Uprkos atmosferi straha za goli život i te ratne 1941. godine bilo je moralnih osoba. One su odbile da potpišu "APEL SRPSKOM NARODU". Čuveni profesor Beogradskog univerziteta Miloš Đurić već je bio ušao u dvoranu Kolarčevog univerziteta, gde se apel potpisivao. Shvativši o čemu se radi, počeo da se povlači prema izlazu. Jedan kompozitor i dirigent je to primetio i javno ga je prozvao: »Ne beži, Miloše!«. Profesor Đurić je odgovorio: "Lako je tebi, ti u diple sviraš, a ja svojim studentima etiku predajem."
Priča se, takodje, da je donosilac Apela pokucao na vrata stana Ive Andrića i saopštio mu razloge posete, pitajući ga istovremeno: »Gospodine, jeste li Vi Ivo Andrić?« na što mu je pisac i diplomata odgovorio: »Gospodine, prenesite onima koji su Vas poslali da gospodin Ivo Andrić nije kod kuće«. Apel takođe nisu potpisali ni Isidora Sekulić, vajar Sreten Stojanović i još desetak srpskih intelektualaca.
Zahvaljujući ovoj manjini čast ipak nije umrla od usamljenosti. Međutim, ona se gubila, rastakala u destrukciji zvanoj vlast. Biti vožd, knez, kralj ili predsednik u zemlji zvanoj Srbija svakako je jedno od najopsesivnijih zanimanja. I najrizičnijih. Dok se narodi drugih zemalja bave lovom i ribolovom, ovde se pod rekreacijom podrazumevaju zavere, atentati, diktature, državni udari, vojni pučevi... Odu Srbi na izlet u Košutnjak, i usput izvrše atentat na najobrazovanijeg i najevropskijeg tadašnjeg političara - Kneza Mihaila Obrenovića. Iz plesne dvorane Oficirskog doma, današnjeg Studentskog kulturnog centra, umesto poslednjeg plesa, skoknu do dvora da bi izmasakrirali kraljicu Dragu Mašin i kralja Aleksandra Obrenovića. Krenu u lov na fazane, ali se, čim kroče u šumu, potuku međusobno kao partizani i četnici. Krenu u Evropu, kad na putu snajperski metak za premijera Đinđića! Zašto?
Prvi i najvažniji razlog: Srbima je politika u krvi. Da bi se ovde vodila politika, mora da se pušta krv. Što više krvi, to više politike. Ako se ne pušta, raste krvni pritisak, i eto srčanih tegoba, zbog čega su povremeno prekidana suđenja Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju pred sudom za ratne zločine u Hagu.
Drugi razlog se krije u onoj čuvenoj poslovici »Nek' komšiji crkne krava.« Zbir pojedinačnih ovakvih poslovica, putem izbora, daje za rezultat ne najboljeg, već osrednjeg ili najgoreg političara. To se, naravno, ne vidi odmah, već posle jednog ili nekoliko izgubljenih ratova. Kada je dobar deo nacije ili pobijen ili raseljen. Tada više niko i ne misli na komšijinu kravu, već na vola na ražnju, kojim se obično proslavljaju porazi kao pobede.
Treći razlog je višak sujete. Kada bi se kojim slučajem sujeta izvozila, Srbija bi imala devizni suficit. Sujeta je ovdašnji dizel, motorno ulje, solarni sistem, čijom energijom se pokreće politički mehanizam zemlje. Onih čuvenih "4 S" ne znači »Samo sloga Srbina spasava«, nego »Samo sujeta Srbina spasava!«
I najzad, četvrti, ali ne i poslednji razlog teškog kraljevanja ili predsednikovanja Srbijom je kockarski mentalitet većine nacije. Umesto da lidere sama izabere, većina je za to da ga izvuče na kocki. Kada je krupije bio Vinston Čerčil, on je iz svog čuvenog šešira izvukao Josipa Broza Tita. A kada je većina Srba krenula da se kladi u vlastitu sudbinu, noseći transparente na mitinzima, kocka je pala na Slobodana Miloševića. Na kraju se pokazalo da je to, u stvari, bio ruski rulet, odigran posle partije američkog pokera.
Usledilo je skidanje zvezde petokrake na kraju XX veka! I taman kada se Srbija navikla na život bez zvezde, pojavio se Zvezdan, uniformisani državni službenik, u društvu sa snajperom. Jednim snajperskim metkom u premijersko srce održao je kondiciju nacije u ubijanju svojih vladara, od Karađorđa do Đinđića.
Politika ovde nije umetnost mogućeg, već KIČ nemogućeg!