Putovanja| Umetnost| Život

Pariske crtice (II): Neki mrtvi i dalje žive

vladimir petrovic RSS / 05.04.2012. u 12:00

                                                                     April je najsvirepiji mesec... (T. S. Eliot)

 

 

 

 

 

 

 

Video sam Džima Morisona, razgovarao sa Oskarom Vajldom i divio se Isadori Dankan.

Naime, posetio sam čuveno parisko groblje Per Lašez (Cimetière du Père-Lachaise), koje je, kako bi to pesnici rekli, „poslednje utočište" mnogim znamenitim Francuzima, ali i nekim markantnim strancima. Poznata je destinacija mnogih turista i znatiželjnika (godišnje posete se izražavaju u nekoliko stotina tisuća osoba), pa sam se i ja tamo našao, u jednom sunčanom danu.  

Među Francuzima tu su sahranjeni (navodim nasumce):  pisci Molijer, Lafonten, Balzak, Prust, Dode, Apoliner i  Elijar;  glumice Sara Bernar, Simon Sinjore, Ani Žirardo; slikari Delakroa, Žeriko, Sera,  David, Dore, Pisaro, Koro i Engr;  pevači Edit Pjaf, Žilber Beko i Iv Montan; kompozitor Žorž Bize; fizičar/hemičar Žozef-Luj Gej Lisak i mnogi drugi.

Među strancima sam izabrao, kao što napisah gore, Džima Morisona, Oskara Vajlda i Isadoru Dankan (ovaj redosled je posve slučajan).

Ovo troje se na prvi pogled prilično međusobno razlikuju, a zajedničko im je to što je prema njima sudbina bila na poseban način izdašna i nemilosrdna; od ranih početaka bili su vidno višestruko obdareni i nadvisivali ostale oko sebe, ali su relativno rano sagoreli i, grobljanski rečeno, ostavili njihove poklonike da večno tuguju za njima. Stoga su njihovi grobovi i danas veoma posećeni, naročito od mladih, koji dolaze sa pijetetom, ali ponekad i iz bunta i obesti (ima, naravno, i drugih  posetilaca). Ne dajmo mrtvim velikanima da budu zaboravljeni!  

1. 

Iako je prošlo više od četrdeset godina od  tragične smrti Džima Morisona (Jim Morrison, 1943-1971), njegov kult ne jenjava; neki ga i dalje smatraju neprikosnovenim idolom dobre muzike, skoro polubogom. On je nesumnjivo umnogome bio vanserijski tip. Snažan i lepe spoljašnosti, inteligentan, erotičan i enigmatičan, slavu je stekao kao jedan od najpopularnijih pevača u istoriji roka, frontmen Dorsa (The Doors), koji su u šezdesetim godinama prošlog veka bili na vrhuncu slave. Pored muzike, bavio se i pisanjem pesama (to me lično najviše zanima), zanosio se filmom i pozorištem i dr. Izdao je dve zbirke pesama (The Lords/Notes on Vision i The New Creatures), u kojima istražuje "mračnu stranu društva", stavljajući naglasak na drogu, seks, slavu i smrt. Rekao je: „Ako moja poezija teži da dostigne bilo šta, to je da oslobodi ljude od ograničenog toka života u koji gledaju i osećaju". Lepo rečeno. Obožavao je Remboa (Arthur Rimbaud), i nalazio sličnosti među njima, iako je Rembo živeo stotinu godina ranije. „Ja sam Rembo sa kožnom jaknom i kožnim pantalonama", govorio je, jer je bio privržen kožnoj odeći, koja je postala stereotip nošnje rok zvezda. Smatrao je da su im zajednički, pored cinizma, angsta i frustracije, žeđ za avanturom i pisanje poezije „radi oslobođenja njih samih". Shvatajući da je Remboova poezija "inspirisana podsvesnim", voleo je da citira njegovu izreku: "The poet makes himself into a visionary by a long derangement of all the senses". (Ja lično i volim pesnike baš zbog te iščašenosti). Međutim, mnogima nije jasno ni danas zašto je nadobudnog Morisona toliko intrigirao baš - Rembo. OK, Rembo je bio "prodigy" (čudo od deteta), počeo je da piše pesme u četrnaestoj godini, postao slavan u sedamnaestoj, a zauvek prestao da se bavi poezijom u dvadesetoj godini; nesporno je bio briljantan pesnik, ali je umnogome bio i kontroverzan, nesofisticiran, mladalački arogantan i seksualno preslobodan za vreme u kome je živeo (najviše je zapamćena njegova turbulentna ljubavna veza sa kolegom pesnikom Polom Verlenom). Dalje, Morison je (očekivano) voleo Keruaka (On the road)  i Ginsberga, a kada je hteo da zaroni dublje, bavio se Hakslijem (Vrata percepcije) i Blejkom ("Ako se očiste vrata percepcije, stvari se ukazuju kakve jesu - beskonačne"), što ga je  inspirisalo da grupi da naziv The Doors. Živeo je raskalašno (voleo je Blejkovu poruku  „da put razuzdanosti vodi ka - palati mudrosti"), uz preterano konzumiranje alkohola/droge i seksa. Propovedajući hedonizam, pravio je bahanalije, tako da se događalo da na snimanja (ili koncerte) dođe - pijan. Pritom je često opsesivno govorio o smrti, u stilu: "I wouldn't mind dying in a plane crash. It'd be a good way to go.  I don't want to die in my sleep, or of old age, or OD.  I want to feel what it's like.  I want to taste it, hear it, smell it.  Death is only going to happen once.  I don't want to miss it". Družio se sa Pamelom Karson, ali je odbijao venčanje, smatrajući je svojom "kosmičkom suprugom". A kada je odlučio da dođe u Pariz i tu nastavi sa umetničkim radom, dogodilo se da je uskoro umro, od prekomerne doze droge, u 27. godini. (Kalifornijski sud je Pamelu priznao kao njegovu "nevenčanu suprugu", te ga je ona formalno nasledila, ali tri godine kasnije, i ona će svršiti svoj život od prekomerne upotrebe droge, takođe u 27. godini). Na Morisonovom skromnom grobu (sve što se moglo odneti, fanovi su već odneli, valjda za uspomenu), na zahtev njegovog oca, stoji grčka izreka: ΚΑΤΑ ΤΟΝ ΔΑΙΜΟΝΑ ΕΑΥΤΟΥ, što se može prevesti na više načina, mada bukvalno znači "prema njegovom sopstvenom demonu". A na okolnim spomenicima, Džimovi fanovi ispisuju grafite u stilu „The King Lizard is alive", „Send a message to Jim in haven!" i dr.

2.

Oduvek sam voleo Oskara Vajlda (Oscar Wilde, 1854-1900), - valjda je sve počelo sa njegovom bajkom o Srećnom princu. Divio sam se svemu što je napisao, taj vrsni pisac i pesnik, veliki esteta, izvrstan dramaturg (kakav engleski jezik!) i izuzetno duhovit čovek (njegovi aforizmi se izgovaraju širom planete). I uvek sam s tugom mislio na njegovu tragičnu sudbinu: njegov uzlet u neslućene visine i onda - sunovrat. Dvogodišnja robija na koju ga je jedan britanski sud bio osudio zbog "užasne nepristojnosti" (gross indecency) - uništila ga je. Kada se ponovo našao na slobodi, nije se hteo vraćati u London, već odlazi u Pariz, ali moralno i fizički skrhan; živi pod tuđim imenom i uskoro umire, u 46. godini, kao siromašak, sam samcat, u nekom trećerazrednom hotelu.

Ja volim da povremeno zavirujem u Vajldova dela, naročito u njegov dramatični monolog De profundis". Zapravo, radi se o opsežnom pismu/ispovesti koje je Vajld napisao na robiji, u kome se on iskreno samopreispituje, ali i razmišlja o ljubavi, hrišćanstvu i umetnosti, odnosno o samom životu čovekovom. To delo je na srpski jezik, s divljenjem, prevela Isidora Sekulićeva, 1910. godine. (Uz naslov pisma Isidora je dala ovu fusnotu: „Oskar Vajld je napisao ovo delo pred kraj svog sužanjstva u tamnici u Redingu, i u njemu je, ne štedeći sebe, prikazao uticaj društvena pada i tamnice na svoju dušu i na svoju umetničku prirodu. Naslov je uzet iz 130. psalma, koji, u latinskom prevodu, počinje rečima 'De profundis'").

Navodim dve Vajldove ispovedi iz „De profundisa", u Isidorinom prevodu: „Bogovo su mi poklonili mnoga blaga, i ja sam pošao stranputicom besmislenih i čulnih uživanja. Dopadalo mi se da budem 'flaneur', kicoš i čovek po modi. Skupljao sam oko sebe niske prirode i sitničarske duhove. Traćio sam svoj rođeni genije i s nekom osobitom radošću pustošio sam svoju večitu mladost. Dosadilo mi se na visinama, pa sam namerno pošao dole, da potražim novih sensacija. I što mi dotle beše paradoks u sferi misli, to mi onda postade izopačenost u sferi strasti. Želje mi behu, čas bolesne, čas mahnite; a čas opet i jedno i drugo ujedared. Nije mi se ticao život drugih. Grabio sam uživanje gde mi se svidelo, i išao sam dalje. Zaboravljao sam da svaki, i najmanji događaj čini ili raščinjava čovečji karakter, i da zato danas sutra i na vrh kuće radimo ono, što smo, pre toga tajili i u sobu sakrivali. Prestao dam da gospodarim nad sobom, nisam više upravljao svojom dušom, a nisam znao da sam dotle doterao. Dopustio sam da uživanje otme mah nada mnom, i svršio sam u užasnoj sramoti. Za mene sada postoji samo jedna svrha: potpuna skrušenost". A onda kristalno jasno Vajld iznosi svoje samosaznanje: „Ipak moram u sebi priznati da sam se sam upropastio; i da se svaki, i veliki i mali, samo svojom rukom može upropastiti. Gotov sam da to i iskažem, i ako ljudi u ovom trenutku ne bi hteli poverovati u optužbu, koju nemilostivo sam protiv sebe podižem. Ma kako užasno da je ono što su mi ljudi učinili, kud i kamo je užasnije ono što sam sam sebi učinio".

Video sam i objašnjenje koje je (mnogo kasnije) dao Vajldov sin Vivijan Holand (koji je pod pritiskom sredine morao, još kao dete, i očevo ime odbaciti): "Kroz 'De Profundis' Oskar Vajld se nadao da će potomstvo, pa čak i njegovi neprijatelji, moći da nađu malo simpatije za njega; u tom tragičnom dokumentu on je, kao što sam kaže, pokušao da objasni svoje ponašanje a ne da ga brani (tried to explain his conduct without defending it); neka ostane tako". Naravno, meni je to kazivanje Vajldovo prihvatljivo. Neka ostane tako.

Vajldov grob u Parizu, u obliku muškog anđela, i danas stalno posećuju njegovi mnogobrojni  poštovaoci, iako je prošlo više od sto godina od njegove smrti. (Taj spomenik je jedan od retkih oko koga je uprava groblja Per Lašez morala staviti ogradu od pleksiglasa, kako njegovi obožavaoci ne bi mogli direktno prići bliže i ostavljati svoje poruke i karminske otiske poljubaca). Ja sve to danas vidim kao pokusaj da se shvati The importance of reinventing Oscar Wilde". S druge strane, stalno mi je u glavi njegovo "All art is quite useless", imajući u vidu da je on bio veliki umetnik, dušom i telom.

3.

Na kraju, ali nikako najmanje važno (The last but not the least), pomenuću izvanrednu igračicu Isadoru Dankan (Isadora Duncan, 1877-1927). Sećam se kako sam, upoznajući se sa pesništvom Sergeja Jesenjina (1895-1925), upoznao i Isadoru i bio fasciniran njenim likom i delom; na tu vezu se različito gledalo, ali je bilo i mišljenja da nije bila najsrećnija po nju samu, a još manje po Jesenjina, te da je ona doprinela Jesenjinovom tragičnom kraju (ubio se u 30. godini). Dve godine kasnije, Isadora će tragično nastradati u Nici, u svojoj 50. godini, a urna sa njenim prahom biće preneta u Per Lašez.

Mnogi su je smatrali izvanrednom vizionarkom, osobom koja je ponovno izmislila modernu igru, inspirišući se klasičnom muzikom i poezijom, naročito intenzivnim studiranjem klasične grčke umetnosti. Igrala je pasionirano, istovremeno učeći druge da igraju, osnivanjem škola za devojčice i dečake kako bih ih učila značaju lepote pokreta, odnosno značaju tela „kao hrama duše". Njen moto je bio „Sans limites" (No limits), jer se trudila da ne prizna ograničenja. Slušala je svoje srce. Ameriku je napustila u svojoj 22. godini, da bi živela u Evropi, od Londona, Pariza, Berlina, Atine i Firence do Moskve. Poznavala je mnoge međunarodne umetnike, bila i u ljubavnim vezama sa nekima od njih. Imala je život kakav je htela, pun uzbuđenja i turbulencija, mada je pritom morala da otrpi i mnoge lične tragedije - na prvom mestu smrti svoja tri deteta. (Dva deteta, koje je imala od različitih muškaraca, Britanca i Francuza, udavila su se u Seni, sa guvernantom, kada je auto skrenuo s puta i uleteo u reku, usred Pariza; treće dete, od jednog prelepog Italijana /bila ga je izabrala jedino zbog njegove lepote, jer je želela da ponovo dobije dete, posle smrti prva dva/, umrlo je odmah po rođenju prirodnom smrću).

A kada je stigla u Moskvu, 1922. godine, dakle u godinama neposredno nakon Oktobarske revolucije, kada je zemlja bila u previranjima, došlo je do ta famozne veze sa Sergejem Jesenjinom.

Dogodila se naizgled čudna kombinatorika. S jedne strane je Isidora, igračica svetskog glasa, u srednjim godinama, poznata pobornica ženske emancipacije, osnivač škole moderne igre, žena koja u ime umetnosti (ali ne samo zato) odbija brak sa mnogim slavnim ali i bogatim ljudima; na drugoj strani pesnik, poreklom sirovi „rjazanski seljak", koji je mnogo mlađi od nje, pesnik koji je poznat samo u Rusiji, uz to notorni pijanac, pomalo manijak, čovek koji pravi skandale svuda gde se pojavi. Spolja gledano, nije jasno zašto su takva dva bića došla u vezu. Međutim, ako bi se stvari analitičkije posmatrale, videlo bi se da su te dve ličnosti imale mnoge sličnosti, koje su ih vukle jednu drugoj. Čudo se dogodilo, mada možda i nije bilo čudo.

Pesnik, veoma talentovan, bujan i željan slave, uspeha i ljubavi, našao se licem u lice sa elegantnom strankinjom, ženom koja je oličenje zapadnoevropske kulture. On jeste bio očaran igrom Isadore, ali i njenom ličnošću, te je drhtao nemoćan i nem pred njom.

Ona nije znala ruski, a Serjoža nije govorio engleski, niti bilo koji drugi jezik, no to im nije smetalo. Imala je 44. godine, a on je bio 18 godina mlađi, ali je, u zaljubljenosti, verovala  da razlika u godinama neće biti smetnja. (Sećala se da je u francuskoj istoriji poznat slučaj Dijane iz Poatijea /Diane de Poitiers/, koja je bila doživotna ljubavnica kralja Anrija II, mada je od njega bila starija punih 20 godina).

Ona je pristala da se uda za njega i pod pritiskom majčinskog instinkta da treba da ga  odvoji od noćnih lokala, prljavih žena, pijanih drugova koji su ga nagovarali da beži u Persiju, da ga spase za književnost, a i sebe, Ali, sve je uzalud, Jesenjin je nepopravljiv, i ona je morala ćutke da ga trpi (on uobičajava da je maltretira i tuče), da ga snabdeva alkoholom i cigaretama, da zajedno sa njim pije i opija se, „plašeći se da ne izgubi čoveka koga je zavolela pravom velikom ljubavlju". Odvodi ga na Zapad (Berlin, Frankfurt, Brisel, Pariz, zatim, Venecija, Rim, Napulj, Firenca, pa ponovo Pariz). Međutim, Jesenjin se ponaša kao težak bolesnik, stalno je u bunilu, strastima i alkoholu, želeći da zaboravi sebe, i ljude oko sebe i sve nesreće koje se nadvile nad Evropom i svetom tog vremena. Izaziva tuče, sumanuto razbija nameštaj po hotelima. Vraćaju se u Moskvu, Isadora vidi da se njena očekivanja ne ispunjavaju i da je voljenom čoveku sve gore i gore. Odlučuje se na još jedan pokušaj, da Jesenjina vodi u Ameriku (mada su joj Amerikanci bili oduzeli državljanstvo zbog udaje za građanina SSSR, ali je to naknadno sređeno). Provode četiri meseca u Njujorku, Filadelfiji, Milvokiju i Bostonu. Međutim, sve vreme Jesenjin se opija do besvesti, traže da mu se kelneri obraćaju na ruskom, a i drugi koji žele da govore s njim, pravi izgrede i tuče. Vraćaju se ponovo u Rusiju, ali razlaz postaje neminovan, te Isidora odlazi zauvek u Nicu. To joj je teško palo, ali ta njena veza sa velikim ruskim pesnikom nije bila uzaludna.

---------------

Eto, tako sam ja video parisko groblje Per Lašez.

Nisam stigao da se poklonim senima drugih  znamenitih osoba, osim u prolazu.

May Their Souls Rest in Peace. Neka počivaju u miru.

------------

A kad sam se vratio doma (ja sam svuda - doma), setio sam se da je u knjizi "Južno od granice, zapadno od sunca" Haruki Murakami zapisao: "Dešavalo mi se da se probudim u dva-tri sata ujutru i da ne mogu više da zaspim. Tada bih ustajao iz kreveta, odlazio u kuhinju, sipao sebi viski i pio ga. S čašom u ruci, dugo bih s prozora posmatrao groblje u tmini i podno njega, na putu, farove automobila koji su tuda prolazili. Ti sati koji su vezivali noć i praskozorje, bili su dugi i mračni. Ponekad sam pomišljao da bi mi bilo lakše kad bih mogao da zaplačem. Ali, nisam znao zbog čega bih plakao. Nisam znao ni zbog koga bih plakao. Bio sam previše samoživ da plačem zbog nekog drugog, i prestar da plačem zbog sebe samog".

Hm. Ako se Murakami budio noću zbog nekih muka koje su ga mučile, i gledajući sa svog prozora na groblje, bio primoran da tugu guši viskijem, i meni je bilo došlo da posle posete groblju Per Lašez popijem nešto žestoko, pa sam se, takođe, odlučio za - poveću čašu viskija. À votre santé. Cheers. 

Atačmenti



Komentari (51)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 12:04 05.04.2012

April je najsvirepiji mesec

Ovo su početni stihovi iz poeme „Pusta zemlja“ (The Waste Land) od T. S. Eliota, koju neki smatraju „jednom od najlepših u XX veku“. Prva pesma, pod nazivom „Sahranjivanje mrtvih“ počinje:

April je najsvirepiji mesec, što rađa
Jorgovan iz mrtve zemlje, meša
Uspomenu i želju, uzbuđuje
Zamrlo korenje proletnjom kišom.
Zima nas je grejala, pokrivši
Zemlju snegom zaborava, hraneći
Suhim korenjem ono malo života
Leto nas je iznenadilo, dolazeći preko Štarnbergerzea
Sa pljuskom kiše; zastasmo međ stubovima
I produžismo, po suncu, u Hofgartn,
Pili smo kafu i razgovarali čitav sat...

(Preveo Jovan Hristić)
Colin_bgd Colin_bgd 12:14 05.04.2012

The Boy With The Thorn in His Side

I have nothing to declare but my genious...
vladimir petrovic vladimir petrovic 12:43 05.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

Colin_bgd
... I have nothing to declare but my genious...


stefan.hauzer stefan.hauzer 17:22 05.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

definitivno , jedan genijalan bend (the smiths).

znam da ćemo uvek imati pariz,
ali što se tiče moderne pop kulture -
mančester je onaj kišni grad,
gde je sunce najviše puta bacalo svoje blistave zrake.
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:45 05.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

stefan.hauzer
... definitivno , jedan genijalan bend (the smiths).

Long live The Smiths.

Ali kada već pominješ ovo
... ali što se tiče moderne pop kulture -
mančester je onaj kišni grad,
gde je sunce najviše puta bacalo svoje blistave zrake.


ja se setih da, u trenucima nadahnuća, neki srpski političari su odavno, odavno najavljivali da će od Leskovca napraviti da bude - SRPSKI MANČESTER.

Dobro, oni su verovatno mislili samo metaforički (kobojagi tekstilna industrija), moj je problem što sam ja naivno poželeo da Leskovac u svemu postane Mančester. Da ga stigne i prestigne. Uključiv i modernu pop kulturu, i onaj fudbalski klub, he, he, he...

Dakle, ja sve čekam da se to dogodi, ono ništa.

So far...
stefan.hauzer stefan.hauzer 18:21 05.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

pazi. fk dubočica iz leskovca ima veću posetu nego onaj manji klub iz beograda

mančester:)
blogovatelj blogovatelj 23:47 05.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

gde je sunce najviše puta bacalo svoje blistave zrake.


Liverpul je bacio samo jednom, ali najdalje i najsjajnije. To je bio bljesak cijim su refleksijama nastali i ti mancesterski zraci.
stefan.hauzer stefan.hauzer 08:36 06.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

vidiš, bitlsi su obavezna lektira i nikad,čak i kad su počinjali u pećini,nisu bili bend lokalnog karaktera . bili su sve ,samo to nikad ne.
dok s druge strane bend iz mančestera nosi tu posebnost , tu crtu po čemu ti znaš da je to - to. kao i kod nas . bend iz novog sada prepoznaš na kilometar.taj specifični melanholični prizvuk. jednostavno .nema tu mesta raspravljanju ukusima i poredjenjima(uticajima) bitls vs mančester. ako ti je legao , onda to ide do kraja i subjektivnosti, jer koliko god oni uticali na svet - na bend iz mančestera je uticao prvenstveno sam grad . i dalje tvdim ... man. je grad u britaniji koji je najviše puta osunčan. : )

bitls
docsumann docsumann 16:52 06.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

bend iz novog sada prepoznaš na kilometar.taj specifični melanholični prizvuk.


(klikni me)


antioksidant antioksidant 17:51 06.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

docsumann
bend iz novog sada prepoznaš na kilometar.taj specifični melanholični prizvuk.


(klikni me)



oni su veoma melodicni
osmeh samo takve slusa
docsumann docsumann 18:16 06.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

oni su veoma melodicni
osmeh samo takve slusa




u to ime jedna savršena
stefan.hauzer stefan.hauzer 08:24 07.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

volim kad se napravi kvalitetan trol ,
pa to ti je .

viva ns : )
vladimir petrovic vladimir petrovic 11:49 07.04.2012

Re: The Boy With The Thorn in His Side

stefan.hauzer
... volim kad se napravi kvalitetan trol ,
pa to ti je

Sa ovim se i ja slažem.

Viva trolovi.
vladimir petrovic vladimir petrovic 13:20 05.04.2012

Re: ***

Ivana23
... Per Lašez (Cimetière du Père-Lachaise) - VIRTUAL TOUR


Fenomenalno. Nisam to ranije video.
Thx

Evo za tebe prvog Vajldovog aforizma, na početku (Pre dela) knjige "Slika Dorijana Greja":

Umetnik je tvorac lepoga. Umetnosti je cilj da otkrije umetnost, a da skrije umetnika.
gospodin_ne gospodin_ne 14:02 05.04.2012

rive gauche

Sledeci put (ako vec niste), Cimetière du Montparnasse?
Staza pocinje pored Henri Poincaré a zavrsava se sa Jean-Paul Sartre (a moze i obrnuto)
Pravi "raj" za meditaciju.
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:29 05.04.2012

Re: rive gauche

gospodin_ne
... Sledeci put (ako vec niste), Cimetière du Montparnasse?
Staza pocinje pored Henri Poincaré a zavrsava se sa Jean-Paul Sartre (a moze i obrnuto)
Pravi "raj" za meditaciju.


Dobar predlog.
Nisam bio na groblju Monparnasa (ja sam tek sada, nakon mnogo poseta i boravka u Parizu, po prvi put posetio Per Lašez, kao NAJVEĆE parisko groblje).

Ali me je zaintrigiralo ovo što pominjete grob Žan-Pol Sartra.

Zapravo, mene lično više interesuje grob njegove saputnice Simone De Bovoar (o njoj sam, sa ljubavlju, već pisao blog, i uvek imam šta o njoj da kažem, jer sam "slab" na Simonu, kao što sam, u Srbiji, slab na - Isidoru Sekulić, mada je između njih dve ogromna razlika, ali ja tu vidim i neke sličnosti). Neka mi se ne zameri što se ponavljam, ali volim pametne žene u području književnosti.



Stoga ću neki sledeći put posetiti Monparnaško groblje i pokloniti se Simoni, a uzgredno i Sartru.
jacHa. jacHa. 14:18 05.04.2012

i touched her thigh

vladimir petrovic vladimir petrovic 14:41 05.04.2012

Re: i touched her thigh

jacHa.
... highgate, london


Sad sam u francuskom fazonu.

A dok sam pisao ovaj blog, palo mi je u oči da sam, među MNOGIM strancima sahranjenim na pariskom Per Lašezu, ja pomenuo troje koji su - anglosaksonskog porekla (Isadora Duncan, Jim Morrison and Oscar Wilde).

Uzgred, među strancima na Per Lašezu ima i dosta Italijana (naročito me zanimaju Modiljani i Đoakino Rosini), te sam mislio i na njih.

Mislio sam i na Mariju Kalas, jer svaki put kad se nje setim meni je nešto milo u srcu.

jacHa. jacHa. 14:58 05.04.2012

Re: i touched her thigh

Sad sam u francuskom fazonu.

pardon my french
mirelarado mirelarado 19:05 05.04.2012

Re: i touched her thigh

Đoakino Rosini



nsarski nsarski 14:56 05.04.2012

Eh, Horatio

ozbiljno sam procitao tvoj tekst vise puta, i imam par primedbi i pitanja.
Prvo, zasto si promenio svoju sliku na avataru? Nisi valjda poceo da pusis lulu koja nije lula? Onako si bio bas lep.
Sada o ovim crticama.
Ti si izdvojio ljude koji su bili klasicni Anticki heroji po definiciji. Svako od njih je pokusao da prkosi bogovima (tj. ogranicenjima sveta unutar kojeg postoje) i onda je, za kaznu, stradao (kao Ikar, kao Ahil, i ostali...). Uzleteli i pali. Kaze Branko: "Mnogo hteo, mnogo zapoceo...".
Takvih primera ima mnogo, nekih svetlih, nekih tamnih. To svi znamo. Nego, meni se cini da si ti fasciniran tim fenomenom uzaludnog truda koji bi tvoja bivsa guvernanta (sve vise pocinjem da cenim tu zenu) najbolje opisala kao wasted life. Heroizam je naporan, dragi moj. I opasan po zivot oko 27. godine.

Sutra je Veliki Petak kod vas, nadam se da ce Mo da ti ofarba jaja, makar sminkom ako nisi nabavio obicnu farbu.

P.S. Jedna od preporuka je moja.


antioksidant antioksidant 15:26 05.04.2012

Re: Eh, Horatio

koji bi tvoja bivsa guvernanta (sve vise pocinjem da cenim tu zenu

жену?
зар је она била жена?
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:34 05.04.2012

Re: Eh, Horatio

Da počnem od ovoga
Nsarski
... Sutra je Veliki Petak kod vas, nadam se da ce Mo da ti ofarba jaja,

Već mi je ofarbala jaja.
I više od toga.
Zar se ne vidi da sam sav OFARBAN/PREFARBAN?

... Veliki Petak kod vas

I ja ću uzeti slobodu da tebe zezam kada bude Veliki Petak kod vas.
Jer ove godine Veliki Petkovi ne padaju u isti dan.

... zasto si promenio svoju sliku na avataru? Nisi valjda poceo da pusis lulu koja nije lula? Onako si bio bas lep.


Ova lula nije obična lula. Nikako. Ona je simbol nečega. Ja sam sada u fazonu tog (tih) simbola.
A i dosadila mi je ona prethodna sličica. Mrzim ljude koji dugo gledaju u svoju sliku. Uvek postoji mogućnost da im se nešto preokrene u glavi. Kvrc i - gotovo. Dok se povratiš u normalno stanje, mnogo vode prođe Senom, odnosno (tamo) Savom.

... Ti si izdvojio ljude koji su bili klasicni Anticki heroji po definiciji.


Ovo je VEOMA tačno. Ne znam da li da mi bude milo što si to uočio, ili da žalim i kažem sebi kako nisam dobro pokriven, te me čitaš kao otvorenu knjigu.

Bilo kako bilo, želim da te podsetim da je mudri Vajld (iako su ga mnogi smatrali lakomislenim) rekao:

Whatever, in fact, is modern in our life we owe to the Greeks. Whatever is an anachronism is due to mediaevalism.


S tim se slažem. Prema tome, uvek kada mogu, divim se antičkim herojima, odnosno onima koji se pozivaju na njih. Taki sam. A to znači da sam u isto vreme i - moderan. Valjda.

... meni se cini da si ti fasciniran tim fenomenom uzaludnog truda


Nema uzaldnog truda (Jebo ti logiku! Logika ubija!).
Ima uzaludnog sedenja i lenčarenja.
Isidora Sekulić je pisala kako ima neke plemenitosti u svakom "uzaludnom trudu". Zar je to teško shvatiti?

Na kraju, da kažem i ovo: Umberto Eko (koje me okupira) je jednom držao predavanje na naučnom skupu o Oskaru Vajldu, na Univerzitetu u Bolonji, pod naslovom "Vajld: Paradoks i aforizam". Mnogo zanimljiv referat, bar za mene, čitao sam ga sa uživanjem i preporučujem ga drugima, jer tu nije reč pohvale samo Vajldovim aformizmima, već šire...

Jedna od preporuka je moja.

Da budem iskren, baš si me iznenadio.
Nije da je meni skrušenome (Isidorin izraz kada govori o Vajldovom stanju iz De Profundisa) baš stalo do preporuka, nego se sećam (ako te nisam pogrešno razumeo) da si mi ti jednom rekao da - meni uglavnom ne daješ preporuke, valjda zato što nisam dovoljno savršen, he, he, he...
Šalim se. Thx.
vladimir petrovic vladimir petrovic 17:01 05.04.2012

Re: Eh, Horatio

... koji bi tvoja bivsa guvernanta (sve vise pocinjem da cenim tu zenu

AO
... жену?
зар је она била жена?

Oh, da.
Nijedna moja guvernanta (ili dadilja, pošto nisam imao majku, umrla je na porođaju, da bih ja došao na svet!) nije bila muškarac.

A jedini muškarac koje je mnogo činio za mene (više od dadilja) jeste moj otac.

As simple as that.


(Julie Andrews in Mary Poppins)
mirelarado mirelarado 18:51 05.04.2012

Re: Eh, Horatio

Umberto Eko (koje me okupira) je jednom držao predavanje na naučnom skupu o Oskaru Vajldu, na Univerzitetu u Bolonji, pod naslovom "Vajld: Paradoks i aforizam". Mnogo zanimljiv referat, bar za mene, čitao sam ga sa uživanjem i preporučujem ga drugima, jer tu nije reč pohvale samo Vajldovim aformizmima, već šire...


Да, занимљиво да ту негде Еко говори и о парадоксима који су више налик досеткама, тј. лако их је преокренути и добити супротан парадокс. Онај који си изнад навео могао би да гласи и: "Уметности је циљ да скрије уметност, а да открије уметника." Онај други, о животу, јесте прави правцати парадокс и не може се извртати.
antioksidant antioksidant 08:31 06.04.2012

Re: Eh, Horatio

nije bila muškarac.

то што није била мушкарац још не значи да је била жена
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:41 06.04.2012

Re: Eh, Horatio

AO
...то што није била мушкарац још не значи да је била жена


Slušaj, drugar, ti si jedan običan PROVOCATEUR!

P.S.

Evo tebi jednog Vajldovog aforizma:

Always forgive your enemies; nothing annoys them so much.
divnan divnan 16:43 05.04.2012

pere lachaise..

cestitke i preporuke
fedor18 fedor18 19:48 05.04.2012

Živeli naši mrtvi

Simbolika smrti u 27. godini, vezana je i za faraone u epohi Starog carstva,kada je doduše prema legendama ,faraon sve svoje životne i vladarske poslove morao završiti do 27.godine života,a onda se prepustiti smrti (ujedu zmije otrovnice) i tako se pridružiti svojim precima na nebu.
draft.dodger draft.dodger 22:05 05.04.2012

Dozvoli da se ne složimo...

Smatram da je taj grobljanski safari banalan, poput Krstićevog studentskog letovanja.

vladimir petrovic vladimir petrovic 05:37 06.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

draft.dodger
... Smatram da je taj grobljanski safari banalan, poput Krstićevog studentskog letovanja.

Pisati se mora.

A uvek će biti nekoga koji veruje da pisanje drugoga nije dovoljno dobro, ili nije zanimljivo, ili čak promašeno i glupo. Banalno.

Ja se svakako trudim kada pišem svoje blogove, ali nikako ne očekujem da oni budu to everyone's taste.
draft.dodger draft.dodger 06:49 06.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

Nemam ja ništa protiv tvog teksta, uvek rado pročitam i prokomentarišem.

Samo naglasih da mi je taj, grob poznate ličnosti, koncept, prilično antipatičan.
bocvena bocvena 12:40 06.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

Joj, i meni, ali VP i ja se načelno ne slažemo u pristupu proučavanja književnosti/umetnosti. On ceni tu biografsku komponentu preko svake mere, a ja je zanemarujem...takodje preko svake mere:)

U knjizi mog profesora metodike na fakultetu ima čuvena lekcija o djačkim posetama groblju. Uputstvo: Ako ideš da posetiš grob jednog pisca (a cilj je ili uvod u temu ili utvrdjivanje naučenog), onda nosiš buket. A ako posećuješ više grobova, onda po jedan cvet na svaki.

antioksidant antioksidant 12:50 06.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

Uputstvo: Ako ideš da posetiš grob jednog pisca (a cilj je ili uvod u temu ili utvrdjivanje naučenog), onda nosiš buket. A ako posećuješ više grobova, onda po jedan cvet na svaki.

bocvena bocvena 13:09 06.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

Samo se ti smej, ali to smo odgovarali na ispitu:)
antioksidant antioksidant 13:16 06.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

bocvena
Samo se ti smej, ali to smo odgovarali na ispitu:)

a da li je bilo preporuka za vrstu cveća?
lale su za filozofe, zumbuli za boeme, karafili za sociologe?
da ne shvati neko pogrešno ako odneseš ruže?
bocvena bocvena 13:23 06.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

Nije precizirana vrsta, to je ostavljeno kreativnosti profesora...samo kita za pojedinca i cvetić za grupu:)

Vidi ovo...Interesantno, ali prema simbolici, cvet koji može najviše da znači jednoj ženi nije ruža nego suncokret, jer on ukazuje da je muskarac spreman da se okreće i uvek samo prema njoj.
antioksidant antioksidant 13:26 06.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

cvet koji može najviše da znači jednoj ženi nije ruža nego suncokret, jer on ukazuje da je muskarac spreman da se okreće i uvek samo prema njoj

a diskretno govori i da muškarac od žene očekuje dobru kuhinju
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:37 06.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

Bocvena
... ali VP i ja se načelno ne slažemo u pristupu proučavanja književnosti/umetnosti. On ceni tu biografsku komponentu preko svake mere, a ja je zanemarujem...takodje preko svake mere:)


Hm.
Razumem ja ovo što ti kažeš, jer je sasvim u redu (valjda je i legalno i legitimno) da se načelno ne slažemo u pristupima, sve dok volimo književnost, he, he, he...

Ja moram ponovo (čini mi se da sam to nekada ranije već iznosio) reći sledeće:

Postoje autori za koje nije važno da čitalac poznaje njihov život, pošto njihova dela sama sebe objašnjavaju. S tim u vezi, čak ima mišljenja da što manje prepoznamo pisca u njegovom delu, vredniji su i delo i pisac.

Međutim, postoje autori kod kojih nije takav slučaj: kada se čita ono što su napisali potrebno je da se zna, koliko-toliko, način na koji su živeli, i kako su prestali da živi (recimo pre samoubistva), jer su život i stvaralaštvo nekih ljudi čvrsto isprepleteni, te poznavanje života nikako ne umanjuje vrednost dela, već ga dodatno pojašnjava. Prema tome, što više čitalac poznaje piščev život to će se više diviti načinu koji je on koristio da da oduška svojoj duši i udovolji svom radoznalom umu.

Ovo naročito važi ako autor pokazuje određenu naklonost prema nekim krajnostima, odnosno različitostima, da ne kažem izopačenostima (sve je to ljudsko).

(Ja sam davno pisao blog o Otu Vajningeru. I danas smatram da se njegovo književno stvaralaštvo NIKAKO ne može iole shvatiti ako se ne zna kako je autor živeo i ko je on bio. A bio je genijalac, ali uvrnut skroz, i zato se ubio u 23. godini). /Hvala Bogu da sam ja, Vladimir Petrović, još živ /.

Da dodam još ovo: jedan Tolstojev savremenik (i sam dobar književnik) primetio je, prilikom susreta i razgovora sa Lavom Tolstojem, da Tolstoj nije mnogo voleo da govori o literaturi, odnosno o nekoj pojedinačnoj knjizi nekog autora, ali se uvek živo interesovao za ličnost tog autora – gde se rodio, kakav je, šta voli/ne voli, da li se ženio, kakav mu je bio odnos prema ženama, i prema deci, i prema komšijama, i slično, s tim što ga je najviše zanimalo «prikazivanje čoveka s neke naročite strane». A Tolstoj je definitivno bio genije, to mu je čak i Vladimir Nabokov priznao (onaj bezobraznik koji nije voleo Dostojevskog).

Ja to razumem. Čovek nije mašina-robot. Od toga kakav je on i u kakvim okolnostima živi i radi, umnogome će zavisiti kakvo će delo dati. Naravno, ne zagovaram ja da pre nego što neku knjigu pročitamo mi treba da vršimo istraživačke poduhvate i otkrivamo podobnosti i nepodobnosti autora, ali poneki put veoma pomaže da neku knjigu bolje razumemo ako ponešto znamo unapred o autoru. Pogotovu ako taj autor, tolstojevski rečeno, "pokazuje čoveka s neke naročite strane", odnosno on ima neku različitost...

Živele razlike!

A ako posećuješ više grobova, onda po jedan cvet na svaki

Ja, kao neki mulac, nisam nosio nikakvo cveće. Ruke sam držao u džepovima, mada pritom nisam igrao "džepni bilijar"
myredneckself myredneckself 17:32 06.04.2012

O glumicama nema ko da piše... :(

a Nina Simon je uzela Simonino ime za svoje prezime
vladimir petrovic
jer su život i stvaralaštvo nekih ljudi čvrsto isprepleteni, te poznavanje života nikako ne umanjuje vrednost dela, već ga dodatno pojašnjava.

...glumice Sara Bernar, Simon Sinjore, Ani Žirardo;







docsumann docsumann 19:34 06.04.2012

Re: O glumicama nema ko da piše... :(

ima dobrih pisaca sa dosadnim biografijama

ima dosadnih pisaca sa dosadnim biografijama

ima pisaca čije su biografije književnost za sebe ...
vladimir petrovic vladimir petrovic 20:16 06.04.2012

Re: O glumicama nema ko da piše... :(

MRNS
Hvala ti za podsećanje na Iva Montana (kakav glas, zapravo kakav fenomenalan "tembr" /boja/ glasa).

Kad je Evergreen neka bude Evergreen i sa ovo dvoje nezaboravnih:

[youtube]null[/youtube]



bocvena bocvena 16:47 07.04.2012

Re: Dozvoli da se ne složimo...

Razumem ja ovo što ti kažeš, jer je sasvim u redu (valjda je i legalno i legitimno) da se načelno ne slažemo u pristupima, sve dok volimo književnost, he, he, he...


Черевићан Черевићан 22:16 05.04.2012

стазама Per Lašez-а

гле судбине што се шали с' нама
данас јеси сутра ко зна где си
(све нас чека зјап раке и тама
натенане . . . да се кају греси)


г.Рetrovic-у БРАВО за надахнут Вам састав .
andjelija_lisac andjelija_lisac 08:14 06.04.2012

in Mozz we trust ;)

"Keats and Yeats are on your side, while Wilde is on mine..."

javascript:;
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:51 06.04.2012

Re: in Mozz we trust ;)

andjelija_lisac
... "Keats and Yeats are on your side, while Wilde is on mine..."


Hvala ti što si se javila.

Ako (i kada) stignem, biću slobodan da napišem blog o Kitsu i Jejtsu, obojica me mnogo zanimaju.

Grešim li?
andjelija_lisac andjelija_lisac 19:18 06.04.2012

Re: in Mozz we trust ;)

nema tu mesta za grešku ... but, Wilde is on my side
cassiopeia cassiopeia 11:04 06.04.2012

...

Volim ovu pesmu.

Foule Sentimentale


Obišla sam Pariz ali nisam želela da idem na groblje. Ne volim groblja.




vladimir petrovic vladimir petrovic 14:52 06.04.2012

Groblja treba izbegavati, osim ponekad

cassiopeia
... Obišla sam Pariz ali nisam želela da idem na groblje. Ne volim groblja.


Ma, ovo je u redu. Ne volim ni ja da idem na groblja. Nerado, veoma nerado, idem i na sahrane, baš ako moram. I to smatram prirodnom reakcijom.

Ali ja nisam posetio parisko groblje Per Lašez prilikom mog obilaska Pariza. Ja sam bio toliko puta u Parizu. Ja sam u Parizu. A nikada do sada nisam imao želju da odem na to poznato groblje, na koje hrle mase sveta. Onda sam sebi rekao: "It is high time", nema više odlaganja. (Srećom, ulazak je besplatan).

Mene je mučilo nešto drugo. OK, otići ću na Per Lašez, rekao sam sebi, ali kome ću se pokloniti? Moram imati neku ideju vodilju, inače čovek može zalutati, to je mnoštvo grobova, mnoštvo staza i prolaza, da se čovek lako izgubi.
S druge strane, tamo ima toliko znamenitih ličnosti, da čoveku treba mnogo vremena makar da poseti i desetak njemu najzanimljivijih.

I posle dosta dumanja, odlučio sam se za Džima Morisona, Isadoru Dankan i Oskara Vajlda.

A onda sam stao i razmišljao: zašto baš oni?

I nakon posete, seo sam i napisao blog, da sebi prvenstveno objasnim zašto baš oni. Ja ih sve volim, svakoga na svoj način. I o njima bih mogao, poželjno uz piće, danima da pričam. (Jedva čekam da ponovo vidim mog drugara Dušana).

Da li bih proporučio nekome ko dolazi u Pariz da trči na groblje Per Lašez?
Ma ne. Nikako.
U Parizu (zaista) ima mnogo, mnogo stvari koje turista ili znatiželjnik treba da vidi. Ali, kada vidi mnoge toga, jednog dana će, valjda, poželeti da ode i na Per Lašez...

Nije mi žao što sam tamo bio. Morao sam.
Jedino sam ja to mogao prostije opisati na ovom blogu. A nisam. Lično, zadržao sam se najviše na grobu Vajlda. A onda sam se setio kako se Isidora Sekulić bavila njime pre više od sto godina. To mi je bilo zanimljivo. Ja volim način na koji je Isidora prilazila stvarima.

Da ne smaram više, ali deset godina posle tog Isidorinog bavljenja Oskarom Vajldom ja sam video da se njime bavio i - Miloš Crnjanski. On je napisao esej o Vajldu koji je uključen, kao predgovor, uz prevod "Slike Dorijana Greja" (preveo David Pijade, koji je Vajldovo ime transkribovao kao Uajld).

Dakle, Crnjanski piše o Vajldu 1920. godine. I umesto da se prvenstveno bavi knjigom, on se bavi autorom. Pri tome, ponaša se kao čovek koji vas jednom rukom mazi, a drugom vam udara čvrge, zapravo šamarčine. Malo ga hvali kako je napisao neke dobre stvari, a onda, s dozom neskrivenog prezira, govori o dendiju Oskaru i njegovoj ličnoj "tragikomediji" (u stilu: dobio je što je zaslužio), sve podjebavajući ga kako je voleo da se oblači "u svilu i kadifu", da se ponašao kao "seka Parsa" i tako to... Crnjanski je umeo da bude prostačina u odnosima s ljudima, mada je bio veliki književnik.

N.B.

Ne znam da li će ponovo ovde navraćati Mirela, ali ne bih voleo da mi zameri što se prečesto pozivam na Umberta Eka.

Elem, kada sam završio ovaj blog ja sam se setio da je jednom Umberto Eko govorio o "salgarizaciji", po Emiliju Salgariju, za koga je, shvatio sam, pokazivao dosta naklonosti. Tom prilikom, on je rekao da je Salgari umeo ubacivati ulomke i tamo gde drugi pisac ne bi. Tako, ako Salgari govori o nekom beguncu, pozitivnom liku koji beži kroz džunglu da spase glavu, begunac će se jednog trenutka saplesti na koren - baobaba i pasti... A onda će Salgari iskoristiti tu priliku pa da na dve strane govori o - baobab drvetu, kao da drži lekciju svojim čitaocima iz biologije, valjda zato što mu je stalo da čitaoci saznaju nešto o - baobabu... Tako sam i ja iskoristio priliku da, povodom Vajlda, govorim o njegovom "De Profundisu" na jedan prilično opširan način, he, he, he... ali i o Isadori Dankan i njenoj strasno/tragičnoj ljubavi prema Jesenjinu, ubacajući usput mnoge stvarčice
---------------------

Edit:

Naknadno mi pada na pamet da sam možda upotrebio prejaku reč za Miloša Crnjanskog, kada sam rekao: Crnjanski je umeo da bude prostačina u odnosima s ljudima, mada je bio veliki književnik.

Usput, potražio sam jedan stav Miroslava Krleže o Vajldu, za koji sam znao da postoji, ali nisam znao gde da ga odmah pronađem:

Oscara Wildea sam prvi put čitao 1911. godine, i to na madžarskom. Veliki pisac je tada već jedanaest godina bio mrtav. Wilde je bio interesantno stvorenje, nadaren, superioran duh, ipak je svoj život prorajtao. Pomalo snob, hedonist, pomalo pederast i Bog te pitao što sve ne, ali je u svakom pogledu bio genijalan i superioran u svome društvu. Sa svoje četrdeset i četiri godine umro je u Parizu.

Čini mi se da je ovo Krležino odmerenije, razumnije.
mirelarado mirelarado 15:58 06.04.2012

Re: Groblja treba izbegavati, osim ponekad

Ne znam da li će ponovo ovde navraćati Mirela, ali ne bih voleo da mi zameri što se prečesto pozivam na Umberta Eka.


Навратила. ;-) Разуме се да ти не замерам што спомињеш Ека, напротив, драго ми је. Будући да ходочастиш Паризом, могао би, Еку у част, да обиђеш Conservatoire National des Arts et Métiers, па да нам пренесеш властите утиске. Када, једном, будем отпутовала у Париз, обићи ћу многа места која Еко описује у Фукоовом клатну, Баудолину и Прашком гробљу.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana