Prvi put sam Kejva i Sidse čuo neke davne 1988. Većina mojih drugara iz osnovne je slušala Bajagu, Čorbu, Magazin, i tektek bi se našla po koja normalna duša da je volela EKV, The Clash ili The Ramones. Ploča koju sam imao u rukama se zvala Kicking Against the Pricks. Na toj ploči nisu svirali Sidsi Sidsi i Kejv Kejv, svirali su obrade starijih bendova i muzičara, ali taj zvuk je toliko bio neobičan, jedinstven, psihodeličan i setan, da se činilo da je nastao baš od samih Sidsa. Uprkos svemu, prestao sam da imam trinaest godina tog davnog proleća. Kicking against the pricks ultimativno su označili za mene čin preokreta, čin odrastanja, svojevrsnu bar mitsvah, obred u kojem dete biva pogruženo u misterioznu psihodeliju postajanja čovekom. Moje interesovanje za školovanje srazmerno je počelo da opada. Domaće zadatke sam radio tek da neko ne posumnja da sam poludelo dete, ali moja sva pažnja postala je okrenuta trenucima posle nastave, ugodnim trenucima samoće kada nikog ne bi bilo kod kuće da me ometa u uživanju i snenom prepuštanju liri Kejvovoj i odanih njemu Sidsa...
Vreme je polako odmicalo, a nove ploče Bad Seeds-a su navirale jedna za drugom.
Tek The Good Son je uspeo da ublaži moju opsesiju Running Scared, All Tomorrow's Parties (ovo skretanje je neminovno moralo dovesti k Velvetima i Niko...), By the Time I Get to Phoenix; numerama sa Kicking Vs The Pricks. Sa Henry's Dream pločom postalo mi je definitivno jasno da je moje shvatanje realnosti, duševnosti, ludila, ljubavi, patnje, smrti i ponovnog isceljenja kroz i sa ljubavlju, na čudan način izukrštano sa iskustvom sadržanim u postpank i, zatim, kasnije devedesetih, u postpop psihodeli[ri]čnom zvuku Kejva i Bed Sidsa. Istovremeno, neko moje subjektivno viđenje urbanosti, kulturnosti, uopšte subsektora jednog življenja u gradu, kroz gradove kojima bi me život vodio... Novi Sad, Tel Aviv, Jerusalim, Lisabon, Madrid, Rim, Pariz, Majnc, Berlin, i na samom kraju odrastanja ponovo Novi Sad i Beograd... dakle postalo mi je jasno da se to moje iskustvo poklapa sa subjektivnim doživljajem sveta, okruženja i unutrašnjeg kosmosa što je svojom umetnošću oblikovao poet-looneytoon iz predalekog Melburna.
Beograd 1990. godine je svakako iščezao tokom decenije što je usledila. Poslednje velike bendove, i bitne bendove, uspeli smo da odgledamo samo još te i naredne, 1991. godine. Deceniju što je usledila smo uglavnom proveli prekriveni čudnom koprenom, kao u odsustvu svesti. Kao da je mistična, nevidljiva ruka, crvena desna ruka na neshvatljiv način upravljala realnošću i držala nas pod hipnozom. Tek tu i tamo bi se prisećali starih, dobrih dana. Samo te uspomene su nas delile od ponora očajanja, bescilja, ludila. Slobodan pad svoje vrste... Oko nas realnost je divljala. Neki od nas nisu uspeli. Prekrila ih je koprena. Neki od nas su pobegli kroz retke proreze na čeličnoj zavesi smrti. U gradu koji nam je udahnuo život činilo se da je život zanavek izgubljen. Postali smo ljudi bez korena, nomadi u prostoru i vremenima. Jednom iskorenjeni, postali smo kao prah sa cveća kojeg vetar raznosi po slobodnom nahođenju, na ovu il' onu stranu sveta...
No more shall we part, liro Orfejeva...
Or shall we? Možda Lazarus ipak uspe da prokopa svoj put... i ll b there.