Uvek sam govorila i još uvek odgovorno tvrdim da je za opstanak u Egiptu potrebno imati živce jake kao sajla, lososovsku istrajnost u plivanju uzvodno i dobro razvijeni smisao za humor (pogotovu na svoj račun).
Danas se dogodilo ono što je do pre godinu-i-po dana bilo apsolutno nemoguće čak ni na nivou vica. Hosni Mubarak, poslednji Egipatski faraon je osuđen na doživotnu robiju. Ceo Egipat je danas držao dah dok je javno izricana presuda. Izricanju presude je predhodio 15-to minutna završna reć glavnog sudije kojia je mnogo više ličila na politički govor nego na završnu reč. Ako se tome doda i to da je današnji dan poslednji radni dan istog sudije koji je već od sutra u penziji kao i da je originalna presuda ispisana rukom, ja sam već na početku nekako mogla naslutiti da se ponovo sprema neka poluprevara. Ipak, morala sam da odgledam ceo prenos (od nekih 45min) do kraja da bih mogla da tačno zaključim šta se u stvari dešava.
Ispred zgrade u kojoj se nalazi sudnica a koja je u stvari u sklopu državne policijske akademije, u pregrađu Kaira, se skupilo nekoliko stotina građana, uglavnom rodbine i prijatelja poginulih tokom prošlogodišnjih demonstracija. Sa druge strane je stajao nebrojeno policajaca obučena u punu ratnu opremu spremna na sve. Figurilalo je tu i nešto vojnih oklopnih vozila i transportera ali su se vidno trudili da ostanu u drugom planu prenoseći poruku da su tu samo kao posmatrači.
Sudija počinje prvo sa procedualnim delom utvđujući da su svi optuženi prisutni i onda kreće sa svojim političkim govorom nesmotreno davajući do znanja da je ovo bilo ipak političko suđenje mada ne bi smelo jer se samim time dovodi u sumnju ceo proces. Nekako mi se učinilo da je u Egiptu sve stalo za tih 15-20 minuta dok sama presuda nije izrečena. Oni civili napolju su verovatno u tim trenucima mislili na svoje žrtve nadajući se nekoj konačnoj pravdi koja bi im omogućila da večeras po prvi put u poslednjih godinu-i-po dana odu da spavaju sa mirom u duši i da sutra nastave sa životom tamo gde je prekinut tokom revolucije. Oni policajci su verovatno već dobrano prokuvali ispod sve one opreme koju su teglili sa sobom pa su i oni držali vazduh nadajući se takođe da čuju presude koje će zadovoljiti ove sa suprotne strane kako ne bi u suprotnom morali da se jurnjaju sa njima po goloj ledini na 35+ stepeni u svoj toj opremi. Čini mi se da je čak i nebo zadržalo dah jer nije bilo ni daška vetra nakon 10-ak prilično vetrovitih dana. Cela ova atmosfera me podećala na scenu finalnog obračuna iz filma “Tačno u podne”. Vrućina, pustinja, mrtva tišina, napeta lica glavnih glumaca i posmatrača. Svako ima svoju ulog u ovoj igri ali ne mogu svi da pobede….ili možda mogu.
Sve ovo mi je ličilo na opipavanje pulsa Egipatskog naroda pred drugi krug predsedničkih izbora 16 Juna. Finalisti ove trke su Ahmed Šafik i Mohamed Mursi, obojica veoma kontrovezne ličnosti iz predhodnog političkog života. I ovi izbori su takođe istorijski događaj za Egipat jer su to prvi slobodni demokratski izbori u 5000 godina dugoj istoriji Egipta. Na žalost i oni su primorani da biraju između 2 zla u drugom krugu. Nešto što veoma podseća na 2 krug poslednjih izbora u Srbiji. Šafik je bio poslednji premijer za vreme Mubaraka koji je bio na tom položaju samo 3 nedelje jer je dao ostavku na taj položaj samo 2 nedelje pošto je Mubarak dao ostavku. On je u Mubarakovo vreme u jednom momentu bio “viđen” za Mubarakovog naslednika kao dugogodišnji faraonov igrač iz senke. Drugi, Mohamed Mursi, je istureno krilo Muslimanske Braće čiji je glavni moto “Islam je rešenje”……ma šta to u stvari značilo u praksi.
Da bi cela stvar bila još malkice komplikovana, pređašnji ustav je suspendovan a novi još nije donesen tako da niko još u stvari ne zna koja će biti ovlašćenja predsednika i koliko će u stvari imati vlasti.
Svima je bilo jasno da će Egipatski narod današnje emocije preneti na svoje glasačke listiće 16. Juna.
I još jedan istorijski moment se dogodio pre 2 dana. Ukinuto je vanredno stanje uspostavljeno još 1981 godine, odmah nakon ubistva Sadata. Njegov podpredsednik i ratni drug, nacionalni heroj iz rata sa Izraelom 1973, Hosni Mubarak, je automatski postao predsednik a uvođenje vanrednog stanja je bila jedan od prvih izvršnih odluka koju doneo.
Ali, da se vratimo u sudnicu. I sudija čita tekst presude napisane rukom:…….”prvooptuženi Hosni Sajid Mubarak (moj tok misli:bio mu je 84-ti rođendan pre manje od mesec dana) se osuđuje na doživotnu kaznu zatvorom, drugooptuženi Habib Al Adli (moj tok misli: poslednji Mibarakov ministar unutrašnjih poslova) se optužuje na doživotnu kaznu zatvorom.
Pogled na onih nekoliko stotina napolju. Ljudi slave, raduju se, zahvaljuju Alahu, pevaju, skaču od sreće i u svoj toj buci i metežu ne čuju ostatak presude kojom se svi ostali oslobađaju optužbi uključujući i Mubarakove sinove Gamal i Alaa koji su polako počinjali da preuzimaju vođenje porodične firme zvane Egipat inc. od svog oca Hosnija. Gamal je taj koji je tokom poslednjih godina Mubarakove vladavine povećavao kvotu na kladionici zvanoj ko će biti naslednik trenutnog faraona. Pošto je faraonska praksa uvek bila da se za naslednika imenuje neko od krvnih srodika – najpoželjnije sin, bilo je potpuno logično da se tipuje na Gamala. Oni su bili optuženi za korupciju zajedno sa svojim ocem ali su sva trojica oslobođeni svih optužbi za korupciju. Ovu odluku će biti jako teško braniti s obzirom da se tragovi njihove korumpiranosti nalaze svuda unaokolo.
Za jedan momenat je izgledalo das u svi pobedili; i sirotinja raja i policija i vojska i da je revoluciji došao kraj.
Policija odahnula jer je izgledalo kao da su se ovog puta jeftino izvukli i da neće morati da jurcaju unaokolo za demonstrantima. Sigurno je i vojsci bilo drago jer neće morati da se opet podmeću između policije i demonstranata i da dele packe levom i desnom.
Ali, ta euforija je kratko trajala. Već nakon nekih 15 – minuta slavlja ljudi su očeli polako da shvataju šta se u stvari dogodilo. Mubarakov režim je ponovo pokušao da podvali Egipatskom narodu prodajući im muda za bubrege ali egipćani nisu više kupci za tu robu.
Vrlo brzo su shvatili da su Mubarak i njegov bivši ministar osuđeni za nešto što NISU radili a ne za nešto što JESU uradili. Naime oni su osuđeni za NE sprečavanje policije da upotrebi smrtnu silu prema civilnom stanovništvu. Tako da praktično još niko nije osuđen za davanje naredbe policiji za upotrebu smrtne sile a kako stvari trenutno stoje niko i neće nikada biti procesuiran. Da su ova dvojica osuđeni za davanje naredbe presuda bi najverovatnije bila smrtna kazna ali ja duboko verujem da bi većina u egiptu bila zadovoljna i doživotnom robijom sve dotle dok se precizno pokaže prstom na krivca za brutalna ubistva i nestajanja mnogih protivnika Mubarakovog režima. Dakle, glavni okrivljeni JESU osuđeni na doživotne robije ali pravda NIJE zadovoljena.
Branioci su, naravno odmah uložili žalbe, koje su već unapred bile kovertirane, na presude koje već same po sebi teško “piju vodu” tako da ima dosta prostora za potencijalno preinačavanje presude a time će se baviti neki drugi sudija jer je ovaj, kao što sam već napomenula gore, od sutra u penziji. Tek tada sam shvatila elegantnu kvaku sa penzionisanjem. Moj tok misli: how conviniant!
Gamal i Alaa ipak nisu još na slobodi. Čeka ih sada posebno suđenje zbog finansijskih manipulacija na egipatskoj berzi. Ali i time će se baviti neko drugi. Svima je jasno da će i te presude biti duboko inspirisane današnjim reakcijama egipatskog naroda i svetske javnosti.
MUBARAKOVI SINOVI GAMAL I ALAA
Gledajući lica optuženih danas, kroz rešetke kaveza u kojim su svi bili na kamaru uključujući i Hosnija Mubaraka na bolničkim kolicima od kojih se ne odvaja kada je u javnosti, primetila sam da niko od njih nije ni okom trepnuo prilikom izricanja presuda kao das u sve to već unapred znali.
Momentalno podnošenje žalbi mi je samo još potvrdilo sumnje da je napravljen neki deal između sudstva, tužilaštva i Mubarakovih adokata. Vreme će pokazati kakva je tu igra odigrana.
I tako je policija na kraju ipak morala da pojuri za razjarenim rođacima i prijateljima poginulih preko one ledine po onoj žezi sa sve onim oklopima koje su nosily na sebi. Ni oni sigurno nisu bili srećni.
I tako je se od mogućnosti da i vuk bude sit i ovce na broju u 15 minuta prešlo na rešenje u kojem ni jedna strana ne može da bude zaista zadovoljna.
Ona vojska je i dalje figurirala na onoj poljani samo posmatrajući jurnjavu između policije i sada već demonstranata i vodeći računa da se stvari ne otrgnu kontroli.
Sve se opet prenelo na Tahrir skver i skverove u drugim egipatskim gradovima kao što su Suec i Aleksandrija. Razlućena masa je počela da se skuplja u toku popodneva. Dok ovo pišem Tahrir skver je još uvek pun demonstranata koji mirno demonstrairaju dok su jake sile obezbeđenja na obodima ali za sada nema nikakvih varničenja između demonstranata i njihovih “čuvara”. Kako izgleda, nemaju nameru da se skorije vraćaju kućama. Preovlađujući je zahtev za ponavljanjem suđenja uvođenjem novih dokaza i reforma sudstva. Ova prilika, naravno, nije previđena ni od strane bivših i sadašnjih predsedničkih kandidata i njihovih štabova. Bukvalno svaki od njih je posetio Tahrir skver danas i iskoristio priliku da da svoje obećanje u vezi sa ovim novonastalim problemom. Neki su ostajali tamo i satima a pošto su neki od njih zaista stari ljudi, neki su bili i odnošeni odatle nakon toplotnog udara. Ahmed Šafik je na primer 71 godinu star. Danas je zaista bio vruć dan u svakom smislu…a sutra je, na svu sreću, još jedan isto tako vruć dan.