Autor: dr Davor Džalto
Iz medija saznajemo za postojanje uputstva Ministarstva prosvete Republike Srbije kojim se traži tolerisanje pravopisnih grešaka na završnom ispitu učenika osnovne škole iz srpskog jezika, ukoliko se pitanja ne odnose striktno na pravopis (ovde kao izvor koristim dnevni list Blic). Kao dodatak tome stiže i informacija, ova već sasvim nadrealna, da će se tolerisati i mešanje ćiriličnog i latiničnog pisma. Nakon momentalne i burne reakcije roditelja, stručne i najšire javnosti, iz Zavoda za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja (izvor: b92.net) stiže solomonsko rešenje problema: učenici će uglavnom zaokruživati odgovore pa tako neće ni biti prilike da učenik napravi pravopisnu grešku!
Nijednom razumnom čoveku, bio pismen ili nepismen, nije potreban nikakav dodatan komentar po ovom pitanju. Očigledno je „đavo došao po svoje“. Njegova žetva međutim nije pala kao „grom iz vedra neba“ već je temeljno pripremana, nizom poteza, kako u samom sistemu obrazovanja tako i u čitavom društvu, dok sam taj sistem (kao i mnoge druge institucije) nije sasvim urušen, pretvoren u grotesku i doveden do besmisla.
Glas razuma, i uz to veoma precizna analiza stanja i (be)smisla ovakvih poteza, stiže od roditelja učenika:
„Sa aspekta roditelja, osnovni cilj nastave srpskog jezika je da opismeni učenike i opremi ih svim znanjima potrebnim za dalje školovanje i život, a poznavanje i pravilna primena pravopisa nesumnjivo spadaju u potrebna znanja...“ (Blic)
Takođe se upućuje zahtev, koji se toliko retko može čuti iz institucija koje bi trebalo da se bave obrazovanjem na svim nivoima, da se prekine „srozavanje vrednosti u obrazovnom sistemu” jer se „uspeh se ne meri kroz ,našminkane izveštajeʼ i pozitivne cifre, već kroz realna postignuća” (Blic). Zvuči kao „glas vapijućeg u pustinji“. Ovaj jedini mogući i jedini prihvatljivi glas razuma gotovo da je proteran iz zvanične obrazovne politike i institucija (uključujući tu i institucije visokog obrazovanja) u kojima je, naprotiv, „šminkanje“ i prezentovanje fiktivnih rezultata (u pogledu, recimo, „prolaznosti“ na ispitima, pri čemu je za tu prolaznost dovoljno, primera radi, napisati i pogrešan odgovor ili uopšte ništa i ne napisati) odavno zamenilo bilo kakav realan kvalitet. Ovom nizu razložnih primedbi roditelji dodaju i ovu: „Naš cilj nije da nam deca lako i bezbolno polože malu maturu tako što će im se gledati kroz prste nego da deca polože malu maturu tako što će u školama savladati sve ono što je neophodno“ (Blic). Ovome se, u vezi sa gore pomenutim uputstvom, nema više šta dodati.
Ono, međutim, što pokazuje ovaj izlet u zonu srpskog obrazovnog sumraka jeste u suštini veoma jednostavno: faktičko stanje odsustva kvaliteta i bilo kakve podrške kvalitetnom obrazovanju (koje je sistematsko i na svim nivoima) sada je i ozvaničeno. Drugim rečima, nema više potrebe čak ni da se pretvaramo, da glumimo da obrazovanje u Srbiji ima nekog smisla. Ono što je bila javna tajna sada može postati i svima poznata činjenica: obrazovanje (osim fiktivnog formalnog „obrazovanja“ kojim se popunjavaju određene rubrike) nije vrednost koja se danas u Srbiji afirmiše, izvan krajnje uskih krugova baziranih na ličnom entuzijazmu. Diploma se može jednostavno kupiti (a to se u praksi najčešće i dešava, direktno ili indirektno), budući da se već dugi niz godina pravi slika po kojoj obrazovanje našem društvu suštinski i nije potrebno. Sasvim se lepo može doći i do visokih funkcija fiktivnim diplomama (kupljenim ili falsifikovanim, svejedno).
Smisao ovoga je znatno složeniji nego što se to može učiniti na prvi pogled.
Smisao sistematskog degradiranja obrazovanja ima svoje sasvim očigledne, kao i one manje očigledne posledice (ostaviću pri tome po strani ekonomske posledice čitavog projekta). Prva se ogleda u činjenici, koju je još doba prosvetiteljstva jasno podvuklo, da je nedostatak (realnog) obrazovanja direktna pretnja demokratiji i razvoju jednog društva. Jednostavno rečeno, manipulacije sa neobrazovanim stanovništvom ili, još bolje, sa neobrazovanim stanovništvom koje ima iluziju obrazovanosti, su gotovo neograničene. Iz ovoga proizlazi još jedna važna posledica, koja se tiče pre svega visokog obrazovanja – odsustvo pravog obrazovanja kod onih koji formalno imaju visoko obrazovanje (tj. ček bez pokrića nazvan „diploma“) dovodi do 1) urušavanja nivoa profesionalnosti u obavljanju izrazito odgovornih i kompleksnih poslova i do 2) pomanjkanja kritičke svesti koja bi trebalo da bude ključna odlika intelektualaca.
Strategija obrazovanja koja može dovesti do ovakvih drastičnih primera koji su citirani na početku ovog teksta (u moru sličnih) vodi u jednom, veoma lako predvidljivom smeru – u inferno ličnog i društvenog života.