
Neposredno nakon poraza, Boris Tadić se pojavio pred novinarima, čestitao Tomislavu Nikoliću (prilično neubedljivo i to mogu lako da razumem) i izjavio da se ne oseća odgovornim za poraz, da bi neposredno potom usledila i opravdanja, kako od Tadića, tako i od kolega iz njegove stranke, a kad kažem „njegove" mislim upravo na vlasništvo, ne na rukovođenje. Kriva je loša izlaznost, odnosno apstinenti, krivi su beli listići. Demokratski nastrojeni glasači su lenji. Nije nego. Potom Mićunović poredi Tomislava Nikolića sa Hitlerom i okrivljuje apstinente i intelektualce koji su se odlučili da ne smatraju Borisa Tadića (jedinim) svetlom na kraju tunela. Nakon svih ovih svetlih godina. A danas i Zagorka Golubović u emisiji b92 Hoću da znam. Biće da je upravo ona kap koja je prelila čašu, budući da je to žena čije mišljenje inače veoma volim da čujem. According to Zagorka, rezultati predsedničkih izbora su „najdublji pad", posle kosmičkih visina dosadašnjeg našeg tranzicionog društva. Profesorka Golubović veruje da srpsko društvo (odnosno, famozno „mi" kako je ona rekla) nije ništa naučilo, premda je inače učenju iz grešaka sklono, i da to društvo i dalje glasa „iz prkosa ili inata, da kazni", ali pošto koristi zamenicu prvog lica množine umesto trećeg, valjda ni sama ne zna šta je to što je srpsko društvo (tj. „mi") trebalo da nauči, tek zna da bi na izborima svakako pobedio Boris Tadić da smo „mi" to naučili. I tako dalje, i tako dalje. Bilo je prethodnih dana mnogo varijacija na tu temu. Summa summarum, krivi su svi za izborni poraz, samo Demokratska stranka i njen vlasnik-predsednik nisu.
*
Da bi objasnila najraniji psihički život deteta, Melanija Klajn je izumela dve pozicije; paranoidno-shizoidnu i onu zreliju, koja dolazi posle - depresivnu. (Termin „pozicija" podrazumeva određenu konstelaciju psihičkih funkcija koje se koriste na nekom razvojnom stupnju. Pozicija nije nešto što se prevazilazi, ne ide se iz jedne u drugu nepovratno i zauvek, to je, kako Klajnova kaže, „uvek dostupno stanje".) Paranoidno-shizoidna pozicija je ona o kojoj bih nešto napisao i ona se pre svega odnosi na uzrast dece od četiri do šest meseci.
U ovom uzrastu, beba je ranjiva i nezaštićena, potrebna joj je stalna briga, pre svega o njenim fiziološkim potrebama; ona loše toleriše glad, bol ili frustraciju - ako je gladna, preplavljena je glađu, ako bebu nešto boli, taj bol je užasan i nepodnošljiv. Vlada nesigurnost. Svet je zbunjujuć i nepredvidiv, nejasan; sve je u delovima, neka ruka koja je dodiruje, neka dojka, neke senke, nejasnoća svugde okolo. Kada je svet nejasan, on je opasan, preteći. Takav svet uzrok je strahovite anksioznosti, što, rekao bih, i nije teško razumeti. Da bi se ta anksioznost smanjila, svet je potrebno učiniti predvidivim, sve te elemente i fragmente potrebno je podeliti u neke kategorije, diferencirati, klasifikovati. Uspostaviti nekakav red. Iz pozicije u kojoj se beba nalazi, ona primećuje da neke stvari i pojave dovode do zadovoljenja njenih potreba, a neke ne; vidi dobro i nasuprot tome vidi loše, odnosno vidi nešto što bih mogao opisati kao podelu na prijatelj/neprijatelj, crno/belo, sve/ništa. U srpskoj politici je to isto tako. DS/SNS, Evropa/Rusija, Srbija sa Kosovom/ Srbija bez Kosova, Prva Srbija/ Druga Srbija, Vjerica Radeta/Nataša Kandić, itd. itd. itd. Koja god da je politička opcija u pitanju, jasno se i lako formiraju ove suprotnosti. Gotovo intuitivno. Uvek u srpskoj politici postoji neprijatelj koji je potpuno suprotan od „nas", štagod ta zamenica podrazumevala. Uvek je neprijatelj crn, „mi" onda po definiciji, ni krivi ni dužni, moramo biti beli. „Oni" loši, „mi" dobri. Jasno kao dan. Sve je jasan kao dan. Samo je jedan izbor pravi.
Onda kada se svet podeli na dobre delove i loše delove, to donosi određeno olakšanje, nekakav jednostavan poredak stvari, organizaciju. Naravno, neprijatelj i dalje postoji, svet i dalje nije potpuno bezbedno mesto, ali prednost ove podele jeste što sve to ipak više nije jedno neshvatljivo i preteće klupko, sada postoji jasnoća - zna se šta je bezbedno i šta je dobro, zna se gde vreba neprijatelj.
Međutim, postoje ipak situacije kada ovakav pogled na svet nije sasvim koristan i kada je potrebno unaprediti ga; ako me majka (glasačko telo) nahrani, ona je dobra majka, ali ako me ne nahrani, onda je loša majka (glupi građani koji ništa nisu naučili) - deluje logično, zna se šta radi dobra majka, a šta loša, osim što je u pitanju isti objekat, ista majka, a majka koja je i dobra i loša istovremeno ne može da postoji u svetu koji se deli na dobro ili loše. Konjunkcija/ disjunkcija - neće da može zajedno. Veliki problem. I to nije sve! Najgore od svega je što beba, junakinja ove priče, takođe ponekad može biti loša, a pošto ona na sebe gleda kao na dobru bebu, to je neprihvatljivo. Taj loš deo se naprosto skloni, odseče, amputira i baci u svet - onda to više nije deo bebe, već je to deo onog lošeg, opasnog, neprijateljskog sveta, a beba ostaje dobra. Ona može da pokaže na taj loš deo i da kaže, to nije moje, to je vaše. Ponovo vlada mir, ponovo je uspostavljen onaj jasni crno-beli poredak. Ponovo se zna šta je dobro, a šta loše.
Analogno, nije DS kriv što je izgubio izbore jer je to naprosto nemoguće. DS je pravi, dobar izbor, krivi su glasači, oni su pogrešili, oni su loši, njihova volja je pogrešna, kako je kazao Mićunović. (Ali je odmah dodao, ljubazan je, da ipak oni imaju pravo na tu pogrešnu volju.) Zatim su krivi intelektualci, kaže Zagorka Golubović, jer nisu skrenuli pažnju na to da je Nikolić pogrešan izbor i dno demokratije, a Tadić njen sam vrh. No, profesorka Golubović sluti da tu nešto ipak nije u redu i da nekakva krivica mora postojati i u drugom taboru. Ako Tadić nije kriv, onda su krivi ljudi oko njega, kaže ona danas. On je odličan, ali eto svi ljudi oko njega su loši. Tadić je belo, ali su ljudi oko njega crni. Slučajno ga tako okupirali, ni krivog ni dužnog.
Tadić se ne oseća odgovornim za poraz, kazao je. Zašto bi, to bi podrazumevalo da je nešto loše ili pogrešno uradio, a to po definiciji nije moguće - Boris Tadić je dobar i on radi dobre stvari; ono drugo je rezervisano za - druge! Nismo „mi" nešto pogrešno uradili, nije naša predsednička kampanja bila bez dodira sa realnošću, nismo mi bili korumpirani, nipošto ni arogantni, spori, neodlučni, kontradiktorni. Da smo bili takvi, mi bismo bili loši, ali pošto smo mi bili dobri, očito je da ste vi krivi za naš poraz. Mi dobri, vi loši. Ja Tarzan, ti Džejn. To je sve jednostavno, crno-belo. Mi sve znamo, vi ništa niste naučili.
Rečju, it's not me, it's you. Savršeno logično, ako imate četiri do šest meseci. I ako mislite da ste omnipotentni.
*
Slažem se u jednom sa Zagorkom Golubović. Tragično je, tužno, žalosno, neshvatljivo da je najbolje što srpska politika ima da ponudi kao alternativu Borisu Tadiću baš Toma Diploma. Što se belih listića tiče, taj nivo građanske (ne)svesti takođe nije zavidan. Najveći problem je ovaj način razmišljanja koji sam gore opisao, to potpuno odsustvo sposobnosti za promišljanje sebe samih, to odbijanje da se prihvati odgovornost za svoje postupke, jezivo optuživanje drugih za sopstvene neuspehe. Kada Boris Tadić sada kaže da će da nas uvede u EU i da od Srbije stvori prosperitetno društvo, ja to ne mogu da ne shvatim kao jednu, klajnijanski rečeno, omnipotentnu fantaziju. I to je sve OK, ako imate od četiri do šest meseci. A kada Tomislav Nikolić kaže bilo šta, ja naprosto zadrhtim. God help us all.