Ne znam kako bih počeo ovu priču. Danas mi je umro ujak, Dušan Kalat. U Kninu, u svojoj kući. Čovek je imao ozbilje godine. Nepunih 88. I nije se dogodilo ništa neočekivano. Bio je u postelji više od godine. Kazao mi skoro brat, njegov sin Željko - moguće je brzo, slabo je.
I javio mi Željko. Eto - kaže - danas, burazeru.Ugasio se kao svijeća.
Kad ti umre neko drag i tvoj, uvek imaš nečistu savest. Ma kako dobar i pažljiv bio.Uvek se setiš nečega što si propustio. I zato bih hteo da smrt samo trenutak pričeka, da kažem mom ujaku. nešto što mu nikad nisam rekao. A govorio sam mu svašta, osim da ga volim. U surovom krajiškom svetu ta lepa reč se retko koristila.I danas mi je tako žao što sam bio kukavica koja to nikada nije izgovorila.
Moja majka je iz brojne kninske porodice Kalata. Imao sam pet ujaka. Danas imam još dvojicu živih. Fizički, ja sam preslikan lik ujaka Dušana. On je to valjda davno prepoznao i počeo me forsirati od malena. Za slavu sv. Jovana,mene je proglašavo svojim specijalnim gostom, mada smo mi svi porodično morali stići u pet kuća toga dana. Kad sam malo odrastao, pokazao mi je kako se rašeljka može navrnuti na trešnju i kako se loza može navrtati na "zeleno".Poklonio mi je i švajcarski džepni navrtači nož, po obodu oštar kao britva i kazao - evo, navrći, ide to tebi..Imam ga i danas kao dragu uspomenu iako desetinama godina nisam sa njim ništa zarezao.
Objasnio mi je, dok sam bio u pubertetu, pa me svašta zanimalo, kakva je razlika između partizana i četnika, pošto je on bio u obe od te dve vojske. Vrlo je prosto bilo njegovo objašnjenje.Rekao mi je ovako - "U četnicima sam bio tri mjeseca i vidio da tu nema nikakvoga reda i da sarađuju sa Talijanima. Prebjegao sam partizanima i vidio da se tamo zna ko šta radi i da ratujemo protiv Talijana i ustaša. Zato sam osta, iako i danas volim kralja.". Nakon toga je pričao koliki je patriota bio moj deda a njegov otac Nikola koga ja nisam upamtio, pričao mi o srpstvu i naročito o velikoj Rusiji. Moram priznati da mu to o Rusiji nikada nisam do kraja razumeo, a on mi je govorio - "Eto isto ti je car Nikola a Brežnjev - to su naši ljudi". Protiv Tita nikad nije rekao jedne reči, a videlo se da ga ne voli, mada bi po nekad promrmljao "ma i Tito je Rus". Kasnije, kad sam malo odrastao i nešto naučio, svađali smo se oko Rusa. Nisam mogao shvatiti da navija za rusku reprezentaciju u košarci koja bi igrala porotiv naše reprezentacije. Ali, bio je takav. Svoj. I nikada nije menjao "servu".Bez obzira na "borački staž" uredno je proveo svojih 40 godina službe na železnici. A prema železnici je imao neki osobit stav pripadnosti. Tu mu je službovao otac i on je smatrao da je železnica više od službe, da je porodična tradicija.
Smatrao je da Jugoslavija treba biti kraljevina i nadao se da će to za života dočekati, a raznim budalama objašnjavao kako u partizanima nisu bili samo komunisti nego rodoljubi koji su se borili protiv okupatora. Nikada do kraja ne bi izdržao provokaciju "da je njegova vojska smjenila kralja". već bi psovao ili bio spreman da se fizički suprostavi provokatoru. Ne postoji čovek koga se plašio, niti čovek kome je nanio zlo. A uvek je govorio svoje i ono što misli.
U izbeglištvu je proveo samo nekoliko meseci i rekao - "Idem svojoj kući jer mi je tamo mjesto, pa šta bilo". Našao je način, i ja sam ga ispratio na odlasku. Kad smo se pozdravljali i grlili - odvojio se od mene i rekao mi - "Što će ti suze, ne budi pička, neće se meni ništa loše dogoditi".
Umro je mirno. U kuću su se vratila deca i unuci. Bili su sa njim i ostaće tamo.
Momenat, sačekaj smrti. Da kažem ujaku kako mi se suze ne vide. Mada u sebi plačem.