To je bio moj prvi susret sa mrtvim telom. Ležala je na krevetu, neko joj je gazom već vezao vilicu. Ta je gaza izgledala glupo ali neophodno. Vezana oko glave, kao da je boli zub. Ne znam da iko tako vezuje gazu kad ga boli zub, ali tako mi je izgledalo. Iako sam je videla par dana ranije, odjednom mi se činila nekako manja, crnja i lepša. Trebalo ju je presvući i obući za sahranu. Mrtva tela su teška za presvlačenje.
Sestra i ja spustile smo je na pod. Moja sestra od tetke ima iskustva s tim stvarima, ona radi u staračkom domu. Ja nisam znala ništa o mrtvom telu. Malo znam i o živima ali o mrtvima baš ništa. Nisam znala da je potrebna prilična snaga da se podigne ruka, noga ili glava jedne starice. Klečala sam iznad njene glave, skidala i navlačila odeću uz veliki napor. I plakala sam. Bilo mi je neopisivo neprijatno što svoje suze brišem sa njenog mrtvog lica. Tako su padale. Izgledalo je kao da ona, mrtva, plače. Neprekidno sam razmišljala kako će je te suze probuditi, kako će se svakog trena nakašljati i potom tražiti vodu.
Kada smo je presvukle, nisam dugo mogla da stojim pored nje. Nisam mogla da je gledam na podu, tako. Izašla sam iz sobe i ušla u kuhinju gde su sedeli majka, ujak, tetka i ostali članovi najbliže familije. Nije bilo mesta za sedenje, kuhinja je sasvim malena, pa sam stala pored šporeta i oslonila se na frižider. Govorilo se o sahrani. Ujak je bio protiv opela, jer je ateista. Majka je bila za opelo a tetka se odnosila neutralno. Tetka izbegava da se zameri i mami i ujaku.
Dok sam ih slušala, ugledala sam na šporetu šerpicu u kojoj je ostalo malo tarane. Nisam mogla da odolim, uprkos malo napetoj situaciji za i protiv opela. Pa sam uzela kašiku i jela tiho, neprimetno, kao da je greh jesti. Trudila sam se da kašikom ne dodirnem zube, zbog mog oca. Kad čuje zvuk escajga koji udari o zub, onda ima neki pogled kao da sam najnepristojnija osoba na svetu. Pa sam se trudila da budem pristojna, usnama sam meko skidala hranu sa kašike. Ta mi je tarana naročito prijala. To je ukus mog detinjstva, u toj sam se kući rodila, delovalo je prijatnije da uz taj ukus, u toj kući, počnem i na smrt da se navikavam.
Moj otac je ćutao, on se nikada nepozvan ne meša u tuđe rasprave. Ja tu nisam na njega iako se trudim, svojski se trudim da budem. Kada sam pojela izvrsnu taranu, konačno sam mogla da predahnem. Rekla sam da je potpuno nebitno ko je od nas ateista ili ne, naročito nije bitno da li bog uopšte postoji. Kad ti umre baba ili majka za boga ti je malo svejedno. Osim toga, baka nije bila ateista pa sam podržala mamu i rekla da bi trebalo održati opelo.
Kada je u Novembru pre tri godine, umrla moja baka po majci, Pavlina, ostavila je svakom unuku i praunuku po 50 evra. Toliko je uspela da uštedi za svog života. Ukupno 550 evra podeljeno je, svakome u zasebnoj koverti, na nas jedanaestoro: šestoro unučadi i petoro praunučadi. Želela je da svako od nas kupi nešto što će je podsećati na nju. Nisam znala šta ću sa tim novcem. Nedeljama sam nosila tih 50 evra, i još po 50 za moje sinove i razmišljala šta da radim sa tim. Po glavi mi se vrzmalo bezbroj bizarnih ideja. Nijednu nisam ostvarila.
Naime, ono po čemu ću pamtiti baka Pavu jeste ta tarana. I ajvar, rezanci, pišije, kore i moje omiljeno jelo: taranenik. Pava je bila Makedonka. Kavadarci. Razvlačila je najdivnije kore na svetu i pravila ajvar kakav, istinski, ne može da se meri ni sa jednim. Dokazano, potvrđeno, od strane više stotina ljubitelja ajvara, uključujući i ljutu konkurenciju. Imala sam 150 eur, trebalo je da ih potrošim a nisam pronalazila ništa adekvatno, što bi me podsećalo na nju. Samo njene ukuse pamtim.
Te njene poslednje kore i taranu, koje sam čuvala u platnenim vrećicama koje je ona takođe sama pravila i svakome od nas davala, štedela sam kao da su suvo zlato. Pravila sam samo deci, da upamte ukus. Kad se to potrošilo, počela sam da kupujem, na Kaleniću. Ono što mi je najviše ličilo na bakino. Nije bilo više takvog ukusa. Ne znam u čemu je štos. Brašno, jaja, so, voda... mesi se, kore se suše, testo mrvi... nije neka nauka.
Sanjam je noćas. Pita me kako smo. Ja je lažem da smo izvrsno. I šalim se, kažem joj: "Sve je dobro, samo kore i tarana nemaju isti ukus!" Ona se smeje i kaže mi: "To je zato što te kore nisu sušene na suncu".