Braća smo po ocu. Ali nikada nije bilo razlike medju nama trojicom.
Majka Radmila i veseli Mile uzeli su se 1952. godine. Milivoja je otac doneo iz prvog braka, sa obronaka Sokolovice. Nikada nisam nikoga od rodbine pitao niti saznao zašto i kako se razveo od prve žene i zašto je Milivoje pripao njemu.
Imao je tada četiri godine. Nije mogao ni da hoda ni da govori - dečija paraliza vezala ga je za krevet, a nešto se u glavi od početka nije složilo kako treba. Radmila ga je prihvatila kao svoje, njen čovek je to zaslužio. Podizala ga je, naučila svemu što zna. Tek pet godina kasnije rodila je mene, a onda još dve potom i Acu, njega u tridesetpetoj.
Otac je umro kada sam imao 10 godina. Majka ostala sa nas trojicom - nikome da poželiš. Dobri ljudi sa Železnice zaposlili su Milivoja, tada već punoletnog, sa nekako završenom školom. Radio je šta su mu davali i šta je mogao. Najpre i teško fizički, a onda najveći deo otvarajući i zatvarajući velika vrata za dvorište u upravnoj zgradi u Nemanjinoj. Klimao je onako brkat i železničkom odelu, leti i zimi, od kuće do posla, do kapije i nazad.
Majka njegova dolazila je jednom da ga vidi, zvala ga da dodje kod nje u Kuršumliju. Sam je odlučio da ostane sa nama.
Majka naša nije se više udavala, mada je imala ponuda. Rešila je da decu izvede na put. Uspela je to od svoje radničke plate.
Milivoje je imao svoje padove. Uvek tvrdoglav, nikada lak za razgovor, uvek potiv svega. Muke smo imali sa njim. Pripušio, propio se. Jedva smo ga obuzdavali, pogotovo na svadbama i porodičnim susretima. Mangupi u firmi su ga i voleli i iskorišćavali. Dolazio je kasno u noć.
Našli su ga jedno jutro, kažu u nekom ukradenom autu. Pričalo se posle da je izgrebao neku premiju na lutriji. Nije više ličio na sebe. Proveo je više od godinu dana u Kovinu, u specijalnoj bolnici. Ponašao se kao dete od tri godine. Brat i ja smo ga redovno obilazili, koliko je god to bilo teško početkom devedesetih. Nekako se vratio u svoju normalu. Penzionisan je, ima neku crkavicu.
Braća su se sa majkom vratila u Zemun. Dogradio Mali sprat pa sada brine o starima. A oni odavno kao deca. Pobrkaju lekove, zaborave, kupuju svake gluposti - namučiše i Acu i sebe. Majka već neko vreme usporila. Ne da se Radmila u svojoj 88-oj, ali štuca sve više.
Milivoje preuzeo najveći deo poslova. On sada brine o Radmili. Ode do prodavnice, skuva, opegla, opere. "Pazim ja babu". Gledaju nekako da budu što manje na teretu bratu i snaji. Majka pije 16 lekova dnevno, on desetak.
Pre par godina Aca im uveo centralno grejanje, pa onda ponovo sve krečio. Radilo se dva puta po nedelju dana. Koliko god im to značilo, poremetilo im ritam. Milivoju skočio pritisak, udarila mu krv iz nosa, očiju, ušiju. Aca ga odvede u bolnicu, oprave ga, vrati se kući pa ponovo krene. Lavor napuni krvlju. Napatili se svi.
Pemzioneri odavno nagluvi, a sve teže vide. Za majku je kasno da joj skidaju kataraktu, ali Milivoju još nije. Vodio ga Aca onomad na zadušnice. Jedva trapulja. Po kući još nekako i zna gde se šta nalazi, ali kada izađe napolje, ne vidi metar ispred sebe. Jedini je izlaz da operacijom skinemo tu kataraktu.
Ispade da kod kuma u firmi izdaju prostor specijalistima. Za dan kum nekako dogovori pregled, ispostavi se kasnije da mogu odmah i operaciju. Odvedoh ja Milivoja, Aca radi, ne diže glavu.
Gledali ga, merili ga, proveravali. Ja mislio da će samo obaviti pregled, kad hirurg radio taj dan i predložili da mu odmah operišu jedno oko. Koliko god na iglama jer sam to veče išao za Ženevu, odmah sam prihvatio.
A on kao curica. Ćuti, sluša, saradjuje. Ništa od onog gundjala. Smekšao mi srce.
Potraja sve, odradi majstor. Izađe Milivoje sa flasterom na oku. Otklackasmo kući. Ja odoh na truli zapad.
Kaže Aca da je odlično. Vodio ga na pregled sutradan, sve u redu. Popravili mi u dioptriju. Živac je oštećen, neće biti savršeno ali i ovo je sjajno. Veseo, ništa mu nije teško. Jedva čeka drugo oko da mu srede.
Danas ga vode. Hajde, Milivoje, opravi i to oko da pa progledaš.
Jedva čekam da se vidimo za vikend. Da raspalimo roštilj na Ćukovcu i okupimo se.