Predizborni plakati – prilika za uništavanje (ono malo) estetike gradova
Autor: dr Davor Džalto
Počele su predizborne kampanje.
Izbori su, sami po sebi, u svim društvima koja gaje tradiciju predstavničke demokratije, pozitivna stvar i prilika da „public opinion“ utiče na „public policy“. Ostavljajući ovom prilikom po strani probleme sa kojima se suočava savremena demokratija (o tome videti: D.Dž., „Kriza demokratije?“, u: Pravoslavlje 1080, 28-31) u ovom tekstu ću se fokusirati na jedan drugi problem, problem predizborne (anti)estetike koja se ogleda u predizbornim plakatima i načinima njihovog prezentovanja javnosti.
Srbija i njeni gradovi, osim malog broja izuzetaka, se inače ne mogu pohvaliti naročito čistim i uređenim urbanim ambijentima. Oronule fasade, loši putevi, neadekvatne pešačke zone, otpad na ulicama i „zelenim“ površinama, kese u krošnjama drveća, plastične flaše u rekama i jezerima, blato na trotoarima, rđa na rukohvatima, samo su neki od prepoznatljivih simbola našeg okruženja.
U vreme izbora ova već poznata ikonografija biva dopunjena naročitim materijalom – predizbornim plakatima. Plakat kao forma vizuelne komunikacije ima svoju dugu i veoma zanimljivu istoriju. U sasvim moderno vreme „plakat“ je evoluirao u vizuelnu predstavu koju susrećemo na bilbordima (od engl. billboard) i na plazma-ekranima koji sve češće zamenjuju klasične dvodimenzionalne predstave čiju supstancu čini štampani papir. Bilo kako bilo, u civilizovanom svetu predizborni, kao i svi drugi plakati se postavljaju na veoma precizno određenim mestima. To pre svega doprinosi uređenju okoline u kojoj žive građani jednog sela, grada i cele države.
U Srbiji se, naprotiv, u predizborno vreme klasični, papirni plakati pojavljuju na najneobičnijim mestima. Njihovo postavljanje izvan za to određenih mesta (bilborda) ne samo što vređa svaki estetski i moralni osećaj građanina, već i inteligenciju glasača kome se obraćaju.
Plakate, tako, gledamo izlepljene po gradskom prevozu, na zidovima zgrada i privatnih kuća, na ogradama, semaforima, čak i saobraćajnim znakovima.
Da paradoks bude veći, to su plakati političkih stranaka koje se na izborima bore kako bi dobile priliku da vode zemlju. To dakle nisu tek neki propagandni materijali, npr. samozvanih „anarhista“ ili terorista kojima je cilj uništavanje građanske kulture i urbane estetike. Kako je moguće da neko ko deklarativno poštuje Državu, njene građane, javni red i mir, i ko gaji makar elementarna (istinski) patriotska osećanja, zalepi plakat na saobraćajni znak, autobusku stanicu ili tek okrečenu fasadu? Da li samim činom lepljenja plakata, ma kakvu poruku taj plakat sadržao, na mestu koje nije predviđeno za tu svrhu, određena politička opcija sebe diskvalifikuje kao ozbiljnog kandidata za mesto preuzimanja odgovornosti za Državu i njene građane? Ukoliko neko ne može ispoštovati istu tu Državu i njene građane u tako maloj stvari kakva je mesto lepljenja plakata, na osnovu čega mu se može verovati da će to učiniti u nekim drugim stvarima?
Stoga, ukoliko neko ima nedoumice za koga da (ne)glasa na sledećim izborima, evo predloga: ne glasati za one koji svoje propagandne materijale lepe na nedozvoljenim/neadekvatnim mestima, kojima se narušava izgled i čistoća mesta u kome građani žive.
Stvari, međutim, treba gledati i sa vedrije strane. Naši predizborni plakati su, izgleda, uspeli u jednoj stvari koja se već činila beznadežnom – da ponovo ujedine etiku i estetiku, odnosno ne-etičnost i anti-estetičnost. Time je estetika (ponovo) postala politički fenomen par excellence.
A posle izbora, kako god se isti završili, sledi ista slika – dugotrajno, višemesečno oslobađanje od đubreta koje produkuju predizborni propagandni materijali i rekonstrukcija svih površina koje su izložene javnom pogledu a koje su bile žrtva vandalskih napada predizbornih kampanja.