Nakon najave Tomislava Nikolića da će osloboditi ubicu šesnaestoro radnika Televizije Srbije Dragoljuba Milanovića, porodice žrtava održale su sutradan (u četvrtak) konferenciju za štamou. Evo saopštenja koje su tom prilikom dobili novinari:
Saopštenje za štampu
Kandidat za Predsednika Republke Tomislav Nikolić počeo je svoju kampanju s mrtvima. Kao visoki funkcioner vlasti koja je 1999. namerno ostavila radnike Televizije Srbije da sačekaju bombe NATO, Nikolić se sada vratio svojim žrtvama, ne mogući da ih ostavi na miru. On već počinje da sudi, prelazeći sve granice pristojnosti prema žrtvama, i porodicama izginulih.
Nikolić je u sredu izjavio da bi u slučaju svoje pobede na predsedničkin izborima mogao pustiti na slobodu krivca za smrt šesnaestoro ljudi, Dragoljuba Milanovića, direktora Miloševićeve Televizije Srbije, i istovremeno nagovestio da bi preispitao presude teškim zločinacima osuđenim za ubistvo premijera Zorana Đinđića
"Ja nisam ubeđen da je Dragoljub Milanović i jedan dan trebao da bude u zatvoru. Hiljade ljudi je tih dana izdavalo naređenja da se bude na radnom mestu, tih dana su nam bombardovani vozovi, zašto nije direktor železnice u zatvoru?" – upitao je Nikolić.
Odgovor je jednostavan i Nikoliću poznat: za razliku od „direktora železnice“ i drugih rukovodilaca koji nisu imali takav nalog, Savezna vlada izričito je naredila Milanoviću da u vreme intervencije NATO 1999. evakuiše Televiziju Srbije, kao objekat od posebnog značaja za odbranu zemlje. Milanović je prekršio tu naredbu, time je skrivio smrt šesnaestoro ljudi, i upravo zato su ga kaznile sve sudske instance ove zemlje, uključujući Vrhovni sud. Jednostavno i jasno.
Milanović je u vreme intervencije NATO nesumnjivo bio visoki propagandni funkcioner srpske države (i vojske; u ratu je imao čin generala), koji je primao naredjenja od drugih funkcionera te iste države, i sa njima delio određene zadatke i ovlašćenja. Naravno i odgovornost ako zadatke ne bi izvršio.
U javnosti je slabo poznato, a Tomislav Nikolić sada očigledno igra na kartu te neobaveštenosti, da je Milanović baš sa njim, Nikolićem, delio odgovornost za izvršenje vladine ratne naredbe o evakuaciji Televizije Srbije, jer je Nikolić bio član Upravnog odbora te iste televizije. Kao takav, on je pred zakonom bio dužan da natera Milanovića da izvrši vladin plan evakuacije, umesto da zajedno s njim - slušajući Miloševića - ostavi ljude da poginu, ne bi li ih zatim mrtve svi zajedno koristili kao sredstvo propagande, što čini i danas.
Predsednički kandidat Nikolić bio je, dakle, zakonski odgovoran, kao član tela koje je upravljalo Televizijom, a zatim i kao potpredsednik vlade, da spreči Milanovića da ne počini ovaj strašni zločin. U toj činjenici, u Nikolićevoj umešanosti u zločin, verovatno i treba tražiti poreklo njegovih sadašnjih izjava. Kao uostalom i izjava njegovog partijskog druga Aleksandra Vučića, koji 1999. takođe nije imao ništa protiv ubistva radnika Televizije, iako je pred zakonom bio dvostruko obavezan da taj zločin spreči: i kao ministar informisanja i (takođe) kao član Upravnog odbora Televizije,
Tomislav Nikolić obećavao je oslobađanje Milanovića i pre četiri godine, kada se neuspešno kandidovao za predsednika Srbije, a njegov šef Vojislav Šešelj isti zavet dao je pre šest godina, dakle krajem 2002, takođe se kandidujući za predsednika. Iako je Milanović nekoliko meseci ranije već bio osuđen kao krivac za smrt šesnaestoro mahom mladih ljudi (polovina nije stigla ni porodice da zasnuje), Radikalna stranka nije oklevala da ga angažuje kao svog predizbornog savetnika za medije. Toliko o Nikolićevim obećanjima bolje budućnosti i o njegovom osećaju za normalan ljudski moral.
Najavljujući u sredu preispitivanje presude ljudima osuđenim za najteže zločine, Nikolić je istovremeno govorio o Dragoljubu Milanoviću i o Miloradu Ulemeku Legiji, neposrednom organizatoru ubistva premijera Đinđića. To povezivanje sasvim je na mestu: sudski je dokazano da je Dragoljub Milanović, u vreme dok je bio medijski savetnik radikala, istovremeno aktivno učestvovao u pripremama za atentat na premijera Đinđića. Zemunski klan mu je, uostalom, i organizovao bekstvo od izdržavanja kazne, u Crnu Goru. Kao što je činjenica da je Nikolić dvadesetak dana pred ubistvo premijera izjavio: „Ako ovih dana vidite Zorana Đinđića, poručite mu da je i Tito pred smrt imao problema s nogom“.
Porodice žrtvovanih radnika RTS-a takođe podsećaju javnost Srbije i da su se u leto 2005. pojavile verodostojne optužbe da je Nikolić svojom rukom likvidirao dvoje civila (staraca) u hrvatskom selu Antin, gde je boravio kao ratni dobrovoljac. Nikolić je tada odricao svoje lično učešće u zlodelima, ali ostaje nesumnjiva činjenica da su pripadnici Radikalne stranke, njegovi partijski i ideološki drugovi, sistematski ubijali civile u tom selu, da je Nikolić tu sa njima bio, da su skupa jeli, pili i, naravno, odlazili na zadatke, ali da nikoga nikada nije barem obavestio o tome što je u najmanju ruku morao videti i čuti.
______________________________
Radikali su reagovali odmah nakon konferencije, za nekoliko minuta. U saopštenju koje je verovatno napisao Aleksandar Vučić, oni nisu mogli a da se podmuklo ne podsmehnu žrtvama (jasna belega fašista), poručivši da oni bombardovanje Televizije smatraju "najstrašnijim zločinom NATO" (a ne zločinom njih i njihovih koalicionih partnera Socijalista), a da su porodice budale kojima manipuliše Demokratska stranka.