Autor: Rodoljub Šabić
Juče sam na adrese predsednice Visokog saveta sudstva i ministarke pravde uputio dva pisma praktično istovetne sadržine. Morao sam, smatrao sam svojom obavezom da izrazim nerazumevanje, nezadovoljstvo i zabrinutost zbog izostajanja koraka koje sam očekivao, nakon upozorenja koja sam im ranije uputio pokušavajući da skrenem njihovu pažnju na, najblaže rečeno čudnu, teško shvatljivu situaciju u vezi sa postupanjem Prvog osnovnog suda u Beogradu u postupku 9-I-26531/11.
A izostanak tih koraka, bez obzira da li je uzrok odsustvo volje ili odsustvo snage je, bar ja tako mislim, nešto što može imati štetne posledice čiji značaj daleko prevazilazi značaj jednog sudskog postupka.
Evo o čemu se radi. Rešenja koja poverenik donosi po žalbama tražioca informacija su, po zakonu obavezujuća, konačna i izvršna. Očekuje se naravno da organ vlasti postupi po njemu. Ako ipak ne postupi poverenik može, na zahtev tražioca informacije, u skladu sa odredbama ZUP-a, izreći organu vlasti dve ili više kazni u ukupnom maksimalnom iznosu od 200.000 dinara. Očekuje se, naravno da organ vlasti plati kazne. A ako ne plati onda ih u postupku prinudnog izvršenja naplaćuje sud.
Nije takvih slučajeva bilo previše, možda desetak i nije bilo nikavih problema. Svi sudovi kojima se poverenik obraćao sa predlogom za izvršenje postupali su po njima.
A onda se, na prečac, Prvi osnovni sud oglasio nenadležnim i odbio da sprovede postupak izvršenja odnosno prinudne naplate novčanih kazni koje je Poverenik, postupajući po zakonu, izrekao Višem sudu u Beogradu. Rešenje po prigovoru koji je Poverenik povodom toga podneo, umesto u roku od 5 dana (koji je utvrđen zakonom i čije propuštanje zakon definiše kao „nesavestan“ rad) Sud je doneo nakon 90 dana i to tek posle mog obraćanja VSS i Ministarstvu pravde.
Flagrantna neažurnost možda se, bar donekle, može „objašnjavati“ preopterećenošću Suda, ali je nešto drugo, mnogo važnije, neobjašnjivo.
Prvi osnovni sud se oglasio nenadležnim, iako svi drugi sudovi, kao nadležni postupaju po predlozima za izvršenje Poverenika, a i on sam je ranije u identičnom slučaju po predlogu za izvršenje protiv drugog izvršenika, postupajući kao nadležan, dozvolio, odnosno sproveo predloženo izvršenje.
E, sad je na prečac nenadležan. A budući da on ne egzistira van prostora i vremena već je, bar po definiciji, deo jedinstvenog pravosudnog sistema Srbije to, ako ništa drugo nameće neka pitanja na koja vrh srpskog pravosuđa srpskoj javnosti duguje odgovore.
Kako je moguća praktično karikaturalna situacija u kojoj su svi sudovi u Republici nadležni za postupanje po predlogu za izvršenje koje podnosi Poverenik, a samo jedan nije? I kako je moguće i čime je objašnjivo da je i taj Sud bio nadležan a „prestao“ da bude tek kada je izvršenje trebalo sprovesti protiv njemu nadređenog, Višeg suda u Beogradu? I ako su ovakva „konvulzivna“ postupanja sudova moguća u postupku u kome učestvuje državni organ, šta mogu da očekuju tzv. „obični“ građani?
Dodatno ružnu sliku celoj situaciji daje činjenica da se za ovakvu „kopernikansku“ promenu stava o nadležnosti Prvi osnovni sud odlučio u predmetu u kome Viši sud u Beogradu već duže od godinu dana grubo vređa prava stranke u postupku (što će po svoj prilici rezultirati još jednim postupkom pred Evropskim sudom za ljudska prava i još jednom “pravnom” sramotom za našu zemlju) ne postupajući po nalogu iz rešenja Poverenika i ne plaćajući kazne koje su mu izrečene, iako je i jedno i drugo po zakonu, bez ikakve sumnje dužan da čini.
Nesporno je da postoji potreba da popravimo sliku našeg pravosuđa. Da zajedno damo doprinos njegovom, nažalost, poljuljanom ugledu. Da takav doprinos daju svi koji mogu jer je ugled pravosuđa i vera u njega nešto od nespornog opšteg interesa. Ali to će definitivno biti nemoguća misija ako se sami ljudi iz pravosuđa, ponašaju kao da zakoni za njih ne važe i ako, bez obzira da li su rukovođeni lažnom solidarnošću, strahom od hijerarhijski nadređenih ili nečim još gorim, vuku poteze koji izazivaju više nego ozbiljne sumnje u vezi sa ostvarivanjem principa zakonitosti.