Moja majka je negde otišla poslom. Ostao sam sam, a to nisam voleo. Radio Beograd drugi program emitovao je emisiju o Hektoru Berliozu. Čitao sam životopis oca srpskog pozorišta Joakima Vujića u stripu. Muzika s radija bila je hladna i uznemirujuća. U jednom kvadratu stripa govorilo se o knjizi «Putešestvije po Serbiji». Dopala mi se reč putešestvije. Bila je topla.
Onda se u stripu pojavio i Dositej Obradović. Njegov «Život i priključenija» nije mi ulivao poverenje. Najviše zato što nisam znao šta znači reč priključenija. Reč život pogrešno sam mislio da razumem. Briga mi je bila da li će se majka vratiti do kraja stripa.
Ova situacija bila mi je česta prisilna misao, kasnije, mnogo godina kasnije.
Takođe i tog jutra, i tokom tog pre podneva koje sam proveo u komiškoj ambulanti. Nisam uspevao da je izbacim iz glave iako sam revnosno pregledao sve pacijente, ispisao sve recepte, izvadio konce, ušio rane i sve što je trebalo; i dalje me je pratila berliozovska lagana nelagoda.
Bilo je pozno leto pa sam popodne krenuo na plažu. Usput sam jednu prisilnu misao pokušao da istisnem drugom.
U toj drugoj, nas nekoliko članova VIS Idoli smo kod mene, u garaži. Vrata garaže su metalna i kroz njih lako prolazi buka koju čuju stanovnici 6 ulica unaokolo.
Predlažem im da probamo jednu novu pesmu koju sam sinoć komponovao. Dao sam joj ime «Na putu za Ritopek» i prema mojoj zamisli trebalo bi da je uradimo u duhu pesme moje tada omiljene grupe Swell Maps, «Full Moon In My Pocket».
Prva strofa pesme je glasila:
Vozimo se u Zdenkovom autu.
Vozimo se u Zdenkovom autu.
Vozimo se u Zdenkovom autu.
Vozimo se u Ritopek.
Tekst je bio logičan. Zdenko je imao auto, Pežo 404, stari, elegantne tamno zelene boje. U njemu smo se često vozili. Jednom nam se pokvario negde na domak Pule, pa smo spavali u njemu, svi, nas petorica. Stakla su ujutru bila zamagljena i orošena. Tako da je pesma bila životna i dobra.
Nju sam pevušio dok sam se kretao ka komiškoj gradskoj plaži. Plaža je šljunkovita. Ja više volim pesak, pesak me smiruje. Šljunak mi izaziva nespokoj. Ali sam se na ovaj nekako navikao. Znam svaku stenu u moru.
Neko vreme provodim u morskim aktivnostima. Plaža je poluprazna. Kupam se, dobacujem loptom s lokalnim stanovništvom. Čitam knjigu Anatola Fransa «Zločin Silvestra Bonarda». Opet se kupam.
U jednom trenutku izronim, a pored mene drveni čamac u kome sedi, na moje iznenađenje, Gordan Straka, komiški stomatolog.
«Otkud ti?» pitam.
Dr Straka nije inače ljubitelj plaže. To je zato jer je on komižanin. I po istom principu po kome beograđani retko idu da se šetaju Skadarlijom.
«Penji se, kaže, idemo da bacimo parangal.»
Čitalac to sigurno zna, ali da ponovimo: parangal je dugački najlonski konac duž koga se u pravilnim razmacima nalaze vezani parovi udica na krakim najlonima, tegovi takođe....pa se na svaku udicu natakne mamac i taj se najlon pusti u duboko more, u pravoj liniji, početak se zakači na fiksirani plovak i sve se ostavi da prenoći.
I otplovimo ti Dr Straka i ja tako drvenim čamcem koji pokreće penta marke Tomos u pravcu Biševa i negde na izlasku iz desnog dela zavetrine komiškog zaliva pustimo naš dugački plastični konop da potone u plavetnilo Jadrana. More je bilo tiho, dan se približavao svom smiraju.
Dogovorimo se da on dođe po mene sutra ujutro, oko 7, da se odvezemo, podignemo parangal i potom stignemo na posao. Bio je radni dan.
Tako i bude. Probudi me Gordan u dogovoreno vreme. Jutro je bilo nekako sivkasto.
«Malo je zajužilo», kaže zubar, «idemo da skupimo to na brzinu»
Tada sam stanovao u kamenoj kući na samoj ivici kopna, odnosno mora. Ispod kuće je kameni mol (kao što se donekle vidi na priloženoj fotografiji) koji prominira ka moru. S tog mola se otisnemo u jutarnju izmaglicu da podignemo ulov.
Već na stotonak metara od obale čamac počne da se ljuljuška i poigrava.
«Valovi, od juga» konstatovao je moj krmanoš.
Penta je ravnomerno štektala. Nebo je bilo hladno i neprozirno.
Posle desetak minuta vožnje ugledamo naš plovak. Ugasimo motor, počnemo da dižemo parangal. Nije to baš lako. Ima tu posla, mora da se vesla i da se diže. Neke su udice bile prazne, na nekima je bilo ribe. Neke su ličile na minijaturne ajkule. Na jednoj se crveneo lep veliki zubatac.
Talasi su se povećavali.
«Finili smo, amo ća!» kaže zubar i krene da pali pentu. Ona se pokreće tako što se povuće jedan kanap odsečnim potezom ka spolja, taj pokret učini da penta zavergla i onda počne da brboće. Mislim, počne da brboće kad počne. Sad nije htela. Straka ponovi radnju nekoliko puta. Ništa. Pristupim ja.
Imao sam neko malo iskustvo s pentama marke Tomos. Jednu sam imao i sam. Ostala mi u amanet od Borisa Miljkovića koji ju je doneo u Komižu zajedno sa velikim gumenim čamcem. Pa sam se nekad vozikao okolo.
Međutim, ni moje iskustvo, niti snažno potezanje konopčića nije pomoglo. Skinuo sam poklopac, izvadio svećicu, očistio vrh koji se nekad uprlja od ulja.
I opet ništa.
Dok smo se mi zamajavali ovim neuspelim poslom, talasi su se pretvorili u omanje bregove.
Počeo je da duva i vetar. Ili smo počeli da ga ozbiljno osećamo jer smo se zaokupljenii poslom udaljavali od kopna nošeni strujom i izašli tako iz zavetrine uvale.
Tu, na domak otvorenog mora, talasi su se razmahali kao ludi. Dignemo ruke od motora, uhvatimo se za vesla, svako za po jedno i krenemo da veslamo ka nazad.
Oćeš đoku. Ni makac, kao da smo šlajfovali u mestu.
Kad čovek baci pogled na mapu komiške uvale, primeti da na njenom severnom, desnom ćošku, preko puta jednog zaravnjenog kopnenog ispusta, postoje dva mala ostrvceta. Jedno je veće, a drugo je nešto što zaista liči na minijaturno ostrvo. Na njemu je svetionik i zove se Mali Barjak.
Gordan Straka i ja, upregnuti u vesla kao dva Ben Hura bez lanaca, prilično smo se oznojili mlateći veslima i ne uspevajući da prizvedemo nikakav pokret u željenom smeru.
A vetar, struja i huk valova vukli su nas neumoljivo ka pučini plavoj, tog dana sivoj. Nigde u vidokrugu žive duše. Situacija je prestala da bude šaljiva.
Iz pozicije na koju smo doplovili grad Komiža nije se više video. Talasi koji su se sada već valjali oko nas stvarali su vektor koji nas je vukao od ostrva. To je bio momenat kada je nama, već umornim veslačima, postalo jasno da ako damo sve od sebe veslajući supritno talasima, u pravcu ostrva, možda može da se desi da nas zbirni vektor nanese na Mali Barjak. Zapnemo ti mi kao sivonje.
Dr Straka je postao ozbiljan, izgubio mu se onaj šeretski pronicljivi humor, negde je nestao u peni koja se valjala pored čamca. Veslali smo punom snagom, dvojica odraslih snažnih muškaraca, u mestu.
Ali, vektorska računica nam se pokazala ispravnom.
Ostrvce sa svetionikom se približilo. Videli smo da na obali na koju ćemo možda udariti ako još neko vreme kao ludi veslamo u drugom pravcu, postoji izgrađen mol, od betona, za vezivanje čamaca.
Kad smo mu se približili, zubar skoči u vodu i iz nje nabaci uže na stubić. Nekako se iskrcamo na pusto ostrvo, površine dvoiposobnog stana.
Odahnemo. Straka je bio zadovoljan.
«Dobar si bio, dečko!» kaže on; osmeh mu se vratio.
Bilo mi je glupo da mu priznam da do pred sam kraj nisam ni shvatao u kakvom smo sranju, pa nisam ni stigao da se uplašim. Nehajno sam klimnuo glavom.
Od imetka posedovali smo: perorez, kom 1, tri četvrt kutije Filtera 57 i upaljač.
Nije to bilo malo.
Sledećih nekoliko sati proveli smo u neuspelim pokušajima da se zgrejemo, mahali smo nekim dalekim brodovima u prolazu i zajebavali smo se, sad je bilo lako, tvrdo tlo bilo nam je pod nogama, automatski svetionik bio je iznad nas. Perorez se pokazao korisnim za skidanje prilepaka koje sam jeo, više iz dosade nego iz neke jake potrebe.
Još nekoliko sati kasnije, potpuno odsustvo morskog saobraćaja pored ostvceta Moli Barjak uzrokovano olujnim jugom bi prekinuto prolaskom dva brza ribarska čamca koja su u povratku s Palagruže zapucala drito pored nas.
Oni su videli nas dva robinzona krusa. U filmu Žike Pavlovića, «Kad budem mrtav i beo» ima onaj momenat kad Ljuba Moljac kaže: «A vi drugarice zubotehničarke same kao robinzoni kruse!», E, tako smo i mi bili sami. Dok nisu naišli spasioci. Oni su nas pokupili, čamac vezali (stručno se kaže: «uzeli u tegalj») i vratili u Komižu.
Niko nam se nije obradovao.
Umesto kući otišao sam kod zubara gde smo jeli kuvanog fazana i ribu, i gde smo svoj ulov, uključivši i onog lepog crvenog zubaca, stavili na sigurno, u frižider.