Ali ne lezi vraže. Ne podnosi on ostavku zbog odgovornosti za katastrofalno političko, ekonomsko, socijalno, državno i društveno stanje u kome se Srbija nalazi, nego da bi se mogao i treći put takmičiti za predsednički tron. Na stranu to što je legalnost treće kandidature vrlo upitna, razmotrimo malo šta čin njegove ostavke znači,zašto godinu dana ranije ide na "crtu" i kako će se stvari dalje odvijati. Naravno i pitanje može li se dogoditi da nakon izbora 6. maja, Tadić ode u političku penziju.
Kad šef jedne države izabran na direktnim izborima podnese ostavku godinu dana pre isteka mandata, samo zato da bi već sutradan podneo kandidaturu za isto mesto, onda to nije samo za čuđenje nego se može okvalifikovati kao svojevrstan politički egzibicionizam, da ne trošim grublje reči. To se bez velike nužde ne radi, pa da se malo pozabavimo mogućim razlozima ove, u politici skoro nepoznate pojave.
Na Đurđevdan se održavaju parlamentarni i lokalni izbori u Srbiji. Boris Tadić je već mesecima u izbornoj kampanji, što "Ja kao predsednik Srbije", što "Ja kao predsednik DS-a". Rezultati sa kojima DS kao vladajuća stranka treba izaći na izbore, očajni su i ne preporučuju je u ni jednom smislu kao stranku koja bi dalje mogla voditi Srbiju. Sve što su obećali u kampanji 2008. godine, pretvorilo se u suprotnost. Obećali su evropske integracije a Srbija u tom procesu poslednja u regionu, obećali "očuvanja" Kosova koje nisu ni imali, a tamo granični prelazi i integrisano upravljanje granicom, obećali 200.000 novih radnih mesta, a prema zvaničnim podacima istih su izgubili preko 400.000. Obećali bolji standard, a Srbija poslednja po platama u regionu i sa dramatično teškom socijalnom situacijom, možda najtežom ikada. Obećali razvoj infrastrukture a to se svela na jedan most sagrađen u Beogradu za koga je jako teško utvrditi čemu zapravo služi ako izuzmemo to da spaja Banovo Brdo sa Novim Beogradom. Istovremeno su teško zadužili zemlju, tako da je javni dug za 4 godine narastao čitavih 6 milijardi eura. Zdravstvo je doteralo dotle da ni citostatika nema, a školstvo je u teškim problemima. Izjednačio se broj zaposlenih i penzionera i sve su neizvesnije buduće isplate. U javnom sektoru radi skoro 600.000 ljudi sa tendencijom daljnjeg rasta. Sistemska korupcija je u punom cvatu, a reformi nigde. Pokušaj reformisanja sudstva doživeo je neuspeh. Prema popisu stanovništa Srbija se ubrzano depopulizuje i za proteklih 9 godina imaoko 300.000 stanovnika manje.
Ostalo je samo da se slave i prisvajaju Noletovi sportski uspesi, pričaju neuverljive priče o budućim investicijama, budućim radnim mestima, budućem razvoju i budućem progresu.
Postoje i neki realni Tadićevi "uspesi". Uspeo je da potpuno oživi SPS i digne ga na nivo da ponovo vlada Srbijom. I simbolički i stvarno dospevamo u devdesete.. Nemoguće je u danu kad je najavio ostavku, ne setiti se da će u Predsedništvo Srbije, kao šef države nekoliko meseci sedeti Slavica Đukić - Dejanović. Isto tako sejako lako setiti da je u danu kad je pre 11 godina hapšen Milošević, Slavica - Đukić Dejanović, sa Sinišom Vučinićem, pokojnim Živoradom Igićem i još četrdesetak ljudi sprečavala hapšenje zabarikadirana u vili sa Slobom, Mirom i Marijom. Ko je tada mogao pretpostaviti da će je 11 godina iza toga, iz Slobine vile za šefa države dovesti baš Boris Tadić. To je simbolička restauracija devdesetih godina, i to je zaista Tadiću uspelo.
No, vratimo se izborima. DS stoji loše, mada joj je najveća konkurencija za osvajanje vlasti krajnje iskompromitovana. Neka istraživanja govore da je Vučićeva i Nikolićeva SNS za 10 procenata iznad DS-a. Tadić i njegovi zaključuju da bi spajanje parlamentarnih i predsedničkih izbora mogao dati poticaj i DS-ovom rejtingu i da bi im trka u dve kolone mogla pomoći. Istina, prema istraživanjima javnog mnenja Tadić je popularniji od stranke, ali to, videćemo 6. maja, neće pomoći. Izbore će izgubiti i DS i Tadić.
Oni koji su duže na ovom blogu, mogu se setiti da sam napisao tekst pred drugi krug predsedničkih izbora, 2008. godine, gde sam tačno pogodio rezultat i Tadićevu pobedu, ali napisao da taj dan idem na "pecanje" i da ću "pustiti Tadića da pobedi i bez moga glasa".
Ovoga puta ću u drugom krugu izaći, ali samo zato da bih glasao protiv Tadića, bez obzira sa kim se takmičio. Politički egzibicionaizam, neodgovornost i način na koji je vladao, zaslužuje izbornu kaznu.
Bez ikakvog ustezanja već sada mogu kazati. Na izborima 6. maja, Tadić i DS, biće teško i zasluženo poraženi. To nikako nije loše, jer će konačno "odglaviti" Srbiju iz ovoga u šta se zaglavila. Oni što pobede Tadića brzo će odstupiti sa vlasti i u njih ne treba polagati neku veliku nadu. Uostalom oni kažu kako on ima dobar program samo ga ne provodi. Tek će se onda steći uslovi za nekakav izbor i otvaranje relevantnih društvenih i državnih tema.