Autor: Rodoljub Šabić
Upravo sam, evo treći put zaredom, u manje od godinu dana, Ministarstvu kulture, informisanja i informacionog društva (Digitalnoj agendi) dostavio mišljenje o Predlogu pravilnika o tehničkim zahtevima za uređaje i programsku podršku za zakonito presretanje elektronskih komunikacija i zadržavanje podataka o elektronskim komunikacijama.
Prepiska između Poverenika i ministarstva traje dugo. A ako u tom mučnom „porađanju" jednog, na prvi pogled tehničkog, ali zapravo, za ljudska prava, suštinski bitnog akta, ima nešto pozitivno to je činjenica da iako mišljenje Poverenika nije obavezujuće već konsultativno, ministarstvo ipak nije donosilo Pravilnik, već je svaki put pristupalo izradi nove varijante. I što je još važnije, da je svaki put nova varijanta predloga bila usaglašenija sa ustavnim odredbama o zaštiti prava na privatnost komunikacije i zaštitu podataka o ličnosti. Dobra ilustracija za to je činjenica da se u ovoj poslednjoj verziji Pravilnika konačno pojavila, po shvatanju Poverenika, neophodna odredba koja predviđa da oprema, uređaji i programska podrška za zakonito presretanje i zadržavanje podataka i njihovo skladištenje moraju da omoguće postojanje „neizbrisivog traga".
Ali, usaglašeniji tekst, nažalost, ni u ovom poslednjem slučaju, ne znači usaglašen, i stoga se još jednom (treći put!) moralo ukazati na odredbe Predloga pravilnika koje su u suprotnosti sa ustavnim odredbama čiju primenu, pored drugih lica, obezbeđuje i Poverenik.
To se npr. svakako odnosi na, na zakonu potpuno neosnovanu i sa stanovišta principa jednakog tretmana građana, krajnje kontraverznu, odredbu Predloga pravilnika kojom se utvrđuju obaveze operatora u pogledu obaveštavanja organa o pokušajima neovlašćenog pristupa zadržanim podacima o „posebno zaštićenim korisnicima".
Šta je tu problem? Pa, problem je to što se ne zna najvažnija stvar - Ko su „posebno zaštićeni korisnici"? Naime, nigde u Zakonu o elektronskim komunikacijama, a posebno u članu 130. st. 1. t. 3. Zakona, a na koji se sporna odredba Predloga pravilnika poziva, ni ne spominje se kategorija „posebno zaštićenih".
U Predlogu pravilnika ostale su i odredbe kojima se uređuju obaveze operatora u pogledu obezbeđenja tehničkih mogućnosti za sprovođenje zakonitog presretanja elektronskih komunikacija, kao i pristupa zadržanim podacima. Ali, ne mislim da je normalno što je ostao i problem na koji je Poverenik i dva puta ranije ukazivao. U dva stava istog člana, predviđa se drugačiji režim, tačnije različit osnov za sprovođenje presretanja, s jedne strane, i pristupa zadržanim podacima o elektronskim komunikacijama, s druge strane. Za prvo je uslov „odluka suda", za drugo je dovoljan i nekakav „nalog za pristup".
Ustav RS (čl. 41.) jemči nepovredivost tajnosti pisama i drugih sredstava komuniciranja, a dozvoljava odstupanje samo i isključivo na osnovu odluke suda.
„Komforniji", lakši pristup tzv. zadržanim podacima se ne objašnjava ničim. „Logično", jer je, najblaže rečeno, to izuzetno teško i pokušati. Ni Ustav, kao najviši pravni akt, ni Evropska konvencija o ljudskim pravima, ni praksa Evropskog suda za ljudska prava ne prave razliku između samog sadržaja komunikacije i podataka o komunikaciji. Normalno, budući da zadržani podaci o komunikaciji (vrsta, sredstvo, izvor, odredište, početak, dužina trajanja, završetak...) ne retko govori i više od sadržine komunikacije.
Što me neminovno podseća da je upravo zbog toga, po predlogu Poverenika i Zaštitnika građana, još pre godinu i po pred Ustavnim sudom pokrenut postupak za ocenu (ne)ustavnosti člana 128. st. 1. i 5. Zakona o elektronskim komunikacijama. Teško je shvatljivo što srpska javnost još uvek čeka na odluku Ustavnog suda. Ali nezavisno od toga ili upravo zato, smatram nedopustivim da se odredbe, manje više iste kao one koje su osporene, i po treći put nalaze u Predlogu pravilnika.