahu, udarcu, izmahu, gde stoje noge, gde gledam, u koji položaj sve vraćam. Ali da spojim to u celinu?!?! Avijon!
Posle nekog vremena i to prođe. Kako počneš da sklapaš slova u reči u jednom trenutku sasvim prirodno, tako počneš da udaraš loptu na takav način da ona odjednom počne da pada tamo gde si ti hteo. I tada si prošao početnu granicu učenja tenisa. Ako do tada nisi odustao, tada više nećeš. Jer tek tada postane zanimljivo. Tada prestaneš da razmišljaš o tome kako udaraš loptu i počneš da razmišljaš o tome gde hoćeš da lopta padne. Veliki pomak sa egzekucije na strategiju odigravanja.
Za mene su samo tri pravila "održala vodu" posle svih ovih godina:
- Tenis se igra nogama, a ne rukama. Ma šta god ko god rekao, ovo je verovatno najveće učenje koje možeš da imaš pre nego što počneš da igraš tenis. Oko 90 posto napora koji se ulaže je u trčanje, stizanje i nameštanje na loptu. Iako ne može da se igra bez udarca, on je tek šlag na tortu, a torta je stići do lopte.
- Svaka lopta koja je pala u teren je dobra lopta. Ovo zvuči kao nešto što samo sebe objašnjava, ali verujte mi nije. Da bih ovo shvatio trebalo je da prođe oko 10 godina bavljenja tenisom i verovatno najbliže objašnjenje je da svako može i mora da ima svoj stil igre. Nebitno kako to tačno izgleda na terenu, koliko neko bio amater ili profesionalac, koliko znao o tenisu ili ne, ponoviću - svako može i mora da ima svoj stil igre. Može - ako hoće da proba, a Mora - ako hoće bilo šta više. I opet, to nije samo to. =)
- Tenis nije samo ono što se dešava u vremenu odigravanju poena. Sve ono što se vidi od tenisa (na TV-u npr) je ustvari samo 30-40% tenisa koji se stvarno odvija na terenu. Ovo je direktno povezano sa prethodnim pravilom i ne bi ga dalje objašnjavao. U prevodu, mnogo je kompleksnije i dublje nego što se vidi na prvi pogled. Toliko, da to prelazi granice tenisa i zadire u nešto sasvim drugo. A drugo ćemo da ostavimo za drugi put.
Tek pošto sam izvajao sopstvenu sliku toga šta je tenis bio sam u stanju da čitam cele rečenice. I da proživim smisao. A smisao dolazi samo iz iskustva.
Samo iz iskustva. Ovo je, ustvari, jedna priča o iskustvu.
*****
Par godina pošto sam počeo da treniram bio sam na ulazu u prvi tim svog kluba. Ali to se nikako nije dešavalo. Uvek sam igrao dubl mečeve, a neki drugi su igrali singl table. Ok, imao sam 16-17 godina, iako mi je tenis išao dobro, nisam imao dovoljno dobru igru da se nosim sa svakim, a sa druge strane bilo je nekih starijih koji su u tom trenutku mogli bolje. I to je sasvim ok. Počeo sam kasno da treniram. Mnogo kasno da bih se profesionalno bavio tenisom. Možda da sam imao mnogo para sam i mogao da nadoknadim to vremesko kašnjenje početka, ali nisam. Tako da onda radiš najbolje što možeš sa tim čime imaš.
Pošto su u klubu shvatili da ne mogu sa trenutnom postavom da naprave bilo kakav pomak u našoj ligi, uradili su radikalan korak. Unajmili profesionalce koji su nas uveli u prvu saveznu ligu. Uz veliku pomoć publike naravno. Ne bih sada opisivao kako je to tačno izgledalo, ali možete da zamislite, na primer, navijanje za Srbiju na Davis Cupu. Pa to smanjite na lokalni nivo. Pa ga malo uprostite, zabiberite i posolite. Od dodataka po želji. Ja uvek stavljam majonez.
Kada je želja jaka, i kada vam pomogne još jedno 50-tak vatrenih pristalica, sve je moguće. I tako mi uđosmo u prvu ligu.
Igrao sam na turnirima. I dobijao i gubio. Da budem iskren, da sam hteo nešto da postignem morao sam mnogo više da dobijam. Ali jedan meč pamtim i dan danas. Taj dan smo mi, derani, igrali za naš klub protiv Partizana ili Zvezde. Da me ubijete ne pamtim ko je tačno bio. Pošto je u smeni sezona kada smo ušli u prvu ligu klub preuzeo lokal patriota, zaljubljenik u tenis, pa još sa punim buđelarom, a u to vreme to nije mogao da bude bilo ko, on je rešio da nam pruži šansu. Nije bilo više profesionalaca. Mi smo postali profesionalci preko noći. Igrao sam singl tablu za svoj klub u prvoj saveznoj.
A pošto, kao što neko reče, uspeh preko noći dolazi posle 10 godina napornog rada, a mi nismo imali te godine iza nas, nismo se baš ni proslavili. Nisu baš bili ni oduševljeni rezultatom kada smo se vratili nazad. Ali to je bilo manje bitno. Pustili su oni nas da i dalje igramo.
Mada je, posle toga, ostala jedna ideja u mojoj glavi.
Kako stvarno izgleda kada staneš preko puta profesionalca na ATP turniru? Kako izgleda taj udarac i da li bih mogao da ga vratim? Ako sam se nosio sa nekim tu likom iz Beograda (možda ne slavno, ali vrlo dobro) kako izgleda kad staneš oči u oči sa pro tour igračem koji je izvojevao mnogo pravih pobeda? Koliko brzo ide ta serva i da li bih reternirao u teren?
U tom trenutku sam poželeo da igram na ATP turniru. Kako god to izgledalo sumanuto to sam hteo. I nisam znao kako to da izvedem. Jedno 15 godina.
E sad, pošto svemir ne može da prodre tamo gde je ljudska ruka napisala pravilnike i zakone, on mora da se sa tim izbori na drugačiji način.
*****
"It's called a changeover. The movie goes on, and nobody in the audience has any idea."
- Narrator, Fight Club
2008. Leto. Četvrtkom igram tenis sa Stankom. On super igra i sada se već ozbiljno nadigravamo. A super je termin - četvrtak od pola 7. Taman kidnem sa posla kada treba i kući samo presvlaka. Igramo na 25 Maju. Još uvek starom 25 Maju. Ko zna zna. Ko ne zna - šta da mu radim. Naš teren je broj 5.
Toga dana Stanko dobro igra. Igram i ja ok. Negde u pola meča ja se zatrčavam na mrežu posle pristojnog napada. Stanko nekako stigne, ali jedva potkači lopticu reketom. Loptica u velikom luku jedva pređe mrežu i pada mi na bekhend.
Ne znam zašto. Samo sam prosuo bekhend po njoj. Tako da je trag loptice na šljaci bio veći nego kada serviraš. I ja i Stanko smo mu prišli i zbunjeno gledali u njega. Jer taj udarac nije bio normalan.
"Šta to bi?" - prvi izusti Stanko
"Valjda perfektan bekhend. Onako kako je planiran da se igra. Ali nemoj ništa drugo da me pitaš jer nemam pojma." - odgovorih ja i slegnuh ramenima.
*****
"There is nothing lost when you follow what your heart is craving for."
- Unknown, Discovery channel
2008. Jesen. Stojimo na terasi Slavica, Milomir, Bilja, Marko i ja. Učimo o ciljevima. Pita me Slavica da zamislim jedan veliki cilj. Ne zadatak, već cilj. Razlika je prevelika. Jedno je osećaj, a drugo je aktivnost. I ja joj kažem. Hoću da odem na sva 4 Grend Slama. Na centralni teren. I da doživim sva četiri.
Ona će na to: "Pa, to nije cilj. Odeš i onda šta?"
"Možda za nekog drugog nije, za mene jeste. Meni je cilj da odem i doživim to što drugi samo gledaju. A zahteva mnogo para, planiranja i mogućnosti. I mnogo zadataka između. Ja igram tenis predugo da bi to tek bio zadatak. To je za mene uživanje."
Slavica me pogleda, oceni me i shvatila je da je to za mene veliko. Onda samo reče:
"Aha, ok razumem. Hoćeš da radiš na tome?"
Sledeće što znam je da sam napravio plan kako da ostvarim to. Kroz vežbu.
"A gde bi prvo voleo da odeš? Na koji tačno?" - pitala je preciznosti radi. Preciznost igra veliku ulogu u postavljanju ciljeva.
"Pa ne znam, cilj mi je da posetim sve, mada ako bih mogao da biram verovatno prvo onaj najdalji. Ako odem na ova tri, na taj nikada neću da odem. Tako da sada znam. Prvo tamo."
"A kada? Tačno?" - uz osmeh nastavi Slavica
"Pa za jedno 4 godine je realno."
*****
"After the game is before the game."
- S. Herberger
Mart 2009. Ceca, tada koleginica a sada i veliki prijatelj, i ja se dogovaramo kako da idemo kući sa posla. Idemo zajedno. Taksijem. Nije došla kolima. Ok, zovem ja taksi. Plavi. Kao što i inače zovem. Šalju kola za 7 minuta. Gužva na Novom Beogradu oko 5 pa ne može pre. Sačekasmo ga dole. Najzanimljivije mi je druženje sa taksistima. Svašta od njih čuješ samo ako znaš kako da ih pitaš. A sa plavcima sam super. Ovaj posebno sluša dobru muziku. B92.
I dok se vrti tekst i mjuza sa radija, nešto mi prekide tok misli. Brahus. Kaže ovako: "Ok, delimo jednodnevno igranje tenisa sa profesinalcima na Belgrade Openu. Ko tačno odgovori na jedno teže ili dva lakša pitanja dobije revijalni meč na ATP turniru. Pa ko voli nek izvoli."
Prođoše me žmarci. Celim telom.
Okrenem se ka Ceci i kažem: "Pazi kada ću sada ovo da dobijem." Okrenem broj. Dobijem iz prve. Mada se neko već uključio tako da sam drugi na redu. Čekam da čovek odgovori na pitanje gde je Novakova rezidencija. Čovek posle par sekundi nećkanja kaže San Marino.
Tada sam znao. Ustvari tada sam bio uveren.
Ne sećam se koja su moja dva pitanja bila. Nije ni bitno. Izabrao sam lakša pa ih je bilo dva - toga se sećam. Samo se sećam da su mi rekli da ostavim podatke i da će me zvati iz neke agencije. Mislim se ja - Srpska su to posla - nema ništa od svega toga. Sutra me Aleksandar zvao. Pa onda 7 dana pred turnir. Pa dan pred. Pa nisam mogao da verujem taj dan kada sam došao.
Igrao sam na ATP turniru. Revijalni meč. Ali sam igrao. Ako nije moglo bliže od toga, a nije moglo ni bliže ni brže, onda je to to. Jel?
*****
2009 Jesen. Pre nego što smo počeli da radimo na vežbi za prostorne submodalitete na ciljevima Charles Faulkner kaže sledeće:
"Zamisli nešto što je za tebe veoma bitno. Na primer, lični cilj koji za tebe stvarno predstavlja izazov. Koji, kada bi ga ispunio, bio bi siguran da je sve moguće u životu. Nešto što te pokreće. Nešto što je stvarno vredno tvog rada i truda. I što ga tačnije predstaviš u svojoj glavi, tačnije će se manifestovati, tako da budi precizan. I kada na kraju znaš tačno šta je to, dodeli mu simbol. Dodeli mu znak koji će da predstavlja ceo tvoj cilj odjednom. Tačnije, njegovo ispunjenje. Oseti ga celim telom kao da se sada dešava. Onda ga nacrtaj na papiru iz velike sveske i postavi ga ispred sebe na nekoj razdaljini. Na tolikoj razdaljini, i na toj visini, tako da bude realan. Ni preblizu, ni predaleko. Ni prevelik, ni premali. Potaman je reč. Potaman. Ono što je najbolje je da ćeš tačno znati mesto na kome treba da bude, bez greške..."
Nacrtam simbol. Vrlo je jednostavan. Ima samo jedan predmet. Reket. Marija mi drži papir na udaljenosti na koju sam je ja postavio. Tačno tu taj papir treba da stoji. Onda ona kreće u pomeraj. Mrdanje levo, desno, gore, dole, još i kako tako. Kada je krenula da ga pomera od mene skočio sam kao oparen i vratio je nazad. Pomalo čak besan na nju kako je to smela da uradi. Izgledalo mi je kako mi se cilj udaljava u tom trenutku. Nije mi bilo ok.
"Hm, zanimljivo." - reče ona kroz osmeh. "Ajd da probam još jednom." - nastavi šeretski.
"Ajd još jednom to unazad, molim te." - uzvratih ja.
I opet ista reakcija. Kao da ga neko udaljava, kao da mi beži. Vratim ga na mesto na kome treba da bude i tu ga usidrim. Sad sam shvatio koliko mi je bitan.
*****
Leto 2011. Pita me Nata: "Gde ćeš ti na odmor ovog leta?"
"Nigde. Moram da radim." - već samo po sebi mi ne zvuči normalno. Ljut sam što ne mogu da idem.
"Pa, ali to nije zdravo, moraš da se odmoriš, koliko dugo nisi bio na odmoru?"
"Oko dve godine." - zamislih se nad tom rečenicom. Pa to stvarno nije normalno. Tek da bih rekao nešto nastavljam dalje: "Ali ovog januara idem tamo gde sam uplanirao. Idem na odmor."
"A gde?" - priupita ona.
Tog trenutka nisam znao uopšte kako ću to da ostvarim. Niti da li ću moći. Niti išta drugo. Odšetao sam se od Nate razmišljajući kako bi stvarno trebalo da odem na odmor.
Dva sata kasnije odgovor je našao mene.
Zove me Sanja i kaže mi sledeće: "Znaš ko je u gradu?"
"Ne znam. Ko?"
"Pedja i Zoka. I večeras se viđamo sa njima, rekoh samo da znaš."
Prođoše me žmarci. Celim telom.
I tada sam znao.
Treća Peđina rečenica te večeri je bila: "Pa kada ćete da dođete?"
"Što se mene tiče ja stižem ovog januara." - odgovorih ja.
*****
Za novu godinu sam dobio dve knjige - jedan poklon od poslovnog partnera (i dugogodišnjeg prijatelja i tenis partnera) i jednu preporuku za čitanje od sestre. Rođene.
Jedna knjiga je o uspešnim primerima promena u organizacionoj kulturi kompanija, druga je o dogodovštinama Rinsvinda.
Spaja ih kontinent na kome se sve dešava.
*****
"We shall not cease from exploration...
and the end of all our exploring
will be to arrive where we started...
and know the place for the first time."
- T.S. Eliot, "Little Gidding"
"After the game is before the game."
- S. Herberger
Na Božić 2012, sam krenuo. Da bih mogao da se vratim na početak.
"Dobar dan."
"Dobar dan." - odgovorih.
"Izvinite što ste malo čekali... Putne isprave, molim."
"Nema problema" - izgovaram nehajno. Sa istom dozom nezainteresovanosti čekam da završi papirologiju.
"A gde ste se vi uputili?"
"Na Grand Slam."
*****
"If you wake up at a different time in a different place, could you wake up as a different person?"
- Narrator, Fight Club
Jutros sam se probudio. Čaj, tuširanje, brijanje. Nije u redu da se prvi dan dođe neobrijan. Pakujem stvari. Sve što imam sa sobom. Plus krema i naočare za sunce. Zoka me vozi do kompleksa. Peđa je na poslu. Izabela je u dečijem sedištu u kolima.
Izlazim iz kola.
Avionska karta 1200 Eura. Viza 85 Eura. Ostali troškovi XYZ Eura.
Central Court Grand Slama - Neprocenljivo.
P.S.
Želim da se zahvalim svima koji sa mnom radili na ovom cilju. Specijalno: Ivanu i Stanku (za svaki minut na terenu), Sanji (za tajming i dream sharing), Mariji (za sve, ali najspecijalnije za besprekorno držanje papira =), Slavici (Na Ličnim Putokazima), Marku (zna on zašto :), Olgi (za podršku, razumevanje i slušanje), Urošu i Stevi (za prve korake), Nataliji i Duški (vi takođe znate zašto), Ani (ona je sada valjda shvatila zašto :), Ceci (na prisustvu), rodjenoj sestri Dragani na svemu.
Peđi, Zoki i Izabeli hvala od sveg srca. Bez Vas ovo bi bilo takoreći nemoguće. Učinili ste nešto što nikada neću zaboraviti i nadam se da ću moći makar malo da se odužim.