Gledam kroz prozor, u trešnju, pokrivenu snegom. Nije baš pristojno što u ovakvoj idili pijem vino, ali, došlo mi. Nekako mi taj buke „Strasti“ sa izuzetnom završnicom, dugom i postojanom prija. U toj samoći, krajnjeg stadijuma alkoholizma, kad piješ sam, postavljaju se pitanja kojima su odgovori potrebni, taman toliko, koliko i aroma crvenog bobičastog voća sa blagim tonom hrastovine u pozadini ovog vina.
Ono pitanje „ Za koga gazismo ovoliko blato“, uvek me obuzme i probudi sećanja na minule dane. A dani prolaze, polako i neprimetno, ostavljajući svoje tragove na licu i u očima koje više nemaju taj žar.
A onda se setim Eriha Froma koji je negde sredinom prošlog veka napisao „Moglo bi se reći da je politički život dvadesetog veka groblje s moralnim grobovima ljudi koji su počeli kao navodni revolucionari, a pokazalo se da nisu ništa doli oportunistički buntovnici.“
I onda nažalost sve postaje jasno. Sve one koje sam poznavao nisu bili revolucionari. Većinom su samo bili učesnici „revolucije“ koja je zapravo postala PUČ. Da ti kvazi revolucionari su zapravo bili buntovne ličnosti duboko ogorčene autoritetom „nacionalnog vođe“ koji ih nije ceni, prihvatao niti voleo. Oni su taj autoritet hteli da zbace samo zbog svoje ogorčenosti a ne zbog iskrenih i stvarnih humanističkih pobuda da nešto promene u napaćenoj zemlji. Čim je sa scene nestao na najsuroviji način ideolog stvarne revolucije oportunistički buntovnici su se sprijateljili sa istim onim autoritetom protiv koga su se tako „ogorčeno“ borili.
Ta divna reč revolucija koja u sebi sadrži pojam borbe za slobodu i nezavisnost za te oportunističke bundžije prestavljala je samo parolu kojom se opet uspostavio autoritaran režim sa drugom elitom u sedlu.