Društvo| Kultura| Literatura| Planeta| Životni stil

Neka sličica iz knjige (u nastajanju)

ana_radmilovic RSS / 04.02.2012. u 04:44

Vozimo se kroz mali grad od jutra do večeri, Sever se smanjuje (nije više velik kao pre godinu dana), a BMW mog vodiča brz, crn, i – razume se – bez tablica. I ponovo ona mrka brda što su potamnela od uglja ili od starosti ili ko zna kakvog crnila što se tamo zapatilo.

Moj pratilac, vodič ili osoba od poverenja priča mi o ratu i o tome kako su odbranili Sever, on i njegovi prijatelji. Vođa ga je razočarao i prešao na drugu stranu. Ne pitam na koju, to su ionako stvari o kojima ne mogu da pišem – ne želim da slušam. Što se više opirem, pratilac mi više priča. Mrzim taj zakon akcije i reakcije. Mrzim sve zakone fizike. Možda da pokušam da budem napadno zainteresovana za svaku božju tajnu? Možda će ga to odbiti? Ne usuđujem se da se igram s ovim čovekom, mada je prilično pitom za nekog ko stalno priča o ubijanju. Ustvari, otkud ja znam kako treba da izgledaju ljudi koji...

Žurim u stan da stignem pre 19 h, dok još ima vode. Tuširam se dok ne nestane.

Voda i struja, te dve naizgled najvažnije stvari  – one za koje se grčevito držimo kada dođemo iz naših  gradova, i čak simuliramo strah od nestajanja te vode i te struje, ne bismo li zadržali privod da smo još uvek oni koji smo bili pre nego smo došli na ovakvo mesto. Prolaziće neke nedelje, neki meseci – i ta voda i ta struja biće sve manje važni, doći će dan kada ću sedeti ispred kuće sa svojom komšinicom, pićemo kafu skuvanu na plinskom kuvalu i i gledaćemo u šolju (glas, muška osoba, vest, dolazak...) , uveliko ne primećujući ima li te struje ili ne. I da l' je došla voda? Ili je možda opet nestala. Zbogom civilizacijo, baš me briga za tebe... ostajem ovde.

 n650177912_1638894_3203313.jpg

 

 n650177912_1404321_222.jpg

EDIT: dajdžestirana verzija ili KAKO JE TO POČELO...

Nešto ranije: Vozimo se brdima po Severu, moji novi drugovi i ja. Vozač u jednoj ruci drži flašu a drugom pridržava volan dok seče krivine sa oko 160 km na sat, igra tango po serpentinama dok u kolima trešti „Na straži pored Prizrena“, a ja tražim da mi puste ono gde pominje nekakav „sabah sa šejtanom“, razmišljajući o tome kako, na kraju krajeva, svako jednom pogine. Ili već nekako umre, svejedno. Ovi ljudi su divni, ja volim anarhiju. Baš je lepo.

16 mart 2008, U danima pre i posle 17 marta uključujući i taj „praznik“ („Pečat“) "...Kriminal skoro da i ne postoji. A što se tiče bezbednosti (kada nema nereda), ovde je sigurnije nego u Beogradu. „Struja nestaje na po sat – dva, mi smo navikli na to“

Iste večeri, sa „ljudima iz kulture“, u kolima s NS tablicama prelazim čuveni most na Ibar vodi. Njih trojica su preglasni. Ja gunđam jer nisam želela u Prištinu nego tu negde, na kratko... Ne vredi ni da pričam s njima jer sve vreme trešti: „Na mostu smena straže, znao sam da me traže...“(samo o nekim stražama pevaju ovi ljudi). I piju. Most je prazan, stražari već neke vojske ili policije nemo gledaju to vozilo koje se kreće neprimerenom brzinom, i uopšte sve je neprimereno te noći. Jedan od trojice se dere: „Mora se izljubim sa Šiptari, ipak je sutra 17 mart! Praznik je!“

18 mart 2008 Dani posle 17.marta („Pečat) „...Slušam kako su se četiri transportna vozila francuskog KFOR „obračunala“ sa grupom srednjoškolaca. Dok se to događalo, sedela sam u jednoj kafani sa četvoricom iz Goraždevca. Jedan od njih je načelnik Pećkog okruga, i on želi da izađe na ulicu – „da bude sa tom decom tamo“.

Idem u hotel, već neki. Zovem urednika (ozbiljno sam shvatila situaciju, i verovatno zvučim uspaničeno), i pričam mu kako su „ovi ovde pijani kao crna zemlja“. I kako od vesti do vesti menjaju planove. I kako je to strašno. I kako oni nisu u stanju da pogode vrata, a ne da vode neki narod... Urednik me sluša, strpljiv je, malo se i smeje i umiruje me da je to „normalno u takvim situacijama“. Da ne brinem ja ništa za njih i narod, nego da se pazim. I da ne pričam pred njima o tim svojim impresijama.
Neću da napišem ništa o tome kako su predstavnici Srba trešte pijani jer to nije lepo. I nije lepo da brukam predstavnike naroda. Ali je zabavno. Zabavno je ali neću da pišem za inat – dogovaram se sa sobom. Uostalom, ja sam sad ovde patriota. Ustvari, svejedno je, ionako mi sada niko neće objaviti priču o trešte pijanim predstavnicima naroda.

9. maj 2008 „Hriste Bože“– „bajkeri“ na Kosovu („Pravda“) „.. ja bih ovu kolumnu posvetila trojci bajkera s kojima sam putovala u Mitrovicu, na koncert. Ustvari trojci vojnika koji su sticajem okolnosti i „bajkeri“... Jedan oficir vazduhoplovstva, drugi artiljerijski. Na motoru, ali sa nama u pratnji, jedan pukovnik. I onda čujem: „Hriste Bože, raspeti i sveti“.
Nisam na koncertu gde nastupaju rokeri i gde je „cela Mitrovica“ sa sve bajkerima i onim zaista pristojnim ljudima koji su me dovezli.

U nekom šiptarskom motelu sam, na jugu. Jedan advokat, jedna studentkinja, jedan kulturni radnik i ja. Ja bih na koncert.
- E pa ne može – odlučio je kulturni radnik – Mogao sam i ja da povedem studentkinju i da se provedem, al sam poveo tebe da te naučim malo o Kosovu. Ja ću ti ispričam o koncertu... Je l te zanima koliko je ko para uzeo? Naručuju ludaci što četa ne može da pojede, da ostave utisak na neprijatelja, a i na kraju, zaista – stiže vlasnik šiptarskog motela, prirodno, i sam Šiptar.
Sedne za naš sto, izvadio člansku kartu DPK (Demokratska Partija Kosova) Hašima Tačija, potezom kakav se pravi kada se vadi pištolj. I započinje razgovor. O ratu, naravno. O tome kako bi opet, ali ne jer on mrzi Srbe – eto, ako želimo, neka budemo gosti motela, daće nam najlepše sobe i ugostiće nas kako ne pamtimo – ne mrzi on Srbe, nego su Srbi tvrdoglavi i neće da shvate da to više nije njihova zemlja. Kosovo nije Srbija – ponavlja neprijatelj i svi klimaju glavom.
Poslednje snage baterije svog mobilnog telefona trošim na uzaludne pokušaje da objasnim veteranu – vozaču sa drvenom nogom, kako da stigne do ove bestragije. Nismo se razumeli, moj prevoz je dakle otišao i ostavio me na milost ludacima... kao mnogo puta do tada, i kao mnogo puta kasnije, kada ću već znati za tajnu. S Kosova se ne ide kad ti hoćeš, nego se ide kad te Kosovo pusti.

Ostajem u kući na nepoznatoj lokaciji i hladno mi je. Onda mi je vrućina. Onda pišem tekst o srpskim veteranima, za inat.


29 januar 2009 Eksplozije u naselju „Tri solitera“ („Kurir“) „..Sinoć su izmedju 20: 30 i 21: 00 časova, u severnom delu Kosovske Mitrovice, ispred drugog od takozvana Tri solitera bačene dve ekspolozivne naprave. .."

Kupujem u šiptarskim radnjama, pričam sa ljubaznim, neprijateljskim, prodavačicama i onda prolazim uličicama, oko mene kuće na čijim su zidovima tragovi rata, pišem pisma (tinta mi se proli) svaki dan, sto puta dnevno, i u tim pismima se čudim, zar je moguće da ovaj svet s kojim pričam, u čijoj kafani svaki dan jedem, da taj svet odjednom pobesni i onda ode sve dođavola. Kroz prozor dnevne sobe gledam sivu Ibar vodu kako, zimska i puna granja i đubreta, teče (sve teče) i jedem ogromne, neprirodne, zimske jagode. U čašu s Koka – kolom stavljam mnogo leda (dobro je za koncentraciju, da se gricka led), palim cigaretu i otvaram laptop. Šta ima novo u svetu? Javljam se iz rupe u vremenu.

30 januar 2009 Novi incidenti u Kosovskoj Mitrovici („Kurir“) „...U noći 29. januara u severnom delu Kosovske Mitrovice dogodila su se još dva incidenta. U naselju Bošnjačka mahala u 21.30h, nepoznate osobe ošetile su vozilo u pokretu čiji je vlasnik Srbin..."

Jedno lice s poternice sve je češće u našem društvu. Dakle, patroliramo gradićem na Ibar vodi, mostadžija, lice s poternice i ja. Lice je pobeglo na Sever jer ga Republika Srbija tereti za nelegalno (a postoji legalno!?) posedovanje i preprodavanje teških opojnih droga. Lice je član Demokratske Stranke. Sklonio se na Sever i bio je pametan, odmah je svima sve ispričao – jer oni na Severu ne vole kad nešto kriješ. Ionako se sve sazna. Od tada uživa zaštitu, stekao je nova prijateljstva i svako mu rado pomaže u vođenju posla sa Kosova – odakle redovno šalje isporuke u Beograd. Preporodio se dečko.

8. februar . 2009 Opća povijest gadosti („Pečat“) "...Ako bi neko danas želeo da napiše jedan koliko – toliko istinit tekst kojim bi obuhvato što je moguće više segmenata života na Kosovu i Metohiji i tako omogući čitaocu sa stekne neku opštu sliku – trebalo bi da taj tekst nazove po Borhesovoj zbirci priča ''OPĆA POVIJEST GADOSTI''.Ako budete „na licu mesta“ uvek ćete se pitati da li je kontraproduktivno ako napišete da mešovito naselje na granici između severne i južne Kosovske Mitrovice, zloglasna Bošnjačka mahala, zapravo smrdi na gorivo i kako ste viđali cisterne i kanistere, i kako će Mahala pre odleteti u vazduh od tolike zapaljive materije nego što će u njoj doći do pravog krvoprolića i ozbiljnih međuetničkih sukoba. U jednom trenutku ćete sigurno i zažaliti što ste bili te (ne)sreće da nađete zaista dobre „izvore“, pošto ćete od njih dobijati informacije sa kojima kasnije nećete znati šta da radite. Kupovaćete cigarete po jeftinijim cenama u šiptarskim radnjicama, jer ćete shvatiti da se u njima snabdevaju i prodavci iz severne Mitrovice, i da kupovati u srpskim radnjama nije „patriotizam“ nego glupost..."

Nije prošlo ni mesec dana a ja više ne pratim crnu hroniku (zovem telefonom, dok mi ponavljaju večitu „počinilac nepoznat, bićemo obavešteni, narod uznemiren...“ sevdalinku, ne moram ni to, na pamet kucam)

 

Tagovi



Komentari (15)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

G r o f G r o f 09:30 04.02.2012

Pa...

Sad je na Kosovu sve belo....
ana_radmilovic ana_radmilovic 11:09 04.02.2012

Re: Pa...

G r o f
Sad je na Kosovu sve belo....




verovatno jest'
hoochie coochie man hoochie coochie man 11:28 04.02.2012

..

umiruje me da je to „normalno u takvim situacijama“


Da li je normalno?
Mozda stvarno i jeste? Mere za normalno i nenormalno, za mane i vrline se izgleda moraju uskladiti sa prilikama.
Ja sam svojevremeno upoznao neke od lokalnih nekih pretsavnika Srba po enklavama ( ne znam kako su im se zvale "funkcije", nesto sasvim lokalno) i cesto se pitao sta je to sto je presudilo da bas oni budu izabrani.
Nista ili skoro nista pozitivno ja u tim ljudima nisam video, za razliku npr od drugih, "obicnih".
ana_radmilovic ana_radmilovic 11:51 04.02.2012

Re: ..

hoochie coochie man
i cesto se pitao sta je to sto je presudilo da bas oni budu izabrani.
.


možda se onaj gore zajebavao, pa malo više

p.s.

naravno da nije normalno, al šta drugo da mi kaže? kad se uspaničiš na tak'im mestima, uglavnom te smiruju da je sve u savršenom redu i upadljivo često ti ponavljaju da ne pričaš tim tamo ljudima te svoje utiske
st.jepan st.jepan 14:50 04.02.2012

(u nastajanju)

Neka sličica iz knjige


Sličica po sličica - knjigica

Samo napred, biće to knjigica ohoho!

ana_radmilovic ana_radmilovic 18:46 04.02.2012

Re: (u nastajanju)

st.jepan
Neka sličica iz knjige


Sličica po sličica - knjigica

Samo napred, biće to knjigica ohoho!



Ja se nadam da će mi poći za rukom. Ovo možda nije najreprezentativniji "uzorak" ali želela sam, sebično, da vidim kako izgleda jedan deo priče, potpuno skraćen i sveden. (Najbolje volim da brišem i izbacujem rečenice i pasuse... ovo s pisanjem mi teže ide)
Al, da ne tupim sad, to ćemo uživo.

Hvala moj Stipe :)
Drago Kovacevic Drago Kovacevic 16:08 04.02.2012

Svaka čast..

Na sličan način sam i ja video Kosovo. Samo što si ti toj objekciji dodala poetiku. Požuri sa tom knjigom..
ana_radmilovic ana_radmilovic 18:43 04.02.2012

Re: Svaka čast..

Drago Kovacevic
Na sličan način sam i ja video Kosovo. Samo što si ti toj objekciji dodala poetiku. Požuri sa tom knjigom..


Hvala ti Drago, zaista mi je milo što sam napisala ono što si i ti video, iz dva razloga. Prvo je da istina ne polaže račun ideološkim pretpostavkama, a drugi da i ja pišem ko slobodan čovek a da i ti čitaš ko slobodan čovek.
49 41 49 41 16:41 04.02.2012

Shangai 1990 vs 2010


Eto, ostade im samo mostic da sagrade.
Dal' ce ga graditi; pod vodom ili nad - videcemo.

Mi se jos uvek jebavamo do mosta i od mosta.
Feududalizam - rani.

P.S.
Nate e mir shoqe e Kosoves.
ddsonik ddsonik 08:04 06.02.2012

Re: Shangai 1990 vs 2010

Ima vec vise prolaza ispod i veliki most preko; cisto kao info

Pozdrav iz Shanghai-ja
st.jepan st.jepan 13:25 06.02.2012

Asocijacije su...

Shangai 1990 vs 2010


Č U D O !!!
G r o f G r o f 21:31 06.02.2012

pukla si...

pukla si...
niko te ne čita...
lepo ti kažem kosovo nije in...kad je belo..
kad je belo toliko je belo da ga ni ti ne oboji u crveno.
mene će stići Lazareva kletva, nikad nisam bio na Kosovu.
moram i ja napisati neku kletvu za one koji nikad nisu bili u Lici.
pa da im ne rodi pšenica...i te trice.
sve nešto razmišljam, o čemu Lazar i Murat razgovaraju na nebu...
šteta što im ne dozvoljavaju da pišu blogove.
ana_radmilovic ana_radmilovic 09:35 07.02.2012

Re: pukla si...

G r o f

sve nešto razmišljam, o čemu Lazar i Murat razgovaraju na nebu...



možda ko onaj konjanik i hrist kod majstora.
G r o f G r o f 13:09 07.02.2012

Re: pukla si...

hm...

Mi ćemo odsada biti uvijek zajedno - govorio mu
je u snu odrpani filozof-lutalica, koji je iz nepoznatih ra
zloga stao na put Konjanika zlatnog koplja. Gdje je jedan,
znači da će tu biti i drugi! Kad će spomenuti mene, odmah
će spomenuti i tebe! Mene, nahoče, sina nepoznatih rodi
telja, i tebe, sina kralja-zvjezdoznanca i mlinareve kćeri,
ljepotice Pile.


...kad jednom sve prodje, zlo i dobro postaju nerazdvojni kao + i - pol istog clanka.
ana_radmilovic ana_radmilovic 20:49 07.02.2012

Re: pukla si...

G r o f
hm...

Mi ćemo odsada biti uvijek zajedno - govorio mu
je u snu odrpani filozof-lutalica, koji je iz nepoznatih ra
zloga stao na put Konjanika zlatnog koplja. Gdje je jedan,
znači da će tu biti i drugi! Kad će spomenuti mene, odmah
će spomenuti i tebe! Mene, nahoče, sina nepoznatih rodi
telja, i tebe, sina kralja-zvjezdoznanca i mlinareve kćeri,
ljepotice Pile.


...kad jednom sve prodje, zlo i dobro postaju nerazdvojni kao + i - pol istog clanka.


s istog mesta dolaze, na isto se mesto i vraćaju - ta dva šatro antipoda

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana