Moramo u šetnju a ni meni ni njoj se ne ide.
- Idemo Anđo.
Topla noć ne pušta narod lisabonski da ode na počinak. Ispred barova momci piju pivo. Prolazi žuti tramvaj, poslednji današnji. U njemu samo jedan čovek. Sedi uz otvoren prozor nezainteresovan za grad noću. Tu i tamo mimoiđem se nekim usamljenim prolaznikom što se vraća sa kasno završenog posla.
U bočnoj ulici rotiraju naradžasta svetla, brunda motor, čangrljaju kante, tupo odzvanja limena kutija kamiona. Kada jedan od onih što istresaju kante dovikne jedno kratko, „o“ vozaču, kamion krene do sledeće kapije.
Na uglu je telefonska govornica. Tu u svako doba ima nekog. Od zore do kasno u noć imigranti odatle zovu u svoje svoje bliske u nekim drugim vremenskim zonama.
- I šta je rekao lekar? - pita tamnoputa devojka.
Provlačim se između parkiranih automobila i fasada od keramičkih pločica. Anđelina trčkara, njuška. S vremena na vreme istrči na puste tramvajske šine, osvrne se, pa se zavuče između dva automobila. Kad je nema da izađe, znam da je opet našla nešto da prezalogaji. Posle se ukaže pokunjena, ali se oblizuje.
- Sram te bilo.
Na trgu taksiji čekaju mušterije. Vozači okupljeni kod prvoga u nizu; dvojica žustro raspravljaju, gestikuliraju. Druga dvojica s rukama u džepovima poluziateresovano prate.
- Kako on može da dokaže koliko vredi kada mu se ne da šansa u timu? Nek ga stavi u sredinu pa će da vidi kakav je to igrač.
Kad se priđe crkvi i parku, sve se smiri i smrači, da bi smo se tek na vidikovcu pod fenjerima vratili među ljude. Za baštenskim stolovima pod borovima razgovara se tiho, sporo; tamo dalje, na klupama u polumraku, zaljubljeni parovi. Svira nekakav topli pola-fado-pola-tango.
Bio sam par puta na sceni sa kulisama. Na vidikovcu na Grasi ima se baš taj isti osećaj, kao da stojite na sceni opere. Iza leđa osvetljeno pročelje crkve, nad glavom pljostnate krošnje borova, s leve strane polumračna tvrđava zaklonjena krošnjama kao da lebdi, stojiš u svetlu, na mestu glumaca, a tamo gde bi trebalo da je publika svetluca grad. Kao pogled s pozornice kada ponukana sentimentalnom numerom publika popali upaljače da svetlicaju u mraku.
Kada sam prvi put došao u Lisabon, već te prve večeri, još sam bio umoran od puta, jedan prijatelj, muzičar, doveo me ovde. Stajali smo naslonjeni na ogradu kao ja sada i pili pivo. Bilo je toplo i grad je svetlucao, sve je bilo kao i sada, a on mi kaže:
- Kako ja volim ovaj grad.
- Ti si ovde rođen? – pitam.
- Nisam. Rođen sam na severu.
Svoje goste volim da dovedem ovde. Ne dopadne se svima jednako. Jedni ostanu bez dana. Drugima smeta vetar. A stvarno ume da duva ovde na čuki. Evo baš se podigao vetar a i ja sam završio pivo.
- Ajmo kući, Anđelina!