Krajem prošlog meseca stigla su mi izvršna rešenja Poverenika za slobodan pristup informacijama od javnog značaja kojima se OŠ "Mladost" i OŠ "Radoje Domanović" iz Novog Beograda nalaže da mi daju kopije svih dokumenata koje sam tražila. Divota jedna od literature, ta izvršna rešenja. Milina za čitati. Te žalilja je u pravu za ovo, te žalilja je u pravu za ono, te državni organ je pogrešio ovo, te državni organ je pogrešio ono. I tako na tri strane, pa puta četiri rešenja. Čudo neviđeno u Srbiji - da građanin bude u pravu, a državni organ u krivu. Ču-do!
I, ne lezi vraže, nakon tih rešenja, i jedna i druga škola dadoše mi šta sam tražila. Da ih sad neko pita a što mi to odmah nisu dali, nego su se blamirali kojekakvim skandaloznim rešenjima o odbijanju mojih zahteva - verujem da ne bi znali da odgovore.
Nisam, međutim o tome htela da pišem blog. Htela sam da pišem o toni tih papira koje je svaka škola svake godine u obavezi da proizvede, e, a pitaj Boga zašto. Zaposleni u školi kukaju što to moraju da pišu, a pravo da vam kažem i u pravu su što kukaju, pošto ta tona papira u praksi apsolutno ničemu ne služi. U teoriji, ona je zamišljena da služi opštem obaveštavanju roditelja, zaposlenih i zvaničnika o tome kako škola funkcioniše, e a ne bi li se roditelji, zaposleni i zvaničnici aktivirali i uključili u rad škole kojom, po zakonu, ravnopravno upravljaju sa po 33,33% prava glasa.
U teoriji, Izveštaj o radu za prethodnu školsku godinu i Plan rada za narednu školsku godinu, trebalo bi da se razmatraju na sednicama Saveta roditelja. Naivni bi pomislili da to jednostavno podrazumeva da škola, kad već proizvede blizu 200 stranica papira na zadatu temu, te papire uz poziv za sednicu na kome će se o tome raspravljati dostavi svim predstavnicima Saveta roditelja, kojih ima po jedan iz svakog odeljenja škole. U praksi, pak, roditeljima je zabranjeno da te papire i dotaknu. Njima se, kao da su mentalno retardirani, na sednici čitaju strogo odabrani delovi Izveštaja i Plana, i naravno da nikakvog suvislog razmatranja tu nema. U zapisnik se slaže bez da se trepne da su roditelji upoznati sa Izveštajem i Planom rada, a da roditelji iste nisu ni omirisali.
U teoriji, Zapisnici sa sednica Saveta roditelja, Školskog odbora i Nastavničkog veća, morali bi da se objavljuju na oglasnoj tabli škole. Naivni bi pomislili da svaka škola koja ima internet stranicu logično istu smatra oglasnom tablom. U praksi, oglasna tabla u školama ne postoji ni u praistorijskom obliku od plute, a ako postoji nalazi se u zbornici i na nju se nikakvi zapisnici ne kače. Konačno, zapisnici se vode u SVESCI, pa je istu inače nemoguće okačiti na oglasnu tablu, makar ona bila samo i u zbornici. Za daktilografiju mnoge naše škole još uvek nisu čule. Resavska škola rulz!
U teoriji, zakonska je obaveza svake škole da Završni račun za prethodnu godinu objavi kao obavezni deo Informatora o radu, koji takođe po zakonu svaka škola mora da ima na svojoj internet stranici. U praksi, najveći broj škola uopšte nema Informator o radu na svojim internet prezentacijama, a malobrojne koje ga imaju potpuno ignorišu činjenicu da zakon propisuje OBAVEZNE ELEMENTE koje on mora da sadrži, te objavljuju samo one informacije koje se njima sviđaju. I naravno da se nikome od njih ne sviđa da objavljuje Završni račun, pu, pu, daleko bile tako velike građanske i roditeljske slobode da u Završni račun škole zaviruju, pu, pu!
Osnovna posledica ovakvog odnosa rukovodstva škole prema deljenju informacija s roditeljima i zaposlenima jeste potpuno obesmišljavanje izrade tih papira. S obzirom da ih nikad niko ne vidi i ne pročita, nije ni važno šta u njima piše. Iz toga sledi da malobrojni tvrdoglavi koji se zareknu da do tih kopija dođu, prilikom čitanja u njima nalaze mnoge nelogičnosti, pa i neistine. Na primer, u Izveštaju o radu OŠ "Radoje Domanović" za 2010/2011. godinu Tim za realizaciju razvojnog projekta tvrdi da je cilj smanjenja broja izostanaka realizovan delimično, a Tim za statistiku iznosi podatak da je školske 2009/2010 bilo 29.367 izostanaka, a 2010/2011. godine 36.692 izostanka. E, ala su ih delimično smanjili, svaka im čast! Čestitamo na delimično ispunjenom cilju! Tim za realizaciju razvojnog projekta takođe tvrdi (citiram): "Drugo polugodište školske 2010/2011. proteklo je u aktivnom radu nastavnika, učenika i roditelja na korišćenju elektronskog dnevnika." Lažu bez da trepću, bez da pocrvene!
E, sad, da ne bude da je baš sve što se u tim papirima može naći ekskluzivno nelogično ili neistinito, red je da navedem i primer istinite informacije koja se ističe upravo time što je istinita, i što bi bilo bolje da nije istinita. I takvih ima u toj toni papira, naravno. S obzirom da ih niko nikad ne čita, rukovodstva škole nemaju se koga plašiti da ih u papire stave. Tako se u zapisnicima sa sednica Školskog odbora OŠ "Mladost" može pročitati da je 2009/2010. godine za proslavu Dana Svetog Save škola izdvojila 100.000,00 dinara, a za proslavu Dana škole 250.000,00 dinara. Pa sledeće godine isto toliko. Potroši škola 700.000,00 dinara u četiri dana bez da trepne. A onda od roditelja traži da joj daju pare za zamenu svetla u učionicama, kupovinu klima opreme, obnovu igračaka za predškolski program, da donose toalet papir, sapune, ubruse...
Papiri koje sam dobila od OŠ "Mladost" sadrže u sebi i jedan veoma zanimljiv matematički problem, pa ko uspe da ga reši, molim da mi javi. Radi se o čuvenim duplošperovanim vratima o kojima sam već pisala u dva navrata, ovde i ovde.
Zapisnik sa sednice Saveta roditelja sadrži odluku da se sa računa roditeljskih sredstava izdvoji novac za zamenu stolarije po učionicama, bez navođenja broja ili vrste stolarije. Prepis te odluke koji je sheftan uz fakturu 'ladno dopisuje da je reč o 3 komada vrata, iako original odluke taj broj u sebi ne sadrži. Školski odbor u dva navrata, na dve odvojene sednice, odobrava da se potroše sredstva sa računa samostalnih prihoda škole (ono, od iznajmljivanja sala i slično) za dva puta po 9 komada vrata, dakle 18 komada. Zapisnik sa sednice Nastavničkog veća sadrži Izveštaj direktora u kome se tvrdi da je škola zamenila 19 komada vrata. Zapisnik sa sednice Školskog odbora poziva se na isti Izveštaj o radu direktora, i navodi da je zamenjen 21 komad vrata. Matematički problem: koliko je komada vrata škola na kraju kupila, plativši ih 35.400,00 dinara komad?
Za sve ovo, za nelogičnosti, laži i zapanjujuće istine koje se u toni tih papira nalaze, smatram da ne treba kriviti škole, nastavnike koji su ih izradili, pa čak ni direktore koji te škole vode. Jedini krivac za sve ovo jeste INSPEKCIJA. E, što je to jedna zanimljiva pojava u našem društvu, ta institucija inspekcije... Žali Bože što postoji.
Priča mi jedna učiteljica iz jednog manjeg grada u Srbiji kako je imala problema s inspekcijom zato što u Dnevnik rada nije PREpisivala od reči do reči ono što u Školskom programu piše da na časovima mora da radi, nego se, nesrećnica, drznula da Upisuje ono što su na časovima stvarno radili, imajući u vidu sve elementarne, gripozne, štrajkačke i ostale nepogode koje redovno remete taj planirani rad po Školskom programu. Činjenica da je svejedno pokrila sve tačke iz Školskog programa, samo drugačijim redosledom, inspektoru nije bila važna. "Ali, kako da upišem nešto što nije bilo?" kaže ona. "Nema veze, samo prepiši šta je trebalo da bude", kaže njoj inspektor.
Prosvetna inspekcija ima i obavezu da početkom svake godine obiđe sve škole i ustanovi da li imaju sve papire koje treba da imaju. Pojave se tako sa spiskom papira koje je škola bila u obavezi da proizvede, škola im pokaže te papire, oni u svoj zapisnik o inspekcijskom nadzoru popišu delovodne brojeve i datume s tih papira... i tu se rad prosvetne inspekcije završava. Imate sve papire? Odlično! Škola za primer!
Šta je u tim papirima, ima li u njima nelogičnosti, laži i zapanjujućih istina koje bi bilo bolje da nisu istinite - to inspekciju ne zanima. Inspekciju ne zanima da li su iznosi od 100.000,00 za proslavu Dana Svetog Save i 250.000,00 dinara za proslavu Dana škole primereni ili ne. Inspekciju ne zanima da li je normalno vrata koja su se mogla kupiti za manje od 10.000,00 dinara platili 35.400,00 dinara, pa tako puta 19 ili 21, šta god da je tačan rezultat gorepomenutog matematičkog problema, a ne zanima je ni koji je od ta dva rezultata tačan. Em je ne zanima, em nije nadležna.
Roditelje bi, slutim, takve stvari zanimale. Ako ne sve, ono dobar broj njih. Zaposlene bi, takođe slutim, takve stvari zanimale. Ako ne sve, ono dobar broj njih. U teoriji, roditelji i zaposleni bi trebalo da imaju po 33,33% udela u rukovođenju školom, ukupno: 66,66%. Dvotrećinska većina, što bi rekli. U teoriji.
U praksi, ni roditelji ni zaposleni ne znaju šta se po tim papirima nalazi, pošto se oni od njih kriju, iako zakoni propisuju da moraju biti ne samo dostupni, već proaktivno objavljivani.
Ako ova akcija (I roditelji se pitaju), za koje sam juče iz medija saznala i kojoj držim fige i na rukama i na nogama, misli da uspe, onda prvi i osnovni korak mora biti obavezno uputstvo Ministra prosvete svim školama u Srbiji da na obaveznim internet prezentacijama svojih škola obavezno moraju redovno da objavljuju minimum sledeće papire koje inače proizvode ili primaju:
1. Pozive na sednice Saveta roditelja, Školskog odbora i Nastavničkog veća, sa dnevnim redom i kopijama svih dokumenata o kojima se po dnevnom redu planira raspravljati.
2. Zapisnike sa sednica Saveta roditelja, Školskog odbora, Nastavničkog veća i Učeničkog parlamenta.
3. Izveštaj o radu škole u prošloj godini (za pet prethodnih godina).
3. Plan rada škole za narednu godinu.
4. Statut i Poslovnike o radu Saveta roditelja, Nastavničkog veća, Školskog odbora i Učeničkog parlamenta.
5. Izveštaj o radu direktora za I i II polugodište (za prethodnih 5 godina)
6. Finansijski izveštaj o radu škole (za prethodnih 5 godina)
7. Završni račun škole (za prethodnih 5 godina)
8. Razvojni plan škole.
9. Školski plan i program.
10. Zapisnik o redovnom inspekcijskom nadzoru (za prethodnih 5 godina).
Ako škole budu u obavezi da te papire objavljuju, onda će valjda obratiti pažnju i na njihov sadržaj. Možda ih čak i prestanu pisati rukom, pa počnu da koriste silne kompjutere koje su iz raznoraznih donacija i budžeta dobili. A roditelji i zaposleni će moći, ako žele, da se detaljnije upoznaju sa radom škole, pa i da uzmu aktivnijeg učešća u njemu. Totalitarni režimi direktora škola neće više biti mogući. Čak će i inspekciji biti olakšan rad (nema šta da tabane do škole da prepišu delovodne brojeve, mogu to da urade iz svoje kancelarije, pod uslovom da imaju internet).
Dok vlast ne shvati da ovakvo obavezno uputstvo predstavlja ne samo jeftin i prost način borbe protiv sitne korupcije, već i motivacioni faktor da se roditelji više zainteresuju za rad škole i u njega uključe, jedino što malobrojni roditelji koji žele nešto konkretno povodom svoje frustriranosti zbog datog stanja stvari mogu da urade jeste - da o svom trošku i u svoje slobodno vreme traže i objavljuju gorepobrojane papire, ukoliko ih na vebsajtu škole nema.
Ima li takvih roditelja? Uglavnom nema. Ako ste roditelj deteta školskog uzrasta, pitam vas: Šta vas sprečava da to uradite? Nemate vremena? Ne verujete da bi to išta promenilo? Ili strepite da bi vam se dete onda našlo na meti školskih moćnika?
Ako strepite da bi vam dete uzeli na zub, nemojte direktno da pišete svojoj školi, nego se uparite s nekim kome dete ide u drugu školu, pa vi pišite toj školi, a oni neka pišu vašoj. Sve potrebne informacije o tome kako da zvanično zahtevate papire, i formulare za te zahteve, možete naći na vebsajtu Poverenika za slobodan pristup informacijama od javnog značaja.
Jedan lud roditelj po školi bio bi dovoljan je da zatalasa mrtvo more našeg školstva, nego pitanje je... ima li toliko ludih u ovoj zemlji? Ima li dovoljno onih koji u objavljivanju informacija od javnog značaja vide korak napred u našem školstvu, i spremni su da daju svoj doprinos u tome?
Ako nema - prvi koji digne glas protiv školstva u Srbiji - magarac!
Ako ima - unapred se izvinjavam Kancelariji Poverenika za slobodan pristup informacijama od javnog značaja za povećanje obima ionako preobimnog posla.
Bilo kako bilo, imala Srbija dovoljno ludih ili ne, jedno vam mogu sa sigurnošću reći: ima jedan lud roditelj, da ne kažem roditeljka. Moja malenkost.
Evo me gde već drugi dan skeniram tu tonu papira koju sam dobila od ove dve škole, i pripremam je za objavljivanje.
Watch this space...