Granjavljenje proleća, zelenilo i behar. Mlaki beton, tabla i obruč.
Poslednji jesenji basket završen je kako je jedino i mogao biti, dvocifrenom razlikom. Za alfa majstora i pater familijasa. Oca i domačina.
U međuvremenu su se sa mungosom-lemurom izdešavale neke čudne stvari.
Govori kao da ima hroničnu upalu grla, gornja mu je usna nagaravljena. Poslednje najke, kupljene pre dve nedelje su 43.
Što znači da ću već sledeće moći povremeno da maznem i prošetam kao glavni baja, ako me ne uhvate pri pokušaju.
Ali, nisu mu samo stopala porasla. Od jesenas ga ima petnaestak centimetara više i po vertikali. Što celoj priči daje neki čudan tok, obzirom da nas čeka otvaranje prolećne sezone na vrelom basketaškom betonu ispod krošanja starih kestenova, tu iza zgrade.
Počeo je da trenira košarku još u prvom razredu, baš kako je to njegova majka odlučila. Urnebesno ih je bilo gledati onako malecke kako se svi sjure na loptu a onda sa njom kotrljaju okolo, otimajući se u pokušaju da je uzmu samo za sebe, ne znajući šta bi sa njom dalje, ako bi je osvoljili nekim srećnim slučajem.
Ponosno roditeljsko pleme, a bilo je i majki i očeva, iz meseca u mesec je pratilo kako uče da bace i uhvate loptu. Da vode levom i desnom rukom. Da je bace prema košu (gde je pravac bio dovoljan, za početak).
Onda ulaz, levi i desni, skok šut, roling, kombinacije, kris-kros. Timska igra.
Koliko puta me vraćalo, u paralaelnoj montaži, u salu naše osnovne škole i koliko sam puta, gledajući njih osećao loptu pod svojom rukom dok se ritmično spušta do parketa i ponovo vraća u šaku. Šmiranje, zamena levog ulaza desnim i onda beskrajne kaznene serije sklekova i trbušnjaka...
Prve utakmice. Četrdeset razlike, čini mi se. Minus.
Ali posle toga - dvadeset pobeda u nizu. Prvaci vojvođanske lige. Fotografisanje sa prvim timom Partizana pred utakmicu sa KK Tamiš, te godine. Mungos i Bo MekKejleb, čouveče! Neprocenjivo! Bez obzira što su mesec pre toga na prijateljskoj utakmici i pionire Partizana rebnuli sa 12 rezlike. Bo se nije ljutio. Nači - Mungos i Bo, a ja pio kafu dva metra od Doktora Duleta, b'ate! Nikad nisam imao takav osećaj da se nalazim pored nadnaravne sile, kao tada.
Onda je, negde jesenas, mungos u jednom momentu iznebuha saopštio da više neće trenirati. Da ga to smara, da ne želi, i da ne želi.
I da ne želi.
Svi smaračko-ubeđivački pokušaji ostali su bez rezultata.
Nadam da će se, nekako, ipak predomisliti.
I da ću se još ovog proleća provući bez te, neminovno i sigurno dolazeće, sudbinske banane.
P.S. Početna rečenica ovog teksta provukla mi se nekako uz prethodni (tekst bloga). Dakle, Violeto Hrizantemo - ispunjavam obećano. :)