Raspisalo izbore. Hvala.
Cemu se nadam? Nicemu. Jel beznadezno, pa i nije. Evo i zasto.
Ja polazim od premise da je nasu sinekurokratiju u ovom trenutku nemoguce razgraditi normalnim sredstvima kao sto su izbori. Sto zbog jakog ekonomskog interesa trenutnih "politicara" koji ih cini spremnim na sve, sto zbog toga jer se iz mora apatije jos ne profilise zdrava alternativa sistemu. Alternativa imigrira. I ko da joj zameri.
Da zivot traje 300 godina pa i da se majes sa kretenima. Ovako, imigracija je danas preduslov svakog daljeg dobra u zivotu. Alternativa je da se svedete na tek nesto vise od obicnog podlaca i uclanite se u neku stranku ne bi ste li postali njen duznosnik.
Istina je, tuzna, da sa pozicije unutar stranke covek u Srbiji imate vise sanse da zaradi prvi milion nego bilo koji npr. Svajcarac u Svajcarskoj sa najboljom poslovnom idejom na svetu. A sve na racun ostalih 7 i kusur miliona ljudi, jel.
Ovo danas jasno vide i prepoznaju svi clanovi svih stranaka - od SRS do LDP - pa je nasa "politicka" borba zapravo gladijatorska borba za sticanje pozicija sa kojih je (naj)lakse ostvariti kakav finansijski interes - bilo da je to minimalan u vidu npr. zaposlenja ili maksimalan u vidu monopolizacije medijskog trzista, takodje na primer.
Sto ste vise pozicionirani u nasim "strankama" to ste vise u prilici da promenite situaciju u drustvu kako bi vi sami vise sebi stekli. Od ljudi poput Bozidara Djelica saznali smo da oni ovako sticu da bi ostavili iza sebe Zaduzbinu, sto je bio jedan od bezobraznijih samara u lice Gradjaninu i Gradjanki.
Ovo bi, idealizam na stranu, sve bilo u redu da u tom procesu sticanja ovozemaljskog basnoslovlja vodite makar i najpovrsniju brigu o "gubitnicima tranzicije". Recimo - da zgrcete milione, ali da ima citostatika. Neka ste vi u jahti, ali daj makar da ljudi ne umiru od raka. Dvajs i prvi je vek - ako ni zbog cega drugog. Ili recimo moze li da imamo pola miliona manje, da je ono sto mi ostaje jos jako puno ali da zato da niko ne umire od gladi jer rade Narodne kuhinje.
Tek, za takvo sta je potrebno humanizma, koji vam, da postoji in the first place, ne bi ni dozvolio da se na ovaj nacin bavite politikom. Smrtonosni paradoks, sta li je.
Kad kazem humanizam mislim na onaj momenat u kojem vam vasa savest nalozi da kada vidite coveka koji je pao odmah pritrcite da mu pomognete, a ne da mu zavucete ruku u dzep i marnete mobilni - sto institucionalno, ruseci vas na zemlju kojekakvim birokratskim fintama, zapravo i radi nas "politicki sistem".
"Nasa" je "drzava" danas onaj poslovicni mangup koji vam prodaje ciglu da bi nerazbijene glave prosli kroz njegov sokak. Dorcolskom kaldrmom poplocan. I onda je zapravo gradjanska dilema danas pitanje: sta je manje ponizenje - ici razbijene glave ili kupiti ciglu? Trece opcije, cini se, nema - ponizenje ne gine.
To je kakvoca dileme za ove izbore. Hocete li da vam kojekakvi vucici, nikolici, karici razbiju glavu, ili da kamarili dulica, djelica i dinkica placate ciglu.
Fizicki obracun nemoguc je, jer za Momke sa Cigljama rade svi, pa sve i da stignete da zamanete kakvu sljagu, sledi pakao koji pocinje u toaletoidima, nastavlja se godinama po sudovima i na kraju okreni obrni vodi do dusevnog rastrojstva ovog ili onog nivoa.
Momci nemaju potrebe da vas kao Milosevic vezuju za radijatore u policijskoj stanici i biju po tabanima. Oni su napravili mesavinu pravnog sistema, finansijskih polu-pravila i klasicne kosmicke crne rupe u koju jednom kad udjete izlazite samo, da izvinete - ali rektalno.
Zatvor je u tako ovoj zemlji postao coup de grace, jer je sve ono sto vam sistem preko svojih toaletoida moze uraditi, sto vam moze prirediti povlacenjem po sudovima ili kojekakvim inspekcijama zapravo mnogo gore od robijanja.
Zbog toga, na primer poziv predsednika Njihove Stvari, jer Srbija odavno res publica nije, na bavljenje malim biznisom zvuci licemerno, te kao marketinski poziv poslovicne Barabe Sa Ciglom da obavezno prodjete kroz njegovu ulicu. Gde vas ceka realnost njegovog jedinstvenog biznis modela.
Sta radi gradjanin pokorni dojk traje ova otimacina i akumulacija kapitala?
Nista. To jest, gleda tursku seriju.
Ko se opece o mleko, kao nas gradjanin, taj i u jogurt duva. A svako se dnevno opece na neko mleko - bilo da trazi lekove, bilo da pokusava da se snadje u nasem ekonomskom galimatijasu - zamki je vise nego u Super Mario Brosu.
Zarobljen u ulici Barabe sa Ciglom iz koje je tesko izaci ceo i citav, nas gradjanin je resio da sedne tamo gde se u tom trenutku zatekao, prekrije glavu rukama i nada se da ga Baraba sa Ciglom nece primetiti. Taktika noja.
I sada ispada da ce ovim izborima biti moguce samo zameniti jednu ekipu drugom. A sto bi to bilo ko radio? Sta je meni ucinio Tomislav Nikolic da ga ja dovodim u situaciju da zaradjuje kao Dragan Djilas? Nista. Nit rod, nit pomoz bog.
Medjutim, ima nesto sto mozemo da uradimo i iz nase gradjanske fetus pozicije koju smo radi sopstvene bezbednosti, ojadjeni, zauzeli.
"Nasa" "drzava" je biznis model u kojoj se nekoliko interesnih grupa vrlo vestih biznismena natice za trziste - ko ce u kom delu ulicie nuditi cigle i koliki ce deo ulice na svakoga od stranke biti. Srecom po nas pokorne, ovde je trenutno sistem u fazi ukrupnjavanja poslovnih entiteta - koje mi znamo i kao stranke. To vidite i po prognozama. Dva najveca preduzeca - preduzece koje bi vam radje razbilo glavu - SNS, i preduzece koje bi vam najradje prodalo ciglu - DS - okupljaju oko sebe varijacije na temu.
I tu nastupamo mi - pokorni! Barem ja.
Moj plan za izbore je sledeci - izlazim, ne glasam ni za koga, ponistim listic. I to iz vrlo konstruktivnih razloga. Naime, trenutno se nekoliko stranaka, koje su i te kako odgovorne za sadasnje stanje u drustvu, nalazi blizu cenzusa. Izaci na izbore znaci podici cenzus - a sto veci cenzus to vise ljudi oni moraju ubediti da glasaju za njih kako bi mogli da udju u deobu za svoj deo ulice u kojoj se prodaju cigle.
Tako nam se za ove izbore najidealnije napenalio G17 - biznis tim veselih batica koji su direktno uveli moderan sistem naplate cigle u zamenu za nerazbijenu glavu. Ali i DSS, partija koja kad ne stvara uslove za streljanje svojih neistomisljenika, slavi po fejsbuku ratne zlocince. U pauzi cerupanja Kolubare, biensure.
Mozda mi nemozemo da mnogo da ucinimo po pitanju demokrata ili naprednjaka koji ce sigurno voditi glavnu tezgu sa ciglama u ulici. Mozda ne mozemo kao gradjani da pobedimo i njihove side-kick partnere tipa LeDePe (cigla sa fiskalnim racunom i osmehom, umotana u pelir) ili SePeSe (cigla uz samar i ruzu, cisto da ne bude da te nisu makar malo maltretirali - zarad starih vremena).
Ali, eto, povecanjem cenzusa mozemo da sprecimo makar neke od njih da udju u deobu plena. Malo li je na ovu gradjansku skupocu? Zamislite dan kada vam jave da DSS ili G17 nisu presli cezus? Male li (trenutne) radosti?
I to je ukratko i moj plan. Moja gradjanska radost je moja mogucnost da glas pretvorim u gradjansku barikadu, da moj izlazak na biraliste pretvorim u gerilsku akciju uklanjanja mahom dela domacih prodavaca cigli i o koncu, prilika da se sistem dodatno simplifikuje.
Ovim ce se moze dobiti i to da se odgovornost za propast u koju srljamo konacno koncentrisati na jednom ili dva mesta - kao sto je to bio slucaj sa predpetokotobarskim SPS/JUL sistemom. Sto je vec sasvim solidna pozicija za fokusiranje gradjanskog nezadovoljstva. Ili ja samo budan sanjam.
Sanjao ili ne, bilo to moguce ili ne, mogucnost da dizem cenzus je sve sto mi od gradjanske potencije ostaje i nameravam da to i iskoristim.
A i ako se nista od ovog wishfull thinkinga ne desi - ostaje nam sitna gradjanska radost da smo uzvratili zvrcku za sva ona silovanja zdravog razuma kojima smo bili izlozeni. Za pocetak, od nas pokornih, dosta!
I za kraj - make no mistake - ovo je pasivna agresija. Los model ponasanja. U slucaju da imate i druge opcije, naravno.