Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Turska, Crno more

Snezana Radojicic RSS / 30.04.2012. u 12:15

Crno more

DSCF7899.JPGKakvo je Crno more, je l' stvarno crno?, pita me moj prijatelj.

Jeste, crno je baš-baš. I da ga nikada nisi video uživo a da ti neko pokaže fotografije Jadranskog, Sredozemnog i Crnog mora, prva dva bi verovatno teško razlikovao ali oko potonjeg ne bi imao dileme.

Potražila sam na Interenetu odgovor na pitanje kako je Crno more dobilo taj naziv. I na Vikipedijinim straniicama našla sam nekoliko zanimljivih pretpostavki.

DSCF7891.JPGJedna kaže da u vodama ovog mora nema dovoljno kiseonika što sprečava razvoj mikro-organizama, pa je otuda ono mrtvo i crno.

Postoji i pretpostavka da je to ime dobilo zbog toga što ovde voda na velikim dubinama (oko dve hiljade metara) postaje toksična i ubija svaki život.

Druga pretpostavka u vezi je sa brojem mornara koji su se utopili u njegovim vodama. Pošto na celom Crnom moru nema ostrva a bure su izuzetno nažne, retko ko je uspevao da preživi brodolom. Crno more je zapravo More smrti.

Česte teške magle nad ovim morem apsorbuju svetlost čineći da voda izgleda crno, pa i to može biti razlog njegovom imenu. A neke pretpostavke vezuju se za srednjovekovno doba i za boje koje su označavale glavne pravce sveta, pri čemu je crna uvek simbolizovala sever.

Bliska ovoj teoriji je i ona koja govori o vremenu Otomanskog carstva u kome je more moglo dobiti svoje današnje ime, a opet zbog simbolike severne granice Carstva.

DSCF7930.JPGKakogod, more je zaista crno. A moja prva pretpostavka bila je da ta boja dolazi od crnog kamenja, ogromnih komada stena koje se nalaze svuda duž obale. Ali u razgovoru s mojim domaćinom u Trabzonu, saznala sam da je kamenje doneseno da bi se napravile plaže, jer je turska obala bila veoma strma.

Da li je Crno more lepo?

DSCF7940.JPGNa ovo pitanje teško je odgovoriti kratkim “da” ili “ne”.

Na prvi pogled, nije mi se dopalo. Izgledalo je drugačije od svih mora koja sam ikada videla. Moje oči naviknute su na sinju boju koja ponekad postaje modra, ali crna -- ne, to ne može biti lepo.

No već nakon nekoliko sati vožnje duž obale, kada se moja svest malo privikla na drugačiju boju, počela sam da uočavam njegovu lepotu. Divljije je od tirkiznih mora, u to nema sumnje. Deluje opasnije, potmulije, nepredvidljivije. I moćno, veoma moćno. A to su sve dovoljni razlozi da mi se dopadne -- sa sigurne obale, naravno. Ne znam kako bih se osećala kada bih brodila njime. DSCF7944.JPG

Najjači utisak ostavila je slika koja mi se ukazala dvadesetak kilometara pre Trabzona.

Pedalam tako da mi je more sleva, ali kako bih mogla da ga sve vreme gledam i uživam tokom vožnje, kršim propise i vozim suprotnom stranom. Iznenada, gotovo nadohvat ruke, ugledam Kavkaz zavejan snegom, kako se poput kljuna neke prepotopske životinje zariva u crnu površinu vode. I vetar počinje da duva strašnom jačinom s te strane, podižući ogromne tamne talase.

A ja se smejem od ushićenja i naizmenično gunđam jer me vetar izbacuje iz sedla, ali ne odvajami pogled od tog prizora dramatične snage i lepote.

 

U gostima kod Kurda

18-21. april 

DSCF8034.JPGNeću imati vremena da posetim istočnu Tursku koju uglavnom naseljavaju Kurdi. A provesti tri meseca u ovoj zemlji i ne upoznati pripadnike naroda koji čini skoro četvrtinu od ukupnog tuskog življa i čija sudbina je rak-rana svake ovdašnje vlade još od vremena Ataturkove revolucije, znači propustiti možda najzanimljivije i najegzotičnije iskustvo u Turskoj.

Za taj propust delom sam i sama kriva, jer sam praveći plan pedalanja kroz Tursku uzela zdravo za gotovo upozorenja mojih veoma brižnih prijatelja da nikako ne idem sama u taj deo zemlje. Sasvim sam smetnula s uma da je većina cikloturista pratila upravo istočne puteve idući iz Turske u Iran i da nikada niko nije imao nikakvih problema -- naprotiv, sva iskustva bila su naglašeno pozitivna a opisi doživljenog uvek u superlativima.

No, tešim se zbog činjenice da ne samo što ne bih imala dovoljno vremena nego što je pohod na istok Turske, gde preovlađuju planine preko dve hiljade metara, nemoguća misija u doba godine kada temperature tek ako počinju da prebacuju preko nule, i to za najtoplijih dana. Nekom drugom prilikom, rekla sam pomirljivo i prestala da razmišljam o tome.

A onda se, malo pre isteka mog boravka u Turskoj, desilo da se nađem i proboravim nekoliko dana u kurdskom okruženju u Trabzonu. U ovom gradu ima dosta pripadnika njegovog naroda, obajšnjava mi Adnan, student Tehničkog univerziteta, koji je rođen u okolini Vana. Ah, tamo bih htela da idem, da posetim i Van i istoimeno jezero. A volela bih da pedalam i do Karsa, odakle su dvojica njegovih cimera. Druga dvojica su takođe Kurdi, jedan je iz okoline Merdena -- koji bih takođe želela da posetim -- a drugi iz Istanbula -- mog verovatno najvećeg propusta na ovoj turi. Pa pričajte mi, ljudi, o tom istoku Turske, o zemlji Kurdistan koja postoji samo kao geografski pojam, o običajima i osobinama najbrojnijeg naroda bez države koji je pak star koliko i najstarija carstva na ovim prostorima?

DSCF7959.JPGI moja petorica diomaćina, dve devojke koje su došle da mi požele dobro-došlicu, te još četvorica njihovih drugara, studenata koji dolaze u kasnu posetu, pokušavaju da mi što kraće i jednostavnije ispričaju ono što je najbitnije da znam o Kurdima.

Potiču iz indoevropskog plemena, odakle i Sloveni ili Germani. Govore kurumandži, koji je glavni dijalekat njihovog zapadnoiranskog jezika. Na tom jeziku pisane su njihove basne i njihova poezija, cela stara kurdska književnost. Nažalost, savremeni kurdski pisci ne pišu na kurumandžiju, jer se taj jezik ne uči u školama, zbog čega ubrzano umire.

Pitam ih da li ga oni govore, pa ih zamolim da kažu nešto na njemu. Odmah pristanu i, dok razgovaraju na kurdskom, namerno naglašavaju reči koje su slične ili iste i u slovenskim jezicima. Uvođenje kurdskog jezika u škole i institucije među najvažnijim su stavkama za koje se bore Kurdi.

Mustafa, jedan od Adnanovih cimera, kaže da bi bio zadovoljan kada bi vlada odobrila Kurdima pravo da se školuju na maternjem jeziku. “Ne moraju da nam daju državu, ali neka nam vrate naš jezik u škole i ustanove. Ovako nas smišljeno ubijaju na duge staze, jer kad izumre jezik, umire i kultura tog naroda”, objašnjava mi svoj stav.

On je student istorije, kurdske i turske, a izgledom i harizmom kojom zrači kada priča o svom narodu neodoljivo me podseća na Čegevaru. Kasnije, saznaću da je njegova porodica strašno postradala u pogromima koje je pre petnaestak godina počinila turska vojska nad Kurdima. Zbog toga, Mustafa je zagriženi nacionalista -- kako ga opisuje Adnan. I objašnjava mi šta to zapravo znači, na primeru PKK, Kurdske radničke partije koju će svaki Turčin, pa i on, Adnan, nazvati terorističkom, dok su za Mustafu njeni pripadnici slobodna gerila koja se bori za slobodu.

Mustafina želja je da se vrati u rodni Kars kad završi studije i da tamo, na maternjem jeziku, podučava mlade Kurde njihovoj istoriji. A ona je duga i bogata. Mustafa tvrdi da su na prosotrima današnje Male Azije Kurdi živeli još u vreme stare Mesopotamije. Po dolasku Turaka, mešali su se sa njima, ali su zadržali svoj jezik i običaje. U sedmom veku Arapi su ih pokorili i islamizirali. 

Stičem utisak da su Kurdi veoma religiozni i da se strože pridržavaju islamskih pravila od mnogih Turaka. Tako u petak, ovi momci odlaze u džamiju, na molitvu. Jedino Adnan ostaje u kući zbog mene, da bi mi pravio društvo i našao mi se kao mi bude zatrebala neka pomoć.

Ali dok pričamo, vrlo često čujem rečenicu da je to što radi haram (greh): haram je što propušta molitvu, što prima na konak ženu, što održava (onlajn) veze sa nekoliko devojaka koje je takođe ugostio preko Kauč surfing liste...

Posebno ga muči griža savesti zbog stavova koje ima o muško-ženskim odnosima. Naime, Adnan smatra da bi mladić i devojka trebalo da žive skupa barem godinu dana pre nego što se venčaju. A to je, naravno, haram jer bi takva veza podrazumevala seks, koji je pre braka najstrože zabranjen.

DSCF8040.JPGOprezno ga ispitujem o ovoj temi i ostajem u šoku kada mi ispriča kako su u Turskoj, a posebno na istoku, gotovo svako-dnevni slučajevi da braća ili očevi ubiju sestru odnosno ćerku, zbog toga što su saznali da je imala seksualnu vezu sa nekim momkom.

“Novine su pune toga”, kaže Adnan. Pokušavam da saznam šta on misli o tome, ali ne uspevam ne zato što izbegava odgovor već zbog toga što je i sam zbunjen. Živeći u Trabzonu, upoznajući pomalo i druge kultrue, njegovi vidici su se proširili, ali tardicionalno vaspitanje koje nosi iz porodice veoma je jako. Čini mi se da Adnan čvrsto veruje kako bi počinio užasan haram ukoliko bi imao odnose sa nekom ženom pre venčanja; ili je možda tasj greh već počinio pa ga sada izjeda krivica? Jer ko o čemu, a mi se neprestano vraćamo na temu žena koje su imale seksualnu vezu sa muškarcem, koje su rodile dete a nisu se udale. Zanima ga šta ja mislim o tome, i ostaje nezadovoljan kada čuje da smatram to ličnim izborom svake žene, o kome niko nema prava da sudi. Žao mi je, Adnane, ali iako mi je ponešto iz islamske tradicije blisko, budući da je identično patrijarhalnim nazorima, ipak ne mogu da zamislim da živim u svetu u kome mi običaji nalažu da nemam pravo na sopstveni izbor partnera, vrste relacije sa njim, života koji ću živeti.

Adnan kaže da razume, ali nisam sasvim sigurna. Deluje rastrzano između islama i modernog, između Bliskog Istoka i Evrope. Na momente, njegovi stavovi zvuče kao paradigma današnje Turske: ni tamo ni ovamo, već negde između, u kontrastima i krajnostima.

Kurdsko poreklo i nasleđe dodatno otežavaju stvar jer Adnan veruje da odbacivanjem stroge tradicije zapravo pristaje uz tursku zvaničnu politiku koja teži evropejizaciji, a pristajući uz nju, posredno je saglasan i sa obespravljivanjem svog naroda. Izlaz sa sebe vidi u tome da završi master i ode nekud u inostranstvo, kao i nekoliko miliona njegovih sunarodnika koji su razbacani posvuda po Evropi i Americi. Veruje da će tamo naći bolji život, sreću i mir za sebe -- daleko od svoje porodice, daleko od zbunjujuce tradicije, daleko od nepriznate zemlje Kurdistan.  

 

Čaj, čaj, čaj -- i oko njega

24. april

DSCF5145.JPG Čaj je reč koju sam najčešće čula u Turskoj tokom tri meseca koliko sam ovde vozila. I s njim, evo, završavam, kampujući poslednje noći na jednoj plantaži ove biljke.
 
Bilo je teško naći parče zemlje na koje ću postaviti šator. S moje leve strane je more, a obala je zapravo gomila ogromnog kamenja na kojem je nemoguće spavati; s moje desne strane su strma brda na kojima je svaki centimetar iskoriščen za gajenje čaja, a ono malo ravnih površina zauzimaju kuće ili mini-vrtovi sa zasadima povrća i voća.
DSCF8201.JPG Ovaj deo crnomorske obale, između Trabzona i gruzijske granice, snabdeva celu Tursku svim onim različitim vrstama čaja koji se u ovoj zemlji svakoga dana ispija u galonima. Klima koja vlada na ovom delu obale idealana je za njegov uzgoj zbog gotovo svako-dnevnih obilnih padavina, velike vlažnosti i visokih temperatura vazduha, podučava me Nuri, moj domaćin u RIzi.
 
Hm, stekla sam drugačiji utisak vozeći desetak dana ovuda. Svega dva-tri puta pokisnula sam do gole kože.
To je čista sreća, tvrdi on, a sećam se da je isto rekao i Adnan, moj domaćin u Trabzonu.
 
Nuri čak ima i teoriju koja karakter crnomorskih Turaka dovodi u vezu sa meteroološkim prilikama na obali. Teorija kaže da su ovdašnji ljudi prilično nervozni i mrzovoljni zbog čestih promena vremena. Nuri pak više pažnje pridaje njihovom uzgoju čaja kao faktoru koji određuje ne samo njihov način života nego i njihove osobine. Po njemu, čaj je kriv za to što su ovdašnji ljudi uglavnom nezainteresovani za razvoj turizma. I za to što je more neiskorišćeno, što ne postoji kultura uživanja na plaži, sportova na vodi... Budući da je u Rizu došao iz Izmira a zbog posla, Nuri zna šta priča. Lako mu je da poredi dve obale, dva mora, dva načina života i mentalitete tamošnjih i ovdašnjih žitelja.
DSCF8206.JPG
 
Kao naj-upečat-ljiviju osobinu ovih ovde Turaka, koje nazivaju Lazima i na njihov račun zbijaju šale kao mi na račun Bosanaca, Nuri ističe sirovost.
"Mi na zapadnoj obali, učimo da budemo ljubazni s ljudima uvek i u svakoj prilici, dok ovde niko ne haje za manire", žali se Nuri. "Što na um, to na drum -- takvi su Lazi."
 
Nisam malo bolje upoznala skoro nijednog autentičnog Lazija, jer ni on ni Adnan nisu odavde, ali razlika u odnosu na ostale Turke zaista je primetna. Nigde u Truskoj nisu me gledali tako kao ovde -- kao da sam neko čudo ili kao da umesto kacige na glavi imam perušku. Vikali su za mnom, često iz sveg glasa pa bih se uplašila da se nešto desilo i stala, samo da bi me pozdravili i nisu shvatali zašto odmahujem glavom u neverici kada bih shvatila da je ta dreka bila redi jednog "Hello!"
U više navrata umalo se nisam posvađala sa slučajnim prolaznicima koji nisu ni pokušali da sakriju ogormno iznenađenje i preneglašenu ljubopitljivost kada bi me ugledali. Tako je jednom stujartu autobusa, koji je stajao zbog pauze i jeo sendvič okrenut ka drumu, ispao zalogaj iz usta a umalo i sendvič iz ruku kada sam prošla pored njega. Pred jednom radnjom, opet, neki tip je toliko zinuo i kao hipnotisan krenuo da mi se približava zagledajući čas mene, čas bisage i bicikl, što bi bilo beskrajno smešno da nije bio već peti-šesti tog dana, pa sam već na ivici trpećivosti upitala da li prvi put u životu vidi bicikl, ili turistu, ili ženu? Šta od toga ga toliko zbunjuje? Naravno, ništa nije razumeo a i nije hajao, nego je nastavio da pilji sve dok nisam otišla.
A u net kafiću od dečurlije koja su mi doslovno sedela za vratom i gledala u moj monitor kao u najzanimljiviju igricu na svetu nisam uspela ni mejl da pošaljem. Nije vredelo što sam im objasnila da boksovi u net kafićima, a u jednom sam se nalazila, postoje da bi ljudi imali privatnost -- kao vrapci načičkali su se vireći preko zida boksa. Sreća što nisam ni sa kim bila na Skajpu, jer bismo imali pravu žurku.
Toliko o ljudima koji više mare za uzgoj čaja nego za turizam.
 
DSCF5162.JPG
A kada je o čaju reč, valja objasniti i kako se on u Turskoj priprema, služi i pije.
 
Za kuvanje se koriste dupli čajnici: donji je veći a gornji skoro upola manji i on naleže na prvi umesto poklopca. Moderna verzija tradicionalnog duplog čajnika je ketler kao donji deo a na njemu manji čajnik. U prvom se kuva voda, u drugom jak čaj. Ali nije dovoljno da voda u obe posude samo provri, već treba da ključa deset-petnaest minuta najmanje. A i nakon toga čajnici se ostvaljaju na toplom ako je to moguće, da voda u njima neprestano vri. Jer čaj se pije non-stop.
Služi se u malim staklenim čašama, specifičnog oblika. Ritual nalaže da se one prvo isperu vrelom vodom iz velikog čajnika, kako bi se ubile potencijalne bakterije i virusi. Tek tada dolazi trenutak kada se čaj sipa. U rukama veštog poslužitelja naći će se istovremeno oba čajnika iz kojih će točiti tekućine naizmenično, bez prekida dok ne napuni čašu. Ali uvek će prvo sipati iz manjeg čajnika - gde je čaj, a onda dodati vodu. Ukoliko ne tražite drugačije, većina će sipati do pola čaše crne tekućine a od pola vrelu vodu. Slede vam još dve-tri kockice šećera na tacnici, kašičica na njoj -- i čaj je spreman.
Treba ga piti vrelog, jer što je vreliji, to je bolji i ukusniji. Čaše i jesu tako male da bi se čaj stalno ispijao. I čim popijete jednu, odmah će vam doliti još i tako sve vreme, dokle ga ima u čajnicima ili dok ne kažete da vem je dosta.
 
U mom slučaju, drugo se retko kada dešavalo, jer navikla sam se na čaj i zavolela ga, kao i način na koji se ovde pije. I već mi smeta kada ga kuvam na gorioniku i ispijam iz moje plastične šolje u šatoru. Nije to to. I znam da ću jednom, kada se budem vratila kući, sigurno kupiti sebi dupli turski čajnik i čaše iz kojih se najbolje pije.

 

Grlom u (turske) jagode

1. februar - 25. april

Te 2012. prvi put sam prešla na azijski kontinent. Bio je početak februara i niko nije znao da zima zapravo tek uzima zamah. Kroz nekoliko dana, sneg je zabeleo gradove jonske obale nakon više od dvadeset godina. 

DSCF8260.JPGTe godine mnogo sam se smrzavala, kisnula i vetar me je produvavao dok sam pratila jednog čoveka "u točak”. Učila sam se stoicizmu, verujući da tu žrtvu prinosim na oltar naše veze. Ali na izmaku zime koja nikako nije htela da ode, otkrila sam da ne gajim dovoljno veliku ljubav da bih oprostila što me je napustio usred ničega i bolesnu, a zbog razloga nedovoljno jasnih da bi se iskazali rečima. 

Te zime 2012, dok sam čekala da vreme učini svoje i zaleči sve čemu su melemi bili potrebni, stekla sam nove vrle prijatelje, Bojana i Fu. U njihovoj Šeker kući krila sam se od ljudi, od sveta i života, dok nisam malo ojačala da se ponovo otisnem na put.

I bila sam prazna i nezainteresovana kada sam ukrala srce jednom Turčinu koji me je ugostio kao princezu, kao boginju, kao svoju suđenicu. Iako bez krivice, ostala sam kriva, jer nekad bi, u drugačijim okolnostima, mogla da mu uzvratim istim osećanjima. 

DSCF7806.JPGTe 2012, pre nego što je proleće napokon stiglo na Bliski Istok, počela sam da se suočavam sa svojim strahovima. Naučila sam da su putevi opasni srazmerno količini straha koji nosimo u sebi. I još sam naučila da sigurne prolaze krojimo prema meri svoje oslobođenosti od njih. Pa sam s tim saznanjima stekla i umeće da bezbrižno prihvatam darove ljudi, ne pitajući se da li me njima obavezuju. Davala bih im zauzvrat ono što sam tog trenutka imala u srcu -- i to bi uvek bilo dovoljno.

Te 2012, na izmaku zime a početkom proleća, preživela sam velike emotivne potrese, polave i suše. Ali bila sam živa svakoga dana i srećna zbog toga.

 

Fotografije su ovde.



Komentari (23)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

gorstak92 gorstak92 12:31 30.04.2012

Prvi?

Slike su ti, kao i uvek, fenomenalne.

Volim tvoje putopise, ali se i brinem što sama pedalaš po tim Azijama.

Te 2012, na izmaku zime a početkom proleća, preživela sam velike emotivne potrese, polave i suše. Ali bila sam živa svakoga dana i srećna zbog toga.

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 12:46 30.04.2012

Re: Prvi?

gorstak92
Slike su ti, kao i uvek, fenomenalne.

Volim tvoje putopise,


Hvala, hvala

gorstak92
ali se i brinem što sama pedalaš po tim Azijama.


A ja, što više odmičem, sve se manje bojim i sve se više privikavam na to, a i čini mi se da je sve manje opasno jer su ovi istočnjaci baš pitomi i gostoljubivi.

gorstak92 gorstak92 13:10 30.04.2012

Re: Prvi?

A ja, što više odmičem, sve se manje bojim i sve se više privikavam na to, a i čini mi se da je sve manje opasno jer su ovi istočnjaci baš pitomi i gostoljubivi.

Ma ne brinem se ja zbog istočnjaka već mi se čini da prolaziš kroz neke divljine, a to ume da bude opasno za solo putnika.

I samo još nešto da ti kažem. Prvo sam okačio komentar kako bi uhvatio mesto br. 1, a tek sad natenane pročitao tekst. Stekao sam utisak da vremenom sve lepše pišeš. Izgleda da ti to beskrajno pedalanje pomaže da iskristališeš misli.

Da, već sam rekao da volim tvoje putopise.
Uživam.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:31 30.04.2012

Re: Prvi?

gorstak92

Ma ne brinem se ja zbog istočnjaka već mi se čini da prolaziš kroz neke divljine, a to ume da bude opasno za solo putnika.


Možda samo tako izgleda, jer poslednjih skoro mesec dana sve sam se držala glavnih puteva što mi se nikako ne dopada jer je saobraćaj užasan. Ali svesna sam da ne smem baš mnogo sama po zabitim putevima i divljinama bez znakova civilizacije, jer nemam na koga da se oslonim ni za najbenignije malere tipa ne daj bože kvara na bicikllu zbog kog moram da guram i pešačim desetinama kilometara...

gorstak92
Stekao sam utisak da vremenom sve lepše pišeš. Izgleda da ti to beskrajno pedalanje pomaže da iskristališeš misli.


Hvala na ovome, jer mi stvarno mnogo znači. Ima toga što kažeš, ali mislim da je i nešto drugo posredi. Naime, otakako vozim sama, više "razgovaram sa sobom" nego ranije, dok sam sve komentarisala i delila sa Brajanom, te otuda imam i veću želju da to podelim sa ljudima koji čitaju ove tekstove. Ranije me je često i mrzelo da pišem dok mi sada pisanje dođe kao socijalna aktivnost, bekstvo od samoće

gorstak92
Da, već sam rekao da volim tvoje putopise.
Uživam.


Već sam rekla, ali nikad nije dovoljno ponavljanja -- hvala
gorstak92 gorstak92 20:18 30.04.2012

Re: Prvi?

SR
Ima toga što kažeš, ali mislim da je i nešto drugo posredi. Naime, otakako vozim sama, više "razgovaram sa sobom" nego ranije, dok sam sve komentarisala i delila sa Brajanom, te otuda imam i veću želju da to podelim sa ljudima koji čitaju ove tekstove. Ranije me je često i mrzelo da pišem dok mi sada pisanje dođe kao socijalna aktivnost, bekstvo od samoće

Pazi kad si i ovo kristalno jasno i lepo rekla.

SR
Već sam rekla, ali nikad nije dovoljno ponavljanja -- hvala

Ne, hvala tebi što deliš svoje utiske sa nama.
Pravo je zadovoljstvo i uživanje čitati tvoje putopise.
Ne javim se na svakom postu, ali sve pratim i navijam za tebe iz sve snage.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:39 01.05.2012

Re: Prvi?

gorstak92

Pazi kad si i ovo kristalno jasno i lepo rekla.



Haha, hvala ti. Biće od mene i pisac jednog dana, samo da još malo uhvatim zamaha. A dotle ću taman da obrnem i prvi krugh oko planete, te ću imati gomilu materijala.
omega68 omega68 13:09 30.04.2012

Crno more

Odredjivanjem starosti slatkovodnih i morskih školjki, metodom c14, Američki naučnici Walter Pitman i William Ryan dosli su do otkrića da je pre više od 5.500 godina pre Hrista (tačnije-pre 7520 godina), voda u Crnom moru naglo promijenila salinitet, odnosno da je 5.500 godina p.n.e. Crno more bilo slatkovodno jezero na oko 50 m ispod današnjeg nivoa. Ovo otkriće objavili su 1997 g. u djelu “Scientific evidence’‘. Nakon toga i drugi ugledni naučnici potvrdili su ovaj zaključak. Evropski projekat iz 2004. godine, na osnovu proucavanja sedimenata u Crnom moru, takodje je potvrdio ovo otkriće.


Link
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:37 30.04.2012

Re: Crno more

omega68
Odredjivanjem starosti slatkovodnih i morskih školjki, metodom c14, Američki naučnici Walter Pitman i William Ryan dosli su do otkrića da je pre više od 5.500 godina pre Hrista (tačnije-pre 7520 godina), voda u Crnom moru naglo promijenila salinitet, odnosno da je 5.500 godina p.n.e. Crno more bilo slatkovodno jezero na oko 50 m ispod današnjeg nivoa. Ovo otkriće objavili su 1997 g. u djelu “Scientific evidence’‘. Nakon toga i drugi ugledni naučnici potvrdili su ovaj zaključak. Evropski projekat iz 2004. godine, na osnovu proucavanja sedimenata u Crnom moru, takodje je potvrdio ovo otkriće.


Link


Hvala, Omega68. Pročitala sam ranije to za jezero, ali čini mi se da to naučno objašnjenje nije razjasnilo poreklo naziva mora ili ja nisam ukapirala?
srdjan.pajic srdjan.pajic 15:29 30.04.2012

Uživancija!

A ovaj Kavkaz u daljini deluje baš moćno. Jel planiraš tuda negde da se promuvaš bajsom? Nadam se da je otoplilo!

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 19:45 30.04.2012

Re: Uživancija!

srdjan.pajic
A ovaj Kavkaz u daljini deluje baš moćno. Jel planiraš tuda negde da se promuvaš bajsom? Nadam se da je otoplilo!



Naravno, nameravam da vozim na Svaneti a verovatno i Kakheti. Možda već za par dana budem na prvoj planini, jer sam podno nje, u Potiju, a imam i društvo za uspon do Mestie.

Inače, na crnomorskoj obali je pretoplo, a tamo je još sneg na vrhovima.
NNN NNN 21:34 30.04.2012

Pozdrav


myredneckself myredneckself 00:45 01.05.2012

Re: Pozdrav

Da li je Crno more lepo? ...
No već nakon nekoliko sati vožnje duž obale, kada se moja svest malo privikla na drugačiju boju, počela sam da uočavam njegovu lepotu. Divljije je od tirkiznih mora, u to nema sumnje. Deluje opasnije, potmulije, nepredvidljivije. I moćno, veoma moćno. A to su sve dovoljni razlozi da mi se dopadne -- sa sigurne obale, naravno. Ne znam kako bih se osećala kada bih brodila njime.


Divno nam prenosiš utiske.
Nikada nisam videla Crno more.
Deluje mi tako mistično.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:08 01.05.2012

Re: Pozdrav

NNN



Hvala! Uzvraćam!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:21 01.05.2012

Re: Pozdrav

myredneckself

Nikada nisam videla Crno more.
Deluje mi tako mistično.


Tako je i meni delovalo duž turske obale.
Ali ovde, u Gruziji, izgleda dosta drugačije ponajviše zbog plaža koje su široke i šljunkovite. Iz nekog razloga ni voda nije toliko tamna te sve deluje mnogo pitomije.
Budimac Budimac 14:49 01.05.2012

:)

Nisam malo bolje upoznala skoro nijednog autentičnog Lazija,


Prava šteta. Moje (ne preveliko) iskustvo sa njima mi nije ostavilo utisak da su previše tmurni, nego više o nekom pomalo uvrnutom osećaju za humor. Ono “što na umu to na drumu” je 100% tačno.

Što se tiče viceva o njima evo anegdote, koja ilustruje kako drugi Turci gledaju na Laze. Kada smo se selili iz Istambula u Bodrum uzeli smo predračun od dve firme za selidbe. Razlika u predračunima je bila drastična. Crnomorska firma je tražila upola manje para od druge. Ispričam to kolegi sa posla izražavajući zbunjenost tom razlikom, a on će:
– Je si li ti siguran da su oni ukapirali da treba da te sele u Bodrum, a ne u podrum ? (u turskom je bodrum podrum) Znaš, ipak su to Lazi

Kao ilustracija njihovog uvrnutog humora: negde oko Trabzona na putu Erzrum — Trabzon nalazi se poslastičarnica na glasu da pravi apsolutno najbolji sutlijaš u celoj Turskoj (a možda i svetu). Vlasnik je postavio reklame na putu (u oba pravca) koje glase: “Najbolji sutlijaš 5 km unazad”

Treba napomenuti da se ljudi uredno vraćaju tih 5km i da se na sutlijaš uvek čeka u (dugačkom) redu.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:27 01.05.2012

Re: :)

Budimac

Kao ilustracija njihovog uvrnutog humora: negde oko Trabzona na putu Erzrum — Trabzon nalazi se poslastičarnica na glasu da pravi apsolutno najbolji sutlijaš u celoj Turskoj (a možda i svetu). Vlasnik je postavio reklame na putu (u oba pravca) koje glase: “Najbolji sutlijaš 5 km unazad”

Treba napomenuti da se ljudi uredno vraćaju tih 5km i da se na sutlijaš uvek čeka u (dugačkom) redu.


Dobro, bre, Bojane, ja ionako ne mogu da prežalim što nisam pedalala u Erzurum zbog onih neverovatnih pejzaža koji se vide odozgo, a ti mi sad ubacuješ i tamo neki najbolji sutlijaš na svetu, a isti je jedna od mojih omiljenih poslastica. Pa je l' to u redu? Je li ljudski? Patriotski?
Tc-tc-tc ;-)
Budimac Budimac 19:03 01.05.2012

Re: :)

Snezana Radojicic
Dobro, bre, Bojane, ja ionako ne mogu da prežalim što nisam pedalala u Erzurum zbog onih neverovatnih pejzaža koji se vide odozgo, a ti mi sad ubacuješ i tamo neki najbolji sutlijaš na svetu, a isti je jedna od mojih omiljenih poslastica. Pa je l' to u redu? Je li ljudski? Patriotski?
Tc-tc-tc ;-)

Hoće li biti so na ranu, ako ti kažem da je ta poslastičarnica nadomah Trabzona? Negde kod Mačke.

Ma kad-tad ćeš pedalati ponovo po Turciji, siguran sam u to.
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 15:13 01.05.2012

svaka cast devojko


Divim ti se. Po stoti put cu reci svaka ti cast!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:16 01.05.2012

Re: svaka cast devojko

dusanovaiivanovamama

Divim ti se. Po stoti put cu reci svaka ti cast!



Hvala, Dušanova i Ivanova mamO Mene pak oduševljava tvoj nik iako je mnogo zeznut za dekliniranje
Черевићан Черевићан 18:29 01.05.2012

умислима . . . пут путујем ија

да нефали одважност ми жељи
на путу би можда се сусрели
Tурска јесте изазов баш моћан
како народ, тако и предели . .

желим Вам безбедан пут . . и надаље, ms.Radojicic
49 41 49 41 14:08 03.05.2012

Poreklo

Zalljucio sam da ste ti i Budimac turskog porekla.

Budimac je to i dokazao!
Ti bi i da priznas i da ne priznas.

Em mi se iska em mi se stiska - posle (ne)jebanja nema kajanja!
Sto bi, bi.

Evo kako moj prijatelj Vlado, objasnjava svoje tursko poreklo.

Vidi mi rasta - nizak. Vidi mi bre nosa, to nije nos; to je babura. Vidi mi boju ociju, kose, facu, ...

Kakav Sloven, slovensko poreklo, ma jok. Original Turcin.

Kakvi su sloveni?
-Visoki plavi, vitki; vecina plavih ociju.
A, vidi mene?!?

Pretpostavljam, davno turci upali u selo; traze muske, da ih povataju i nabiju na kolac.
U selu nigde muskih; otisli, bore se.
Ostale samo zene.
Turci, jadni frustrirani; nabiju sve zene na "kolac", pa i moju babu (prababu).
Baba ko baba, treba sacuvati "obraz", pred muskima i selom - cutala, sakrila.
Eto mog porekla, Vlado ce.

Budimac Budimac 20:43 03.05.2012

Re: Poreklo

49 41
Zalljucio sam da ste ti i Budimac turskog porekla.

Budimac je to i dokazao!
Ti bi i da priznas i da ne priznas.

E svaka ti čast na zalljucima (sic!)
49 41 49 41 03:25 04.05.2012

Re: Poreklo

Budimac
49 41
Zalljucio sam da ste ti i Budimac turskog porekla.

Budimac je to i dokazao!
Ti bi i da priznas i da ne priznas.

E svaka ti čast na zalljucima (sic!)


Bio sam i ja, koliko puta Turak - kako kaze slovenka; s kojom sam bio u dugogodisnjoj vezi.
Jos mi usput, pominjala mater na seksualnoj bazi.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana