ja sam loša majka.
( tako bi u sličnoj situaciji rekla moja
prijateljica brvr)
naime, ja ne volim da jedem slatkiše,
a moja deca, kao i sva druga deca, velika i mala,
pa i poneki odrasli a normalni ljudi, vole.
ima slatkiša koji se kupuju, naravno,
ali za mlade, nežne duše najvažnije je da
toplinu, ljubav, i mirise doma ponesu iz kuće...
mislim, nije da nije bilo, ugađala sam im
kada je klopa u pitanju, mirisalo je na italijansku, kinesku, taj,
i na kiflice, pite, kišlorene:))
moj mali sin je jednom, kada sam iz neznamkograzloga
smućkala plazma tortu u nedoba
najozbiljnije pitao: kome je rođendan?
tako je i danas, kad sam ja slavodobitno okačila
fotku torte koju sam sinoć napravila, prokomentarisao:
a niko nije nije ni pao ispit!
da, da to je jedna porodična tradicija, ustanovljena
pre nekoliko godina kada je pingo prvi put opambrčio.
bio je na drugoj godini, čini mi se, ovaj veliki je već završavao...
prvi pad, jbt... svi smo bili oduševljeni,
i ja rekoh: napraviću tortu!
rečeno učinjeno:) proslavismo kako dolikuje.
srećom, ovaj veliki je upisao još jedan fax,
pa smo imali još jednu priliku za plazmu....
to nije lepo, zaključila sam.
i napravila sam fantaziju sinoć, čak i ja koja
ne volim slatkiše sam se istopila od topljivosti.
jelica, i ovi koji vole čokoladu treba da uvek imaju
pri ruci utehu ove vrste, jer to ne jedeš u to toneš,
potuno bezuslovno prepušten mekoći i zaboravu...
ultimativni čokoladni kolač:
ps: za sve su krivi rudolf van vin, i ona sneki
što samo o kuvanju priča:)
i moja jedina sestra koja me je uhvatila u makaze na fb:))
i recept