Moja kuća mora da bude živa!
by Aleksandar Bekan Todorović on Wednesday, March 14, 2012 at 2:42am ·
Tudje smrti najlakse se podnose. Uvek sam bezao od tudjih smrti! Realno, najveci strah je kad se uplasis za sebe. A zatim za onog prvog sledeceg do sebe. I tako sve redom. Uglavnom to je dug niz. Onog udaljenog u tom nizu, koji ti se cini beskonacnim, niko se skoro i ne seti. Ali nece ni taj tebe, kad njemu dodje vreme da se uplasi za tebe.
I kada se smrt desi, kada ti pridje, i pogledas je recimo u oci, i vidis da pred tvojim ocima nestaje i da je nestao jedan zivot koji si voleo, dok je u tebi tvoj (zivot), i dalje ziv i zivi, osetices se cudno, jer se nista dalje od ta dva vasa para ociju, nece promeniti, i nikad nece! Svet se nece zatresti ni za malo. Bol jeste veliki i nenadoknadiv, ali je i svet veliki, pa ce gledati svoja posla i nece imati vremena da te se seti. Setice te se samo onaj prvi do tebe i onaj sledeci, i onaj sledeci do njega i tako dalje, sve dokle ti sopstveni niz ne dobaci...
Tako je. Zivimo u razlicitim dimenzijama, moj svet (svet mog zivota), (i nas pojedinacni svet, svet nasih zivota), i Svet Svet, su potpuno razliciti svetovi, to uopste nije isti svet, samo se ucini naizgled da je isti! Iako su ljudi u njemu potpuno isti, zar to nije paradoks! Dato nam je da zivimo u opseni da su nam zivoti, prema spoljnem svetu, znacajniji nego sto realno jesu, te cemo se tako i ponasati, u skladu te opsenosti, valjda da bi nam bilo lakse dok smo time anestezirani!
Slab sam i nesiguran, eto takav sam, i sigurno vise nego upola manje sam kvalitetan od tog zivota koji je nestao pred mojim ocima. I jesam bezao vazda od tudjih smrti, ali bezao sam i od sopstvenih problema, od svoga zivota sam bezao generalno! Zapravo, bezao sam od svakog napora, to me je uzasavalo i slabilo. Taj pritisak nekog moranja necega.
Znam kakav sam bio i kako sam izgledao dok sam bio mladji, i kakav sam sad, ali ja tad, kao uostalom i sad, jednako sam opasan zebnjom da li cu dozvoliti sebi da mi godine pobegnu u tolikoj meri da sebe dovedem u tu situaciju kada vise necu biti u stanju da ista vise ucinim za sebe sto bih zeleo, a da vise necu imati nekog svog da mi olaksa.
Jos ima vremena, ali pozor...! I zato...!
Moja kuća mora da bude živa!