Pre neki dan (tačnije, u sredu uveče) Fu je surfovala TV kanalima. Krajičkom oka ugledao sam na jednom (TRT-u -- državnom kanalu) Aru Gulera i rekoh joj da ostane na njemu.
Ko je uspeo da prođe (samo)torturu čitanja zločina protiv prevodilačke delatnosti Istanbul uspomene i grad, Orhana Pamuka, u izdanju Geopoetike, zločinac/prevodilac Mirjana Marinković, taj je upoznat sa imenom Ara Guler (Ara Güler). Za one koji nisu, dovoljno je da upotrebim najraubovanije klišee koji idu uz čikino ime -- fotograf Istanbula, "oko Istanbula", najpoznatiji turski fotograf.
No, vraćam se dokumentarcu koji smo gledali. Po svemu sudeći propustili smo samo najavnu špicu i prva dva-tri minuta, jer smo bez problema uhvatili nit priče, a ona ide otprilike ovako:
Septembra 1958. godine vraćajući se sa ceremonije otvaranja brane Kemer, koju je otvorio tadašnji premijer, Adnan Menderes, tada tridesetogodišnji foto-reporter Ara Guler i vozač mu su se izgubili na planinskim putevima nadomak Denizlija (poznatog po reljefu zvanom Pamukkale). Kako ih je hvatala noć odlučili su da prenoće u prvom selu na koje naiđu. Slučaj je namestio da to bude selo Gejre (Geyre).
Logično, prvo su otišli u seoski kafe. Već prvi pogled na enterijer, a taj prizor se formirao polako zbog prigušenog svetla petrolejskih lampi, kaže Ara Guler, je ukazivao na nešto neobično -- veliki sto na sredini kafea je umesto nogu imao delove kamenih antičkih stubova. Bio je suviše umoran da bi to veče tome predao veću važnost.
Kao većina fotografa eksterijera Guler je ranoranilac. Kada je ujutro obišao selo ukapirao je da je neobičnost stola u seoskom kafeu zapravo najmanja neobičnosti tog naselja. Celo selo je bilo izgrađeno na ostacima rimskog grada, a stanovnici su upotrebljavali "kamenje" na zilion praktičnih i rekao bih kreativnih načina.
Najnormalnije su korintski kapiteli služili kao postolja za drvene stubove nadstrešnica kuća, grožđe se presovalo u sarkofazima, kamene grede i stubovi su poslužili kao idealan materijal za međe povrtnjaka, a klupa je poslužila... pa, kao klupa.
Pošto je na ceremoniji otvaranja brane ispucao sve kolor filmove prve fotografije sela Gejre su bile crno-bele, što je više u skladu sa predstavom koju većina ljudi ima o Gulerovom opusu. Seoska deca su se odmah uključila u "projekat" pokazujući Ari gde sve ima "kamenja" van sela.
-- Ovi ljudi nisu svesni da su oni zapravo Rimljani, pomislio sam, -- kaže Ara Guler u kameru.
Vrativši se u Istanbul pokazao je fotografije piscu i kulturnom radniku Sabahatinu Ejuboluu [Sabahattin Eyuboğlu -- Svet je mali. Sabahatin je stric našeg rahmetli prijatelja Mehmeta. Mehmetov otac, Bedri, čuveni turski slikar i pesnik, osim što je dizajner logoa istanbulskog GSP-a (za koji mu, govorio je Mehmet, nikad nije plaćeno), je jedan od ljudi koji je "provalio" Bodrum i sa pomenutim bratom Sabahatinom ustanovio Blue Voyage.]. Drugi čovek kome su pokazane fotografije je bio tadašnji direktor arheloškog muzeja u Istanbulu. Međutim, nijedan od ove dvojice nisu imali pojma o tom lokalitetu.
Guler šalje fotografije časopisu Architectural Review. Nedugo potom dobija telegram od američkog časopisa Horizon, kojim mu traže da za njih napravi fotografije u boji i da, ako može, predloži nekoga ko bi mogao da napiše nešto o tom lokalitetu. Ara se sa istim vozačem vraća u Gejre, a kao kvalifikovanog pisca predlaže svog prijatelja, Kenana Erima, koji je upravo doktorirao arheologiju na Prinstonu.
Afrodisias (Aphrodisias), kako se ispostavilo da se zvao rimski grad, je postao životno delo rano preminulog (u svojoj šestdesetprvoj, 1990.) dr Erima. Takođe se ispostvilo da je to najbogatiji arheološki lokalitet na teritoriji Turske. Iskopavanja su počela 1962. pod pokroviteljstvom Univerziteta Njujork, na kome je dr Kenan Erim bio zaposlen. Do sada je iskopana otprilike četvrtina lokaliteta. Procenjuje se da će iskopavanje celog potrajati celo ovo stoleće.
Selo Gejre više ne postoji. Pre početka radova na iskopinama, selo je preseljeno.
-- Naravno da su žitelji Gejrea kivni na mene, -- završava priču Ara Guler, -- zamislite situaciju, neki tamo fotograf zaluta u vaše selo i par godina kasnije vi morate da ga napustite. Sada je kamenje sređeno i na svome mestu, ali nema ljudi. Kada sam prvi put došao u Afrodisias on je živeo, a sada u njemu nema života.
********************************
Beleške na margini
Aru Gulera sam video live već tokom moje prve (turističke) nedelje u Istanbulu. Fu me je odvela u "kafić" u kome je deo nameštaja. Naravno, ni najradoznaliji turista nema nikakve šanse da nađe to mesto iako je na Bejoluu (Beyoğlu) -- jednom od pešačkih (turističkih) epicentara Istanbula. Naime, te oaze, tako blizu, a tako daleko od ušminkanih lokala Istiklal džade, su poslednje odstupnice Istambulaca i njihove lokacije su na neki način dobro čuvana tajna. Četiri godine kasnije imao sam čast da se rukujem i izmenim par rečnice sa čika Gulerom na žurci povodom otvaranja novih kancelarija jedne reklamne firme za koju sam frilensirao.
Njegova poslednja rečenica u dokumentarcu je 100% u skladu sa njegovim odnosom prema fotografiji. Izjava "kada fotografišem Aja Sofiju ono što je bitno je osoba koja prolazi, ona predstavlja život" kao esencija njegove filozofije je citirana i u vikipediji.
U svakom slučaju masa tekstova, pa i turističkih brošura o Afrodisiasu počinje klišeom: "Da se septembra 1958. Ara Guler nije izgubio u planinama Afrodisias ne bi bio otkriven." Gledajući ovaj dokumentarac može se steći utisak da je njemu pomalo žao što se sve to desilo. Međutim, sa druge strane on je ispunio ulogu hroničara koju je namenio sebi (i fotografiji) i selo Gejre iliti Afrodisias na koji je naleteo tog dana je ovekovečeno u knjizi Call of Aphrodisias.
***
Mene ruševine, pardon, arheološke iskopine ne privlače preterano. Da me septembra prošle godine prijateljica i koleginica, Diana, koja strasno i iskreno, što je važno napomenuti, jer u toj turističkoj disciplini ima dosta foliranja, obožava da se muva po istima nije zamolila da je vozim do Didima da vidi(mo) Apolonov hram ko zna da li bih (i kada) pogledao ono što mi je praktično pod nosom. O istom "trošku" smo otišli do Mileta (da, da, tamo gde je rođen Tales), a kad smo već bili tamo skoknuli smo i do Prijena, pretvorivši to u jedan lep celodnevni izlet, na kome sam i dan-danas Diani zahvalan. Taj izlet se ne bi desio da bodrumski tur-operateri ne ignorišu te lokalitete, a guraju samo mega-popularni Efes.
A kad već pomenuh Efes. Više adrenalina sam izlučio pokušavajući da fotografišem mačku, koja je sedela u amfiteatru ignorišući gomile turista, nego fotografišući svo to efesko sređeno kamenje. Kada sam čučnuo da je slikam primetio sam da nekoliko turista slika mene kako slikam mačku. Obratio sam se prvom, po svemu sudeći Indijcu: "Zapravo ova mačka je vlasnik ovog mesta." Nasmejao se i odgovorio mi: "Potpuno ste u pravu, gospodine."
Tražeći danas bezuspešno fotku te mačke naleteh na izbledelu fotografiju Fu snimljenu u Efesu pre jedno tridesetak godina, kada je u njemu bilo više života, a manje turista.