Stefan Basarić
Visoko iznad nas rodilo se novo skriveno jutro. Kao i dosad, prvi ustajem. Žedan sam, jedu mi se breskve. Napuštam brlog i odlazim. Slabo odeven.Sunce bije i već s početka dana mi obećava nešto. Obećava mi da ovaj dan neće ličiti na drugi.Kilizim niz vlažnu betonsku ulicu. Vazduh mi je saveznik.
Okna od prozora se polako otvaraju. Jedno po jedno.
Prve psovke. Prve jutarnje kafe i ogovaranja. Sunce obasjava oštri greben na zalasku ulice. Jasno se vidi go kamen koji nesputavano vekovima obitava na istom mestu. Tiho. Mala mesna pijaca mi se primiče lagano. Preko puta nje, međ palmama probija se crkveni krov i izbledeli krst. Već sam budan. Žamor, onaj veseli, prosti, ljudski jutarnji žamor. Život pulsira na pijaci i oko nje. Nešto se uvek dešava. Uvek. U mome kraju nije tako, tamo se svetlost neometano, pomalo neprimetno gasi...
Elem, čovek koji se izdvaja od mase svojim zlatnim zubom se smeška. Zove me da kupim baš njegove breskve. Najbolje u okolini, rođače. I kupio sam breskve od rođaka. Dve pune, zrele breskve. Jednu za kasnije.
Menjam plan u povratku. Odlučio sam da sednem blizu mora i uživam u slanoj vodi i prezreloj breskvi. To I činim.
Taj trenutak.
Nije realnost.
Nije moguć.
Ne postoji.
Moje reči su slabe. Slabe za sve to. Ona prva, iskonska zraka se probija kroz nejake oblake i razliva se po pučini. Taj prizor. Ustajem, krstim se. Ne verujem. Nije moguće da se tako nešto desi. Toliko jednostavno, obično, svakodnevno. Ali neverovatno. Završavam svoju breskvu. Ustajem. I pre nego pođem... Zaklinjem se svojoj savesti. Svom umu. Zaklinjem se... Da ću se pojaviti još jednom na ovom kamenu, na ovakvom svitanju, na ovom sinjem moru.
Doći ću ponovo. I doživeti ovakav prizor.
Za pamćenje i večnu sreću.
Jer more jeste izvor života.