Odmah da pripremim sve one koji se usude da pročitaju ovaj blog – slijedi podrška predsjedničkom kandidatu no. 2.. Ali, prije nego predjem na konkretno da pojasnim - LDP je moja stranka a ne DS, Čeda moj favorit a ne Boris. Ali, ovo je drugi krug. Na žalost nema Čede, ostali su samo Toma i Boris. I ja sam za Tadića. Bez uslovljavanja, bez aneksa sporazuma, bez obećanja da neće dovoditi evropski put Srbije u pitanje, bez zahtjeva da konačno odbaci Koštunicu, njegovu stranku i politiku, bez garancija da će sprovesti nepristrasnu istragu oko saobraćajne nesreće ministra Jočića i bez bilo čega. U vidu uslova, zahtjeva, očekivanja, obećanja, garancija. Imam samo nadu, i valjda je ona zasnovana, iako po definiciji ne mora biti, i u principu nije, na nečem realnom i racionalnom. A to racionalno bi bila spoznaja da od svega pobrojanog nema ništa, ako je Nikolić predsjednik Srbije. I tu dileme nema Ako zaista ima nekog ko će analitički i racionalno pokazati kako je Evropa bliža, Koštinica slabiji, Srbija normalnija, uredjenija, s Nikolićem na njenom čelu (i Šešeljem na njenom reveru), onda dižem ruke. Predajem se u korist Nikolića. I ostajem kod kuće. Dakle, glasam protiv Tadića. I to je važno razjasniti, kako u realnoj političkoj situaciji ne postoji neutralno ili srednje rješenje, ni tamo ni ovamo, ili protiv obojice, već samo dva čista i jasna opredejljenja – za Tadića ili za Nikolića.
Iako dobro znate da moj glas ne može uticati na rasplet predsjedničke drame koja cijepa Srbiju, učinilo mi se priličnim da dam jedno inostrano viđenje onoga što vas očekuje u nedjelju. Tim prije, što ne mislim kao većina susjeda s ovog balkanskog prostora da će nama biti bolje ako komšiji bude gore. Naprotiv, interes Crne Gore, bar kako ga ja vidim, je da pobijedi Tadić. Baš kao što je interes Srbije 97. bio da pobijedi Đukanović. A ne Bulatović, kojeg je tada podržavala većinska Srbija. Ne pominjem te izbore slučajno. Iako je prošlo 10 godina, čini mi se, da je biračko tijelo uoči drugog kruga u CG , tada, bilo u sličnoj situaciji u kojoj je srpsko danas. Crna Gora je, sjećate se, birala izmedju Đukanovića, iza kojeg je stajala EU i Amerika, i Bulatovića, iza kojeg je stajao, Milošević, Šešelj i ostala družina. Srbija danas bira na sličan način – između Tadića, koji propagira politiku evropskih integracija i Nikolića, iza kojeg stoje iste ideje koje su podupirale Momira Bulatovića, “desjat ljet tamu nazad”. I tada su u Crnoj Gori jedni glasali za Đukanovića zato što je on manje loše rješenje od Bulatovića, drugi zato što su imali interes, treći zato što su ga obožavali, četvrti zato što su znali da ako ostanu kod kuće glas ide Bulatoviću, a to ipak nijesu sebi mogli da dozvole. Da se sve vrati u 91., da opet Milošević zajaše i da opet idemo u rat protiv komšija, regiona, čitavog svijeta. Svi su skočili i doprinijeli da, iako je situacija poslije prvog kruga izgledala bezizlazno, Đukanović pobijedi. Za prsa. U fotofinišu. I onda su počele da se ispredaju priče kako je pravljena istorija. Kako se izlazilo na glasanje, kako se čekalo satima u redovima, kako su preskakani ručkovi, izlasci, divno nedjeljno popodne.... Sve samo da bi se porazio mračni koncept vraćanja u prošlost. Nekima su djeca imala temperaturu pa su išli na smjenu, čekali u redu po par sati da bi glasali dok je jedno uvijek ostajalo kod kuće, da dežura. Drugima su došli prijatelji iz Londona – opet se radilo u smjenama, jer svaki glas je morao da se sačuva. Da ne ode Miloševiću. Treći su imali problem s kučetom. Poveli su ga sa sobom ali ono nije bilo svjesno istorijskog trenutka. Nije imalo strpljenja da čeka. Opet se prešlo na smjenski rad – jedno vodi kuče u šetnju, par sati, onda ga drugi član preuzme, da bi onaj prvi stao u red i čekao da se dokopa famozne kutije. Sveukupno, 6-7 sati. Ali, niko nije odsutao. I tako se skupilo tih 50% i nešto glasova. Za pobjedu nad “devedesetim”. I zar sad mislite da bar polovina od tih 50 i nešto procenata nije znala ko je Đukanović!? Koliki su njegovi demokratski kapaciteti i ponešenost za evropskim standardima. Zar mislite da bar polovina tih koji su satima čekali da bi dali svoj glas nije znalo da je i tog, i svih ranijih dana, koje je običan građanin doživljavo kao presudne i istorijske, Đukanović sa svojom braćom švercovao cigareta i brojao pare. Zar mislite da je većina tih koji su satima čekali da bi glasali bila naivna i da nije znala šta je najbolje ali i da nije imala boljeg izbora. Na meniju su bila samo dva jela. Riba, ustajala, rečna, ali ipak riba i s druge strane pasulj, zagoreli još, bez koske a kamo li mesa. Ali, šta bi bilo da nije bilo takve spoznaje i svijesti. Da su uprošćeno i pojednostavljeno reklo, isti su obojica - jer bili su u mnogo čemu; prezirem ih, neću izaći - jer zasluživali su i to; ili da se kalkulisalo - ako izgubi Milo ojačaće Slavko. A to što ćemo svi biti pod Momirom, to jest Miloševićem nema veze.... Šta bi bilo zaista!? Gdje bi danas bila Crna Gora!? Čak da eleminišemo državno pitanje, gdje bi ona bila u civilizacijskom smislu. Iza Bjelorusije. Ili u savezu s njom, što je tadašnji kandidat zvaničnog Beograda zagovarao. Dovoljno je samo pomisliti šta bi od Crne Gore ostalo nakon rata s Nato alijansom da smo tada bili pod Momirom, to jest Slobodanom. Ne bi ostao kamen na kamenu. I da ne nabrajam. Danas to nije teško prepoznati.
Iako je ovih 10 godina učinilo svoje, iako nema Miloševića, iako njegov sistem vrijednosti (ipak, naglašavam ipak) ne dominira Srbijom kao 97., iako je Evropa mnogo prisutnija nego što je bila tada, iluzorno je očekivati da sa Nikolićem neće biti mnogo gore nego sa Tadićem. Ili da će Čeda ojačati ako Boris propadne na ovim izborima. Odnosno, da će Koštunica vrlo lako napraviti novu vladu sa radikalima kada mu, zbog očite sabotaže na ovim izborima, Tadić (napokon) otkaže saradnju. Ako Tadić izgubi, neće ni Čeda, ni Voja, a što je najvažnije ni Srbija dobiti. Neće biti ni bolja, plementija, normalnija, bogatija, srećnija. S Nikolićem će u stvari sve biti gore. Mnogo gore. Da li zaista neko misli da će mediji biti objektivniji i profesionalniji kada Nikolić dođe na mjesto predsjednika. I kada eventualno napravi svoju Vladu, s Koštunicom ili bez njega. Nakon prijevremenih izbora ili bez njih. I da li je Srbija, nakon svih lutanja i promašaja, svih propasti, u prilici da se igra demokratije. Da pusti malo Tomu da pokaže šta zna. Srbija nije Amerika da bi sebi mogla da dozvoli takav luksuz i da izabere domaću varijantu Džordža Buša. To će i Ameriku skupo koštati, veće jeste, ali tek će. A kamo li Srbiju.
Zato, ne zamjerite, koliko god shvatam nečiju antipatiju prema “žutima”, ili Tadiću personalno, koliko god prihvatam i dijelim nezadovoljstvo zbog te famozne neodlučnosti, čak i da pristanem i na tu formulaciju da je paktom s Koštunicom, Tadić izdao Đinđića (iako zaista mislim da je Ružica Đinđić mjerodavnija da o tome sudi nego bilo ko drugi), ipak, glasam za Borisa. Mog zemljaka. Iako se ne odazivam na taj poklič (zemljače). Zato svako pismen, pogotvo oni koji insistiraju na dosljednosti i principijelnosti, trebaju glasati za Tadića. Sve ostalo su trice i kučine. Priča za malu djecu. Ili priča o maloj djeci.
Željko Ivanović
Bulevar Borisa (Kidriča), prethodno Lilića i samo Lilića, prošle nedjelje Bulevar Gudžarat, prošle godine Milana i Romana, a bio je i bulevar sumraka, koliko juče Čede i Bebe, donedavno EK i OEBSA, ranije korupcije i kriminala, prije toga Ranka Krivokapića, a davno, veoma davno, Svetog Petra Cetinjskog)