Crno more
Kakvo je Crno more, je l' stvarno crno?, pita me moj prijatelj.
Jeste, crno je baš-baš. I da ga nikada nisi video uživo a da ti neko pokaže fotografije Jadranskog, Sredozemnog i Crnog mora, prva dva bi verovatno teško razlikovao ali oko potonjeg ne bi imao dileme.
Potražila sam na Interenetu odgovor na pitanje kako je Crno more dobilo taj naziv. I na Vikipedijinim straniicama našla sam nekoliko zanimljivih pretpostavki.
Jedna kaže da u vodama ovog mora nema dovoljno kiseonika što sprečava razvoj mikro-organizama, pa je otuda ono mrtvo i crno.
Postoji i pretpostavka da je to ime dobilo zbog toga što ovde voda na velikim dubinama (oko dve hiljade metara) postaje toksična i ubija svaki život.
Druga pretpostavka u vezi je sa brojem mornara koji su se utopili u njegovim vodama. Pošto na celom Crnom moru nema ostrva a bure su izuzetno nažne, retko ko je uspevao da preživi brodolom. Crno more je zapravo More smrti.
Česte teške magle nad ovim morem apsorbuju svetlost čineći da voda izgleda crno, pa i to može biti razlog njegovom imenu. A neke pretpostavke vezuju se za srednjovekovno doba i za boje koje su označavale glavne pravce sveta, pri čemu je crna uvek simbolizovala sever.
Bliska ovoj teoriji je i ona koja govori o vremenu Otomanskog carstva u kome je more moglo dobiti svoje današnje ime, a opet zbog simbolike severne granice Carstva.
Kakogod, more je zaista crno. A moja prva pretpostavka bila je da ta boja dolazi od crnog kamenja, ogromnih komada stena koje se nalaze svuda duž obale. Ali u razgovoru s mojim domaćinom u Trabzonu, saznala sam da je kamenje doneseno da bi se napravile plaže, jer je turska obala bila veoma strma.
Da li je Crno more lepo?
Na ovo pitanje teško je odgovoriti kratkim “da” ili “ne”.
Na prvi pogled, nije mi se dopalo. Izgledalo je drugačije od svih mora koja sam ikada videla. Moje oči naviknute su na sinju boju koja ponekad postaje modra, ali crna -- ne, to ne može biti lepo.
No već nakon nekoliko sati vožnje duž obale, kada se moja svest malo privikla na drugačiju boju, počela sam da uočavam njegovu lepotu. Divljije je od tirkiznih mora, u to nema sumnje. Deluje opasnije, potmulije, nepredvidljivije. I moćno, veoma moćno. A to su sve dovoljni razlozi da mi se dopadne -- sa sigurne obale, naravno. Ne znam kako bih se osećala kada bih brodila njime.
Najjači utisak ostavila je slika koja mi se ukazala dvadesetak kilometara pre Trabzona.
Pedalam tako da mi je more sleva, ali kako bih mogla da ga sve vreme gledam i uživam tokom vožnje, kršim propise i vozim suprotnom stranom. Iznenada, gotovo nadohvat ruke, ugledam Kavkaz zavejan snegom, kako se poput kljuna neke prepotopske životinje zariva u crnu površinu vode. I vetar počinje da duva strašnom jačinom s te strane, podižući ogromne tamne talase.
A ja se smejem od ushićenja i naizmenično gunđam jer me vetar izbacuje iz sedla, ali ne odvajami pogled od tog prizora dramatične snage i lepote.
U gostima kod Kurda
18-21. april
Neću imati vremena da posetim istočnu Tursku koju uglavnom naseljavaju Kurdi. A provesti tri meseca u ovoj zemlji i ne upoznati pripadnike naroda koji čini skoro četvrtinu od ukupnog tuskog življa i čija sudbina je rak-rana svake ovdašnje vlade još od vremena Ataturkove revolucije, znači propustiti možda najzanimljivije i najegzotičnije iskustvo u Turskoj.
Za taj propust delom sam i sama kriva, jer sam praveći plan pedalanja kroz Tursku uzela zdravo za gotovo upozorenja mojih veoma brižnih prijatelja da nikako ne idem sama u taj deo zemlje. Sasvim sam smetnula s uma da je većina cikloturista pratila upravo istočne puteve idući iz Turske u Iran i da nikada niko nije imao nikakvih problema -- naprotiv, sva iskustva bila su naglašeno pozitivna a opisi doživljenog uvek u superlativima.
No, tešim se zbog činjenice da ne samo što ne bih imala dovoljno vremena nego što je pohod na istok Turske, gde preovlađuju planine preko dve hiljade metara, nemoguća misija u doba godine kada temperature tek ako počinju da prebacuju preko nule, i to za najtoplijih dana. Nekom drugom prilikom, rekla sam pomirljivo i prestala da razmišljam o tome.
A onda se, malo pre isteka mog boravka u Turskoj, desilo da se nađem i proboravim nekoliko dana u kurdskom okruženju u Trabzonu. U ovom gradu ima dosta pripadnika njegovog naroda, obajšnjava mi Adnan, student Tehničkog univerziteta, koji je rođen u okolini Vana. Ah, tamo bih htela da idem, da posetim i Van i istoimeno jezero. A volela bih da pedalam i do Karsa, odakle su dvojica njegovih cimera. Druga dvojica su takođe Kurdi, jedan je iz okoline Merdena -- koji bih takođe želela da posetim -- a drugi iz Istanbula -- mog verovatno najvećeg propusta na ovoj turi. Pa pričajte mi, ljudi, o tom istoku Turske, o zemlji Kurdistan koja postoji samo kao geografski pojam, o običajima i osobinama najbrojnijeg naroda bez države koji je pak star koliko i najstarija carstva na ovim prostorima?
I moja petorica diomaćina, dve devojke koje su došle da mi požele dobro-došlicu, te još četvorica njihovih drugara, studenata koji dolaze u kasnu posetu, pokušavaju da mi što kraće i jednostavnije ispričaju ono što je najbitnije da znam o Kurdima.
Potiču iz indoevropskog plemena, odakle i Sloveni ili Germani. Govore kurumandži, koji je glavni dijalekat njihovog zapadnoiranskog jezika. Na tom jeziku pisane su njihove basne i njihova poezija, cela stara kurdska književnost. Nažalost, savremeni kurdski pisci ne pišu na kurumandžiju, jer se taj jezik ne uči u školama, zbog čega ubrzano umire.
Pitam ih da li ga oni govore, pa ih zamolim da kažu nešto na njemu. Odmah pristanu i, dok razgovaraju na kurdskom, namerno naglašavaju reči koje su slične ili iste i u slovenskim jezicima. Uvođenje kurdskog jezika u škole i institucije među najvažnijim su stavkama za koje se bore Kurdi.
Mustafa, jedan od Adnanovih cimera, kaže da bi bio zadovoljan kada bi vlada odobrila Kurdima pravo da se školuju na maternjem jeziku. “Ne moraju da nam daju državu, ali neka nam vrate naš jezik u škole i ustanove. Ovako nas smišljeno ubijaju na duge staze, jer kad izumre jezik, umire i kultura tog naroda”, objašnjava mi svoj stav.
On je student istorije, kurdske i turske, a izgledom i harizmom kojom zrači kada priča o svom narodu neodoljivo me podseća na Čegevaru. Kasnije, saznaću da je njegova porodica strašno postradala u pogromima koje je pre petnaestak godina počinila turska vojska nad Kurdima. Zbog toga, Mustafa je zagriženi nacionalista -- kako ga opisuje Adnan. I objašnjava mi šta to zapravo znači, na primeru PKK, Kurdske radničke partije koju će svaki Turčin, pa i on, Adnan, nazvati terorističkom, dok su za Mustafu njeni pripadnici slobodna gerila koja se bori za slobodu.
Mustafina želja je da se vrati u rodni Kars kad završi studije i da tamo, na maternjem jeziku, podučava mlade Kurde njihovoj istoriji. A ona je duga i bogata. Mustafa tvrdi da su na prosotrima današnje Male Azije Kurdi živeli još u vreme stare Mesopotamije. Po dolasku Turaka, mešali su se sa njima, ali su zadržali svoj jezik i običaje. U sedmom veku Arapi su ih pokorili i islamizirali.
Stičem utisak da su Kurdi veoma religiozni i da se strože pridržavaju islamskih pravila od mnogih Turaka. Tako u petak, ovi momci odlaze u džamiju, na molitvu. Jedino Adnan ostaje u kući zbog mene, da bi mi pravio društvo i našao mi se kao mi bude zatrebala neka pomoć.
Ali dok pričamo, vrlo često čujem rečenicu da je to što radi haram (greh): haram je što propušta molitvu, što prima na konak ženu, što održava (onlajn) veze sa nekoliko devojaka koje je takođe ugostio preko Kauč surfing liste...
Posebno ga muči griža savesti zbog stavova koje ima o muško-ženskim odnosima. Naime, Adnan smatra da bi mladić i devojka trebalo da žive skupa barem godinu dana pre nego što se venčaju. A to je, naravno, haram jer bi takva veza podrazumevala seks, koji je pre braka najstrože zabranjen.
Oprezno ga ispitujem o ovoj temi i ostajem u šoku kada mi ispriča kako su u Turskoj, a posebno na istoku, gotovo svako-dnevni slučajevi da braća ili očevi ubiju sestru odnosno ćerku, zbog toga što su saznali da je imala seksualnu vezu sa nekim momkom.
“Novine su pune toga”, kaže Adnan. Pokušavam da saznam šta on misli o tome, ali ne uspevam ne zato što izbegava odgovor već zbog toga što je i sam zbunjen. Živeći u Trabzonu, upoznajući pomalo i druge kultrue, njegovi vidici su se proširili, ali tardicionalno vaspitanje koje nosi iz porodice veoma je jako. Čini mi se da Adnan čvrsto veruje kako bi počinio užasan haram ukoliko bi imao odnose sa nekom ženom pre venčanja; ili je možda tasj greh već počinio pa ga sada izjeda krivica? Jer ko o čemu, a mi se neprestano vraćamo na temu žena koje su imale seksualnu vezu sa muškarcem, koje su rodile dete a nisu se udale. Zanima ga šta ja mislim o tome, i ostaje nezadovoljan kada čuje da smatram to ličnim izborom svake žene, o kome niko nema prava da sudi. Žao mi je, Adnane, ali iako mi je ponešto iz islamske tradicije blisko, budući da je identično patrijarhalnim nazorima, ipak ne mogu da zamislim da živim u svetu u kome mi običaji nalažu da nemam pravo na sopstveni izbor partnera, vrste relacije sa njim, života koji ću živeti.
Adnan kaže da razume, ali nisam sasvim sigurna. Deluje rastrzano između islama i modernog, između Bliskog Istoka i Evrope. Na momente, njegovi stavovi zvuče kao paradigma današnje Turske: ni tamo ni ovamo, već negde između, u kontrastima i krajnostima.
Kurdsko poreklo i nasleđe dodatno otežavaju stvar jer Adnan veruje da odbacivanjem stroge tradicije zapravo pristaje uz tursku zvaničnu politiku koja teži evropejizaciji, a pristajući uz nju, posredno je saglasan i sa obespravljivanjem svog naroda. Izlaz sa sebe vidi u tome da završi master i ode nekud u inostranstvo, kao i nekoliko miliona njegovih sunarodnika koji su razbacani posvuda po Evropi i Americi. Veruje da će tamo naći bolji život, sreću i mir za sebe -- daleko od svoje porodice, daleko od zbunjujuce tradicije, daleko od nepriznate zemlje Kurdistan.
Čaj, čaj, čaj -- i oko njega
24. april
Grlom u (turske) jagode
1. februar - 25. april
Te 2012. prvi put sam prešla na azijski kontinent. Bio je početak februara i niko nije znao da zima zapravo tek uzima zamah. Kroz nekoliko dana, sneg je zabeleo gradove jonske obale nakon više od dvadeset godina.
Te godine mnogo sam se smrzavala, kisnula i vetar me je produvavao dok sam pratila jednog čoveka "u točak”. Učila sam se stoicizmu, verujući da tu žrtvu prinosim na oltar naše veze. Ali na izmaku zime koja nikako nije htela da ode, otkrila sam da ne gajim dovoljno veliku ljubav da bih oprostila što me je napustio usred ničega i bolesnu, a zbog razloga nedovoljno jasnih da bi se iskazali rečima.
Te zime 2012, dok sam čekala da vreme učini svoje i zaleči sve čemu su melemi bili potrebni, stekla sam nove vrle prijatelje, Bojana i Fu. U njihovoj Šeker kući krila sam se od ljudi, od sveta i života, dok nisam malo ojačala da se ponovo otisnem na put.
I bila sam prazna i nezainteresovana kada sam ukrala srce jednom Turčinu koji me je ugostio kao princezu, kao boginju, kao svoju suđenicu. Iako bez krivice, ostala sam kriva, jer nekad bi, u drugačijim okolnostima, mogla da mu uzvratim istim osećanjima.
Te 2012, pre nego što je proleće napokon stiglo na Bliski Istok, počela sam da se suočavam sa svojim strahovima. Naučila sam da su putevi opasni srazmerno količini straha koji nosimo u sebi. I još sam naučila da sigurne prolaze krojimo prema meri svoje oslobođenosti od njih. Pa sam s tim saznanjima stekla i umeće da bezbrižno prihvatam darove ljudi, ne pitajući se da li me njima obavezuju. Davala bih im zauzvrat ono što sam tog trenutka imala u srcu -- i to bi uvek bilo dovoljno.
Te 2012, na izmaku zime a početkom proleća, preživela sam velike emotivne potrese, polave i suše. Ali bila sam živa svakoga dana i srećna zbog toga.
Fotografije su ovde.