Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Kakheti (Gruzija)

Snezana Radojicic RSS / 16.06.2012. u 12:09

Izazovi stepe

26-28. maj

Gruzija verovatno ima najveći broj manastira i crkava po glavi stanovnika. Mnogi od njih datiraju još iz ranog srednjeg veka, počev od petog-šestog, ali su i danas u veoma dobrom stanju, čak iako nikad nisu bili temeljno restauirani. Tako, kad se sticajem okolnosti desi da za vikend moram da otpedalam nekuda iz Tbilisija -- jer mi je “pristojno” vreme kod prethodnih domaćina isteklo, a novi može da me ugosti tek od ponedeljka -- prvo što potražim na turističkoj mapi Gruzije jesu ikone crkava i manastira u krugu od stotinak kilometara od prestonice. Odbacim pravac iz kojeg sam došla, te pravce ka Rusiji i Jermeniji kojima ću zasigurno voziti kad budem prelazila u te zemlje, i ostaje mi jugoistok zemlje, prema granici sa Azerbejdžanom. Gledam šta tamo ima zanimljivo za posetiti, kad -- glavni pogodak! Moja omiljena ikonica na mapama koja označava pećinska naselja ranih hrišćana. U ovom slučaju, monaške kelije manastira David Gareži iz šestog stoleća. Odoh, dakle, tamo. DSCF9441.JPG

Predeli kroz koje prolazim ni po čemu nisu osobeni, osim što su potpuno naruženi napuštenim i urušenim halama, fabrikama i zgradurinama u kojima se nekada kovao socijalistički napredak. Pomalo strepim da ova moja mini-tura ne bude promašaj i da se ne ispostavi kako sam pedalala dva, tri dana kroz najružnije krajeve Gruzije samo da bih na sat-dva posetila neki manastir čije su kelije u stenama. Da nisam bila u Kapadokiji i temeljno obišla sve ranohrišćanske i nadzemne i podzemne gradove u stenama, verovatno bih mislila drugačije. Bilo bi mi samo važno da stignem tamo i to vidim. Ovako, želela bih da imam kompletan ugođaj: nesvakidašnje prirodne lepote tokom pedalanja, koje će na kraju biti krunisane neobičnim delom graditeljskog duha. Prevelika očekivanja?

Ali što više odmičem, sve brže ih smanjujem. Do Gardabanija, gradića na granici sa Azerbejdžanom, još se i nađe ponešto zanimljivo zašta cikloputnik može da veže pogled, poput nekog brda neobičnog oblika, ili stare drvene kuće okrečene u zeleno, ili ljubičasto. No čim se izađe iz naselja i krene na istok, sve postaje nesaglediva, pusta ravnica -- nigde ničega ni sa jedne strane puta. Gde li sam ja to potegla? DSCF9405.JPG

Za svaki slučaj, priupitah za pravac prvog čoveka kog sam srela.

-- Naprama! -- kaže. Samo pravo dok ne ugledam kravu a onda desno.

-- Kakvu kravu? -- pitam. --

Kravu, veliku, s rogovima -- odgovara. I savija se u kičmi, kažiprstima pravi sebi rogove na čelu, zauzimajući pozu borbenog bika -- nedostaje još samo da zarije po zemlji nogom, kao kopitom, pa da imitacija bude savršena.

Nemam pojma šta pokušava da mi objasni. Pretpostavljam da misli na onaj saobraćajni znak upozorenja o kravama na putu. Njih ima posvuda -- i krava i tih znakova -- ali u redu, obratiću pažnju na prvi sledeći.

Možda kilometar kasnije iza mene se stvore policijska kola (a već sam se bila zabrinula da policija u ovom delu zemlje uopšte ne haje za cikloturiste.) Kao i uvek, veoma su ljubazni i odlučni u nameri da me isprate do raskrsnice i pokažu mi pravo skretanje.

Kad tamo, ne krava nego bik. I to kakav! Ogroman, deset metara velik spomenik Dedalu koji se uhvatio u koštac sa Minotaurom. Počeh da se smejem. Seljakova pantomima je stvarno bila odlična -- ovu “kravu” sigurno ne bih previdela. DSCF9476.JPG

Odavde opet nastavljam sama. Nakon tri-četiri kilometra skrećem s asfaltnog puta na veoma dobar zemljani. I odjedanput, od tog skretanja, kao da sam se obrela u Mongoliji, usred stepe.

Zelena brda prelivaju se jedno u drugo poput zatalasanog mora, a usred tih talasa, poput kakvog ostrva izranja ravnica obrasla u visoku žutu travu. I na njoj stado od stotinu krava koje tera čoban na konju. Pogledom i nesvesno tražim neku jurtu, bez koje ova slika nije potpuna.

Ne znam zašto, ali oduvek verujem da bih se u Mongoliji osećala kao kod kuće. Fotografije tamošnjih predela pogađaju me direktno u pleksus, kao da to prostranstvo, mir koji dolazi iz beskrajne stepe i niskog neba nad njom, blagotvorno deluje na moju nemirnu prirodu.

DSCF9480.JPGIli je možda reč o genima, onim milionima Džingis Kanovih gena posejanih posvuda po Aziji i Evropi, pa tako nesebično darovanih i nekoj mojoj čukun-baki od ko zna kojeg pobočnog Kanovog potomka. Jer kako drugačije da objasnim to što sam presrećna iako sam sama samcijata u stepi, pod zvezdom koja nemilosrdno prži, dok s mukom pedalam zemljanim putem uzbrdo. Obično bih u sličnoj situaciji gunđala, u sebi ili naglas, zbog tolikog napora, vrućine, udaljenosti, vazda negodujući (a zapravo se buneći protiv toga) što su najlepše stvari obavezno praćene mukama.

A sada pevam:

“Neka s moga vrata vijori šal od svile

Jer ja sam slobodan...”

Ne prestajem ni kada shvatim da se iza mene namiču olujni oblaci koje vetar nosi u mom pravcu. A uzbrdica je sve strmija i strmija, pa ponegde moram da siđem s bicikla i da ga guram. Baš kao i u Mongoliji, i ovde su putevi utirani tako da idu najkraćom linijom, a to znači strmo uzbrdo do vrha pa onda sunovrat do podnožja.

DSCF9507.JPGSvaki čas gledam moj ciklokompjuter koji mi pokazuje da imam još nešto više do jednog kilometra. Ali iza ovih brda što liče na zelene dine ne može se videti ništa dok se ne primakne skoro do podnožja manastira.

I onda ga napokon ugledam.

Ono što vidim ne liči baš mnogo na fotografije u prospektima koje sam listala, osim što je visoko u brdu koje odudara od okoline i visinom i mrkom bojom i, verovatno, geološkim sastavom. No, možda je s druga strane brda drugačije, možda su tamo te stotine kelija uklesanih u stene. U svakom slučaju, idem gore.

Pokucavši na nekoliko vrata konaka, otvore mi se ona trpezarijska. Kroz njih izjuri na kišu, što je upravo počela, četrdesetogodišnji monah. Krupan, rumenih obraza i živih očiju, deluje narodski, dobroćudno. Pitam ga da postavim šator tu negde (a nadam se pozivu da spavam u konaku), a on me brzo propita odakle sam i koje vere i -- što me najviše začudi -- da li sam došla da posetim baš taj manastir (čije ime nisam razabrala ali moglo je biti David Gareži). Tek kada na sve to odgovorim, monah ode da traži dopuštenje od manastirskog oca da tu konakujem.

Ubrzo se vraća. Unosi moj bicikl sa sve bisagama (što je oko četrdeset kilograma!) u zgradu konaka, pa iz jedne, zajedničke prostorije prenosi krevet (sam!) u drugu, koja će biti samo moja, braneći mi da mu bilo šta pomognem. Usput mi više puta ponovi kako je moj jedini zadatak da se dobro odmorim i da im se posle pridružim za trpezom. U međuvremenu, on mora gore, gde su kelije i crkva, da provede đake i profesore koji su došli ovde na ekskurziju. Kakav preduzimljiv monah!

Ali Lazar, kako mu je ime, nije monah već podvižnik koji se iskušava ovde deset meseci. U septembru bi trebalo ili da se zamonaši ili da osustane od manastira i vrati se svetovnom životu. Koliko odluka o tome zavisi od njega, toliko zavisi i od manastirskog oca.

DSCF9591.JPGA njega upoznajem za trpezom. Zove se Neofit i približno je sličnih godina kao Lazar, ali je za razliku od njega sitan i suvonjav, pa onaj deluje kao džin kad se nađu jedan do drugog.

Neofit me je bezmalo od prve odbio svojim komentarom u vezi s mojom željom da posetim Iran. Ispričao mi je priču o masakru koji su početkom sedamnaestog veka počinili muslimanski ratnici nad ovdašbnjim pravoslavnim monasima. Noć uoči Uskrsa 1615. godine pobili su šest hiljada crnorizaca.

-- Šest hiljada?! -- ponavljam u neverici. -- Gde?

Malo me je zbunio jer mi se ne čini da je ovde moglo da živi toliko monaha. Nakon što sam se danas smestila, obišla sam i crkvu i kelije u stenama i, uz sav napor mašte, čak i ako zamislim da su dvojica-trojica monaha delili jednu pećinu, ovde ima mesta najviše za nekoliko stotina ljudi.

-- Ovde! -- insistira Neofit, i dodaje: -- A ti hoćeš da ideš tim muslimanima u goste.

Tog sekunda nepovratno je pao u mojim očima.

-- To je tursitička poseta -- umeša se Lazar.

-- Znam, znam! -- Neofit odmahne rukom i ponudi me da se poslužim poslasticom koju je lično pripremio -- rižom s džemom.

Zaista je ukusna. Slobodno može da se razmonaši i ode u poslastičare.

DSCF9608.JPGS Lazarom pak rado pričam kad god se sretnemo negde u prolazu. Jer on je non-stop u nekoj žurbi, bilo da vodi turiste, bilo da pomaže drugim iskušenicima ili se s njima dogovara, bilo da izvršava zadatke koje mu daje Neofit, ili ih sam zadaje dečacima iz sela, koji se muvaju po manastiru.

U jednom od tih usputnih razgovora saznajem da manastir u kome sam nije David Gareži, već da je posvećen Lukijanu Baptisti (Natlismcemeli). Bila sam mu se naime požalila kako sam od svih dana u nedelji našla da baš za vikend posetim Mcketu, regiju nedaleko od Tbilisija koja je na Uneskovoj listi svetske kulturne baštine zbog velikog broja veoma starih manastira. Gužva je bila neopisiva jer su celoga dana samo pristizali autobusi sa turistima i školercima na ekskurziji.

-- Tako je i u Davidu Gareži -- reče na to Lazar. -- Autobusi stižu na petnaest minuta.

-- ?! Zar ovo nije...? zaustih da upitam pa se uzdržah. Očito da nije, a i ne bih želela da pomisli kako sam se ovde našla greškom. Tako oćutim, a kasnije, pri jednom od narednih susreta, raspitam se kobajagi nehajno koliko ima do čuvenog manastira i kojim putem se ide.

-- Pokazaću ti ujutru kada budeš krenula -- odgovori Lazar, osmehujući se kao da je prozreo moju bezazlenu laž.

DSCF9616.JPGKasno popodne, manastir posetiše trojica motorista iz Poljske. Nisam videla kada su došli, ali sam kasnije ugledala njihove mašine pred konakom. Na njima bisage, a na zaštitnom staklu iznad volana nalepnica na kojoj piše: “Black Sea Bike Tour”. Skoro pa kolege!

Pretpostavivši da su otišli u obilazak crkve i kelija, ostanem kraj njihovih motora čekajući da se vrate. I ubrzo ih videh kako silaze putem, u društvu s Lazarom. Jedva sam prepoznala njegovo ponašanje. Posmatrala sam ga danas, dok je bio sa đacima i nastavnicima: miran i dostojanstven a opet srdačan i topao, strpljivo je odgovarao na sva njihova pitanja i pažljivo slušao kad su oni pričali. A sada, vidim ga kako uzbuđeno maše rukama i sapliće se u hodu jer se sav uneo u priču i objašnjavanje pa ne stiže ni da gleda gde staje. A kada Mihael, jedini motorista koji govori engleski (a i ruski) počne da priča sa mnom o mojoj turi, Lazar nam upada gotovo u svaku rečenicu pokušavajući da vrati priču na neku pređašnju temu i da razgovor prebaci na ruski. I više puta sa žaljenjem primeti kako su baš mogli da ostanu ovde na konaku, pa da o svemu pričaju natenane, a ne ovako naprečac.

Šta mu je? Osim ovog poslednjeg, ništa ostalo ne liči na njega.

 

Sutradan ujutru, za trpezom smo samo Lazar i ja. Nutka me, donosi i prinosi hranu, priprema namernice koje će mi dati da ponesem. Jer red je darovati putnika namernika.

Ali sasvim neočekivano, sa priče od mojim planovima, poče o sebi:

-- I ja sam nekada putovao, samo ne biciklom nego motorom. Harli Dejvidson, bisage, kamperski tuš u torbi, i tako dve godine. Obišao sam celu Evropu. Svuda sam bio.

Zinem, ne toliko zbog njegove avanturističke prošlosti, koliko zbog ovog iznenadnog ispovedanja. Kao da se otvorio neki ventil, iz njega počeše da naviru lične priče, ali sve nekako iskidano i na preskok, kao da bi zapravo hteo da kaže nešto drugo, pa se u poslednjem času uzdrži i izrekne tek neku činjenicu o svom pređašnjem životu, ali opet prećutavši najbitnije.

-- Imam i film o celom putovanju, dokumentarni. Ja sam pre bio režiser. A bavio sam se i muzikom.

I glasom pravog bluzera, prozuklim od previše cigareta i alkohola, a strastvenim i snažnim, Lazar tad zapeva:

DSCF9619.JPG“Hit the road Jack and don't you come back no more, no more, no more, no more...”

Vau! umalo mi se ote.

-- Ovde sam organizovao crkveni hor dečaka iz okolnih sela. A sutra ujutru ja pevam u Gareži, na liturgiji.

Ćutim i slušam. Ništa ga ne pitam jer ako ga sad prekinem, trgnuće se iz ovog zanosa u kome se očito nalazi i zaćutati. A, čini mi se, mora nekome da se ispovedi jer nešto ga pritiska, muči.

I najzad i to izusti:

-- Možda ću opet tako da krenem po Evropi. Samo, sad ću da nađem sponzore da makar pokriju troškove goriva...

-- A manastir? -- upitah obazrivo.

Lazar se zamisli a na licu mu se pojavi odsutni izraz. Ćutanje. Minut, dva. Ne progovara. Ko zna gde je odlutao u mislima. Ali se trže.

-- Ne znam -- reče zamišljeno. -- Videću do septembra.

I to bi sve -- čitav njegov život, i velika raskrsnica kojoj se približava.

Bog nek ti je u pomoći, Lazare, da napraviš pravi izbor. DSCF9596.JPG

 

A ja produžavam dalje, svojim putem, da najzad pronađem manastir zbog kojeg sam i došla.

Zalazim još dublje u stepu. Brda, brda, brda -- zelene se i talasaju gde god da pogledam. S moje desne strane, na par kilometara je Azerbejdžan. Sam manastir nalazi se na granici, u doslovnom smislu te reči, pa se dve države spore već godinama oko toga kome pripada deo kompleksa što zalazi u azerbejdžansku teritoriju. Ne vidim graničare, ali sigurna sam da su oni mene opazili čim sam jutros zajahala bicikl.

Upravo sam primetila jedan kvedo sa dvojicom muškaraca u uniformama, kako vozi uporedo sa mnom, na možda pet stotina metara udaljenosti, ali ne putem, nego presecajući brda poprečno. Izgleda smešno kada se uspinje ukoso po strmoj padini, nalik na neku dnovsku mutant-muvu. Stane na vrhu brda i odozgo posmatra kuda ću.

Sada je i preda mnom brdo, prvi od dva velika uspona koja treba da savladam do Garežija, ako je verovati Lazarovim uputstvima. DSCF9621.JPGU početku ne deluje toliko strmo, ali iza zavoja put se naglo izdiže, dosledno prateći kosinu brda. Aaah! zašto sam toliko natovarena! I zašto oni momci tamo moraju baš sad da gledaju? Ne želim da im priuštim to zadovoljstvo da vide cikloputnicu kako gura bicikl. Kad oni u onom smešnom vozilu mogu da se penju bezmalo pod uglom od devedeset stepeni, mogu valjda i ja da savladam zemljani put pod nagibom od petnaest procenata.

Mogu đavola. Silazim i guram. Osvrćem se udesno, kad -- nema više kveda. Uverili su se valjda da idem prema manastiru, pa su me ostavili da se na miru preznojavam savlađujući prepreke na putu do njega. Baš uviđavno od njih.

Ali nakon drugog, još strmijeg uspona, kreće spust, dug više od pet kilometara, koji me dovodi do pred sama vrata manastira. David Gareži, rekla bih, jer ovo što vidim prilično odgovara fotografijama u prospektima.

 

DSCF9648.JPGI opet: “Vau!” Jeste da sam se nagledala pećina u stenama, ali ovo je nešto potpuno drugačije.

Na prvi pogled sagledavši ceo kompleks, sa udivljenjem pomislim kako je arhitekta koji je ovo zamislio morao biti čisti genije. Ali, kad kasnije pročitam šta piše u vodiču "Usamljena planeta", shvatim koliko sam pogrešila -- bilo ih je nekolicina, tokom različitih vekova.

A početak je u šestom stoleću, kada je David Gareža, jedan od trinaestorice “sirijskih očeva”, asketa s istoka, došao u Gruziju da širi hrišćanstvo. Najpre se podvizavao u pećini u brdu iznad Tbilisija, a potom je pronašao ovo mesto i osnovao manastir. Njegova pećina nalazi se na prvom nivou od tri, koliko ih danas ima. Uklesao ju je sam, sa svojim pristalicama Lukijanom Baptistom (koji je kasnije osnovao manastir u kome sam upravo bila) i Dodom Rka, nazvavši je Crkvom Transfiguracije (Peristsvaleba). DSCF9650.JPG

Ali do nje treba proći nekoliko terasa na srednjem nivou, na koji se direktno ulazi kada se uđe kroz kapiju manastira. Prelazim sa jedne terase na drugu prateći strelice kojima je obeležen dozvoljeni put za turiste, ne znajući šta pre da gledam: levo od mene je najveća stena kompleksa, sa stotinama pećina-kelija u kojima i danas žive monasi, desno su zidine sa brojnim kulama -- iz osamnaestog veka -- i stepenicama koje vode ili u manje pećine ili na druge terase.

Vidim monaha koji pretrčava preko dvorišta na prvom nivou i nestaje u lavirintu terasa, da bi se potom pojavio na vrhu trećeg nivoa, između dve najveće kule, gde se nalazi i zvonik. Ding-dong, ding-dong...! Snažno povlači uže, pozivajući na molitvu.

Ne skidam pogled sa kelija u steni očekujući da sad iz njih navru monasi u donju etažu, gde je crkva. Ali ne vidim nijednog. Izgleda da su svi već bili u njoj, jer uskoro začujem muški hor. Vizantijsko pevanje oduvek mi se činilo najblagozvučnijim od svih crkvenih pojanja. A ovo što sada slušam zvuči kao hor anđela. Osećam kako mi svaki damar treperi. Snaga molitvi, koncentrisane duhovnosti koja se vekovima zbirala na jednom mestu, privlači me poput magneta. Krećem za zvukom kao u nekom transu. Ali dok stignem do crkve, hor utihne. Počinje molitva, koju baš mogu i da propustim (nikad od mene pravi vernik). DSCF9664.JPG

Ulazim u Davidovu pećinu. Levo kraj ulaza, niša za drva za ogrev. Desno je kelija. Na sredini poda rupa za ognjište, u spoljašnjem zidu nekoliko udubljenja za stvari a do onog naspram ulaza, mesto za ponjavu na kojoj je sveti čovek spavao. Iako je prostor veoma mali, možda sedam-osam metara kvadratnih, deluje veoma prijatno. Tom utisku doprinose visoke tavanice a najviše bledožuta-oker boja stene, zbog koje izgleda kao da je unutra puno svetlosti.

Nije mi teško da zamislim da se neko ovde podvizava. Otkako sam na putu, sve lakše mogu da se poistovetim sa ljudima poput Davida, kojima je par metara kvadratnih sasvim dostajalo za život. Ako ima dovoljno mesta za ležaj i ognjište, te ako je svetlo (što sa kelijama uglavnom nije slučaj), ništa više i nije potrebno onome ko živi duhom. U tome je putnik-kamper sličan monasima. DSCF9698.JPG

Taman dok sam obišla i fotografisala Davidovu i još dve-tri pećine-kelije koje su otvorene za posete turista, stigao je i prvi autobus, školski, sa đacima. Poput skakavaca deca se rastrčaše po kompleksu, dovikujući se i preglasno se smejući. Dobro je što sam bila poranila. A sad je vreme da pođem.

 

Pedalajući kroz stepu drugim putem do grada, iznenada se setih kako sam svojevremeno, na trećoj godini fakulteta, bila odustala od polaganja ispita iz Svetske književnosti zbog toga što sam izvukla pitanje o Čehovljevoj pripovetki "Stepa". Iako sam je bila pročitala i iako mi nikada nije nedostajalo reči da iskažem bilo šta, već tada mi se učinilo nemogućim govoriti o tuđem iskustvu putovanja kroz predele poput ovog kroz koji sad i sama pedalam. U stepu treba otići po lično iskustvo -- i sopstvenu priču.

 

Apokaliptički grad

2. jun

Nikada nisam doživela ništa ni nalik gradu koji se oko devet uveče stuštio na Segarejo.

Kampovala sam na vrhu brda nedaleko od glavog puta. Prostor otvoren, prve kuće i nadstrešnice tek na pola kilometara dalje, a do njih treba sići niz strminu, preći magistralni put, pa duboki jarak, a onda opet uzbrdo do naselja.

Da će biti nevremena, slutilo je celo veče, pa sam požurila da sa večerom i pripremama za počinak. I kada je počelo da seva i grmi, sve što mi je ostalo da uradim bilo je da mojom kamerom napravim dobar snimak predolujnog neba. Nakon desetak pokušaja, odustala sam. Ili kamera nije dovoljno dobra ili ja ne znam kako da je podesim za večernje fotografije (a biće da je posredi oboje).

I taman kada sam ušla u šator, počeše prvi udarci grada po njemu. DSCF9897-300x225.jpg

Bup. Bup. Bup-bup. Bup-bup-bup. Pa sve brže i jače.

Dobro, grad ko grad, pomislih.

No đavola. Krov šatora stade da se ugiba pod pritiskom paljbe koja je usledila s neba. Kao da neko odozgo prazni šaržer za šaržerom dum-dum metaka. Jer ovo nije običan grad.

Upirem rukama krov, bojeći se da se od prevelikog pritiska ne polone aluminijumski nosači šatora, ali kad me ledenice opauče po prstima, to zaboli krvnički. Polomiće mi prste, koliko je veliko i jako.

Šator je već ceo pun vode, ali nemam sad vremena da o tome brinem. Treba da smislim kako da njega sačuvam u komadu, a sebe nepovređenu. Odupiranje krova rukama nije dobra ideja, ali ne smem ni da prestnem da ga pridržavam, jer sad je osim o nosačima, reč i o mojoj glavi. Ako me zvizne neka od tih ledenica posred čela, videću sve zvezde. A kiša njih, koja će mi se sručiti na glavu budem li spustila ruke, može i da me ubije. Čime se zaštititi? Šta uraditi?

DSCF9901-300x225.jpgI tada se dosetim. Koliko jutros, kada sam napuštala Tbilisi, moj domaćin dao mi je podlošku od morske pene koju je neki od prethodnih gostiju sa Kauč surfing liste ostavio. Izvlačim je ispod dušeka na kome ostajem da sedim (jer vazduh u njemu me štiti od vode na podu šatora) i uvijam je oko sebe praveći od nje tunel u kome sedim sklupčana. Sad njome pridržavam krov šatora i, kao štitom, branim se od tuče.

Nema mnogo prostora, pa u krilo, gde je suvo i sigurno, stavljam samo torbu sa dokumentima i novcem, kao i perjanu vreću za spavanje -- važno je imati nešto suvo i toplo da posle mogu da se uvijem i ugrejem. Jer temperatura je opala za nekoliko stepeni, ja sam mokra i već me trese drhtavica.

I tako sedim i čekam da prođe. Mora proći, ovakve stvari ne traju dugo. Osim ako nije počela Apoklalipsa, ali u tom slučaju sasvim mi je svejedno. DSCF9903-300x225.jpg

Posle desetak minuta, udarci počinju da slabe i da se proređuju. Usudim se da jednom rukom pustim podlošku i malo otvorim unutrašnja vrata šatora.

A tamo, u 'predsoblju', voda i ledenice prečnika tri centimetra. Au!

A onda se naglo, kako je i počelo, sve stiša.

Izađem napolje da vidim 'štetu' na šatoru. I zinem.

Oko mene sve belo: kao da je neko izručio sav led iz kakvog nebeskog zamrzivača, i to posebno gađajući moj šator. Jer okolo nema toliko leda, no ovde gde sam ja izgleda kao na klizalištu. Verujem da postoji neko objašnjenje zasnovano na zakonima fizike, ali svejedno je čudno. 

Sledeće što radim je da zgrabim fotoaparat i sve to ovekovečim. A onda ću da vidim kako da osušim šator i stvari u njemu.

I dobro je što sam požurila, jer nakon pola sata sve ledenice su se otopile i brdom na kome sam poteklo je nekoliko rečica. No i one su ubrzo presahnule, kao da ništa nije ni bilo. Da nema fotografija, zapitala bih se da nisam sanjala.

 

Jedan sasvim običan dan na putu oko sveta

3. jun

DSCF9977.JPG

Prilično sam umorna zbog loše prospavane noći: nakon grada i kiše, počeо je da duva jak vetar praveći veliku buku, tako da sam zaspala tek kasno iza ponoći. Ipak, ujutru sam nastavila prema oblasti Kakhketi u istočnoj Gruziji i gradu Sighnaghi.

Prvi deo puta, dobrih trideset pet do četrdeset kilometara, mahom je nizbrdo ili po ravnom, pa ne osećam preveliki napor. Samo ta vozila! Na ivici sam sa živcima kad mi zatrube sirenama kojima bi uplašili i krdo bizona da negde nalete na njega.

U jednom selu, lokani pijanac-skitnica pokušava da se posluži mojom hranom koju sam iznela na sto, postavljen tu valjda za neku svadbu. Podviknem mu dosta grubo da ću zvati policiju i on ode. Uh, što je bio gadan kada mi se iskezio onim krnjavim zubima u lice; sva se stresem. Srećem ga nešto kasnije ponovo, kako leži u hladovini uz put i pokušava da zapali cigaretu upaljačem koji ne radi. Ali više me ne dira -- i pijana vrana za orla znala, rekao bi naš narod.

Do Sighnaghija pravim još dve pauze jer je poslednjih dvadeset pet kilometara uzbrdo. Ali više ne srećem ni žive duše iako prolazim kroz sela -- zvezda je žestoko upekla pa su se svi povukli u svoje domove.

 

Sighnaghi se nalazi navrh brda koje se izdiže iz potpuno ravne doline. U pozadini se vidi masiv Visokog Kavkaza koji pripada Dadzestanu. Grad je opasan zidinama u veoma širokom luku, koji u prečniku sigurno obuhvata desetinu kilometara.

Čitam da je utvrđenje podignuto u osamnaestom veku i da ima dvadeset tri kule. Čitav kompleks izuzetno je dobro očuvan i izgleda zaista impresivno. DSCF9950.JPG

A nakon uzbrdice, sledi spust u gradić. Juhu!

Sighnaghi mi se dopada na prvi pogled. Kuće u centru imaju nove fasade, a stilski pripadaju sedam-na-estom i osamnaestom veku. Dve glavne ulice, koje obe vode do kula i kroz njih u utvrđenje, kaldrmisane su onim velikim kamenovima, pa je vožnja natovarenog bicikla po njima nemoguća.

Pred ogromnom fontanom na glavnom trgu parkiran fijaker sa upregnutim konjima. Nasuprot njemu, na drugoj strani ulice, desetine kveda za iznajmljivanje. Smejem se ovom sukobu starog i novog, romantike i moderne praktičnosti.

Ono što me najviše i najprijatnije iznenadjuje je mnoštvo mladog sveta, meštana. Sede na zidićima i stepenicama, ili samo stoje oslonjeni o kuće, i viču: "Hello!" za turistima.

 

Na trgu se upravo okupljaju svatovi. Mladoženja i muški deo najbliže pratnje obučen je u tradicionalnu narodnu nošnju, dok je mlada u elegantnoj venčanici modernog kroja.

Dok se penju ka zgradi opštine, zamolim ih da ih fotografišem. Ali baksuz! Kartica je zaštićena. Dok je ja otključam, par već odlazi okrenuvši mi leđa. Mladoženja se osvrne i dobaci mi: "Danas izgleda nije tvoj dan!", ali ipak povuče nevestu za ruku da se okrene i još jednom mi poziraju.

O, hvala! Ali opet baksuz, mada se pretvaram da sam ih fotografisala i da sam zadovoljna. Pokušavam još jednom i najzad uspevam -- ali oni već grabe uz stepenice. No daj šta daš, makar i foto s leđa. A možda ću moći da ih sačekam kada budu izlazili. DSCF9951.JPG

Dok guram bicikl prema prodavnici, presreće me žena koja mi nudi smeštaj. Nemam novca, odgovaram, i ulazim u radnju.

Kad završim s kupovinom, eto nje ponovo.

-- Kakav si ti turista kad nemaš novca?

Dobro pitanje. Smejem se.

-- Imam taman dovoljno za hranu -- objašnjavam joj.

-- A tuš?

Pokažem na dve boce od po litar i po, pričvršćene za moje zadnje bisage.

Žena pravi ironičnu grimasu i s omalovažavanjem odmahne rukom, kao da kaže: "Jak si mi ti turista".

Slažem se. S ovakvima kao što sam ja sve turističke agencije brzo bi bankrotirale. A i hoteli.

 

Vraćam se na trg. Mladenci su još u opštini, pa rešim da vreme utrošim u informacionom centru, koji se nalazi odmah ispod opštinske sale. Možda imaju internet pa neću morati da plaćam u kafeu.

Imaju, i naredna dva sata provodim otpisujući na mejlove i odgovarajući na poruke na mom blogu i drugim forumima. Sasvim sam zaboravila na svadbu! (Srećom, pa nije moja.)

Krećem u obilazak utvrđenja i, ujedno, tražim mesto gde ću noćas kampovati. Vikend je i ima mnogo turističkih autobusa i maršrutki iz kojih gomila sveta hrli napolje želeći da obiđe što više toga za kratko vreme. Najviše je đaka, jer ovo je vreme ekskurzija. Ne privlači me pomisao da šetam okolo sa stotinom malih galamdžija, koji hoće da dotaknu mene ili moj bicikl, da me pitaju za ime i odakle sam, i to svako ponaosob, uglas, upadajući jedni drugima u reč i uopšte ne mareći za to što sam sekundu ranije već odgovorila na ista pitanja nekome pored njih.

DSCF9976.JPG Udaljavam se zato iz turističkog epicentra i ulazim u utvrđenje kroz zapadnu kapiju. Usput, fotografišem istočne zidine, dolinu Alezani podno njih, u kojoj se rašušurilo mestašce Tsnori, i u daljini dadžestanski Visoki Kavkaz, na čijim vrhovima, što se izdižu i do pet hiljada metara u visinu, sneg postojano istrajava celog leta.

Zašavši dublje u šumu unutar utvrđenja otkrivam zemljani put koji vodi do dve kamperske kućice. Ispred njih je prostrana zaravan s pogledom na kolsko-pešačku stazu ispod -- idealno za kamp. Postavljam šator natenane, očekujući da vlasnik kućica svaki čas naiđe.

Ne znam da li ti ljudi imaju šesto čulo, ili se uvek anđe neko ko opazivši kampera revnosno obavesti gazdu imanja o nezvanom posetiocu, ili je naprosto reč o (neobjašnjivim) slučajnostima, tek, na prste mogu da nabrojim situacije kada sam noćila na nečijem imanju a da se koliko iste večeri ili najkasnije ranom zorom nije pojavio njegov vlasnik.

To pravilo potvrđuje se i sada. Gazda stiže sa dvojicom prijatelja, noseći u ruci dugačku, prilično debelu drvenu močugu. Kaže, nema ništa protiv toga što ću kampovati na njegovom imanju. I ljubazno me pita da li imam vodu, hranu, lampu, pa mi potom pokaže gde je toalet i kanister s vodom. Na kraju mi poželi spokojnu noć te ode, ali se brzo vrati da mi ostavi onu močugu. Za svaki slučaj.

Ako je po uobičajenom sledu dešavanja, nadalje ne bi trebalo da se išta više dogodi, tako da počinjem sa pripremama pred spavanje: zagrevam vodu za tuširanje a posle kuvam večeru.

Da mesto nije oaza komaraca, od kojih su neki primerci pravi mutanti a shodno svojoj veličini su i agresivni, sedela bih napolju uživajući u prohladnoj večeri i miru narušenom samo zrikavcima i smešnim kričanjem malih crnih ptica koje, izgleda, nikada ne spavaju jer ih čujem svake noći kad se probudim. Ovako, ulazim u šator, navlačim mrežicu protiv krvopija i, ispružena na mojoj mekoj podlošci, radim ono što najviše volim -- sanjarim na kraju još jednog, sasvim običnog dana na mom putu oko sveta.

 

Povratak logorskoj vatri

Jun

-- Koji ti je pa sad đavo?! Zar ti nisam očistila svaki i najsitniji delić? I zašto sad opet ne radiš?!

Stvarno ne razumem ovaj gorionik. Platila sam ga papreno jer može da radi na sve vrste goriva, kao i na velikim visinama i u svim vremenskim uslovima.

Prvi ga je koristio Brajan, na našoj probnoj turi po Siciliji. Prepustila sam njemu da otkrije kako radi, pošto je na svojoj jednogodišnjoj turi po Africi svakodnevno korisito jedan sličan, samo drugog proizvođača. No da li zato što "pre upotrebe" nije pročitao uputstvo oslonivši se na prethodno iskustvo, ili što je primerak koji sam kupila zaista sa nekom skrivenom greškom, tek, sve vreme je imao problem sa tom napravom. I to se nastavilo kad smo se otisnuli put Karpata, potom Balkana, Male Azije, sveta...

Činilo mi se da što se on više bavi njime, to mu gorionik zadaje sve veću glavlbolju. Zato me nije začudilo što nakon kratke pauze kada ga nije koristio (između našeg raskida i ponovnog sastajanja) više nije hteo ni da ga dotakne.

U međuvremenu, pedalajući sama po Krfu, korisitla sam gorionik bez većih problema. Radio je dobro, samo ga je trebalo redovno čistiti. Doduše, boca je morala da bude puna više od pola da bi davao stabilan plamen, ali više ne znam da li je to greška ili je baš tako i predviđeno. Kakogod, na to sam se navikla i samo sam češće dopunjavala benzin iz druge, velike boce.

DSCF0144-300x171.jpgA onda je naprasno počeo da posustaje pokazujući čudne simptome. Rasklopila sam sve delove, očistila ih temeljno kako valjda nikada nisam,ali umesto da proradi, gorionik je sve više posustajao.

-- Koji ti je pa sad đavo?! -- gunđam već dva dana, ne shvatajući zašto i dalje ne radi. Još uvek daje neki plamen, ali toliko slab da na njemu ni voda ne može da provri. Dok i on sasvim ne ugasne. Gotovo. Više ne pokazuje znakove života. I šta sada?

Uprkos i u inat zlobnicima koji su tvrdili da bih umrla od gladi da mi se desi ovo što mi se upravo desilo, krećem da sakupljam drva i lišće za logorsku vatru. Gladna sam i prilično prljava i sve što želim jeste da zagrejem vodu za kupanje i skuvam nešto za večeru.

Ali baksuz -- popodne je padala kiša i sve je još uvek mokro. Moje umeće oko logorske vatre datira iz vremena kada sam bila mladi izviđač, ali ne pamtim kada sam je nakon toga ponovo sama upalila. Sigurno će mi biti potrebno par dana prakse da se podsetim svega što sam nekada znala i umela. No do tada, ja bih da jedem nešto toplo i odem čista na počinak. DSCF0148-300x225.jpg

Zato, da bih ubrzala razgorevanje vlažnih drvaca, dolijem malo benzina iz one velike boce. Da sam to radila kao izviđač, nikada ne bih zaslužila nijednu "zvezdu" -- a imam ih sve tri -- ali sada je reč o brzini i praktičnosti.

I neopreznosti, jer sam samo par stotinki prekasno povukla ruku nazad -- no boca je već gorela. Munjevito je hitnuh na livadu, gde nema ničega. I počeh da grdim sebe na sav glas. A od vatre nije ostalo ništa. Benzin je buknuo no kad ju je treballo razgoreti da bi plamen uhvatio ona vlažna drvca, ja sam bila zauzeta nadgledanjem -- za svaki slučaj -- boce koja je gorela.

Neslavan početak. Ostaje mi da se okupam hlanjikavom vodom i večeram sendviče.

Ali sutradan na vreme razmišljam o svemu što se može desiti. Pa sakupim nešto suvih grančica i lišča još za dana, jer nikad se ne zna kad može pasti kiša.

I uveče, vatra se razbukti iz prve, sasvim lako i bez benzina. Ha! Nekad sam stvarno bila dobra u ovome! Brzo se prisećam svega: i kako je podsticati i kako kontrolisati jačinu plamena, tako da za manje od pola sata imam i toplu vodu za kupku i gotovu večeru. A kao poslasticu, za sat-dva stići će i krompirići pečeni na žaru. To nijedan gorionik ne može.

Pre mraka, pre nego što počne da pada rosa, opet sakupim grančice i lišće za sutra uveče, a malo odvojim i za ponovno paljenje ove vatre ujutru, kako bih mogla da skuvam kafu. I tako sad svakoga dana, već nedelju ili duže.

U međuvremenu, otkrila sam da je na mom gorioniku zapušen mini-filter na pumpi. Jedini lek je kupovina nove, što nije toliko skupo, posebno kad je neophodno. Ali poručuje se jedino isključivo preko Amazona, za šta treba imati nalog na PayPal, koji u Srbiji još ne posluje. "Pomoć pčrijatelja" koji imaju nalog skuplja je nego sama pumpa, tako da od nje unapred odustajem. I čekam da se ukaže neko rešenje. Ili da stignem do Indije i Kine, gde se za jedan evro može (pre)jesti u restoranima.

A dotle -- dotle palim logorsku vatru. Jeste nepraktičnije nego gorionik, posebno kada želim (što uglavnom želim), da moj kamp ostane neprimećen, i jeste da ponekad ostanem bez kuvane večere i tople kupke zato što se neki lokalac uplaši da ću zapaliti šumu, pa mi strogo zabrani da palim vatru, ali zato je neuporedivo zabavnije zbog svih tih radnji oko njenog razgorevanja i održavanja, a posigurno lepše i romantičnije.

(U međuvremenu, od pisanja ovog posta i objavljivanja na mom blogu, otklonila sam problem na Primusu, tako da su svi eventualni saveti sada izlišni.)

 

Od dileme do degustacije

5. jun DSCF0024.JPG

Mislila sam da ću se čvrsto držati plana da iz Sighnaghija idem direktno za Telavi. No negde na pola puta opazih znak za skretanje desno, za Kvareli. Možda bih...?

Ne, neću. Izvoziću planirano i onda nazad u Tbilisi da, nadam se, podignem iransku vizu.

Ali, možda ipak...? Ima samo sedamnaest kilometara do tamo.

Ne i ne! Držaću se rute.

I već sam bila prošla raskrsnicu, kad zastadoh samo da pročitam šta piše na turističkoj tabli (za kontra smer, pošto sam onu u mom smeru previdela), čisto da posle ne bih mislila kako sam propustila nešto važno da vidim.

Čitam:

Crkva iz 6. veka

Jezero

Tunel

Utvrđenje

Muzej

Nemam pojma šta im je taj tunel, crkava i utvrđenja sam se nagledala i naobilazila se lokalnih muzeja, ali to jezero mi deluje vrlo primamljivo: bilo bi lepo kampovati pored neke vode, a možda može i da se kupa. Uh, to bi bio pun pogodak!

I više se ne prmišljam -- okrećem bicikl i skrećem prema Kvareliju. DSCF0026.JPG

Put vodi kroz drvored, spuštajući se pod blagim nagibom u dolinu na čijem obodu izrasta masiv Visokog Kavkaza. Nema mnogo vozila a i ona koja prošu, vrlo diskretno zatrube, pa se pitam da li sam još uvek u Gruziji. Imam neki čudan osećaj izmeštenosti, kao da sam negde drugde, u drugoj državi, možda i na drugom kontinentu. Biće da je to zbog drugačijih pejsaža u ovom delu zemlje, koja, iako mala, obiluje raznolikim predelima: od peščanih obala kojima bi se i francuska rivijera podičila, preko alpskih predela, mongolskih stepa i močvarnih mandžurijskih ravnica, do ovih vinorodnih dolina. Jer nalazim se u vinarskoj regiji i iza drvoreda su vinogradi sve tamo do Kavkaza. Da nije tek sredina dana, zašla bih u neki i u hladovini vinove loze postavilab šator. Ovako, nastavljam prema jezeru.

DSCF0058.JPGNo, na ulazu u Kvareli opet sam u dilemi: desno je put za Tunel, pravo pa levo uzbrdo za jezero, udaljeno devet kilometara.

Da ipak prvo vidim taj Tunel, štagod to bilo? Nije daleko, svega tri kilometra. Ako ga sad ne posetim, malo je verovatno da ću se posle vratiti jer me dalji put vodi u drugom smeru.

Krećem, ali nakon dve table na kojima je oznaka i natpis “Put vina”, što u Gruziji obično znači “put do fensi restorana gde se toči vino”, postajem sve sigurnija da sam ovo baš mogla i da propustim. Uskoro, put se naglo zvaršava kod vinarije ispred koje je ogroman park. radnici popločavaju nove staze, pa upitam dvojicu šta je taj Tunel. Moje znanje ruskog taman je dovoljno da razumem da je reč o podrumu vina, kroz koji posetioce neko (policija, reče) sprovodi do rtestorana gde su degustacije. A, to li je! Okej, nisam zainteresovana. Idem ja na to jezero.

Na kilometar pre njega, rampa, a u stražarskoj kućici pored, dva policajca iz obezbeđenja. Uz kućicu prioslonjen jedan bicikl, pa se obradovah pomislivši kako je jedan od njih moj “kolega”. Zato ih slobodno upitah gde bi mi preporučili da kampujem na jezeru. Kad, razočaranje. Kampovanje je zabranjeno. No, kad se budem vratila iz obilaska jezera, oni će mi pokazati jedno mesto predviđeno idealno za to. Važi, hvala, moci!

DSCF0033.JPGJezero Kvareli je neveliko, u obimu ima tek nešto više od kilometar i po. Voda u njemu je prljave tamnosmeđe boje, verovatno zbog obilnih kiša u ovo doba godine, mada je reka koja se uliva u jnjega naizgled prilično bistra. Oko jezera vodi asfaltna staza a jedini objekat -- restoran-hotel -- nalazi se na njenom završetku. Po stilu gradnje, rekla bih da je podignut u jeku socrealisitičke arhitekture, no, očito je nakon promena prešao u ruke nekog privatnika. Jer sve što je moglo da se modernizuje i prilagodi zahtevima i potrebama savremenog turiste, to je i učinjeno: engleski travnjaci, mermerne staze, drvene klupe sa nadstrešnicama, ležaljke uz obalu, stolovi i stolice od kovanog gvožđa takođe uz vodu, sandoline, čamci, pedaline, bicikli za rentiranje... Pa, jasno je zašto ovde kamperi nisu poželjni. DSCF0056.JPG

Na izlazu, kad završim obilazak, čeka me jedan od one dvojice policajaca iz obezbeđenja -- na biciklu. Došao je po mene, da bi, valjda, bio siguran da neću uteći nekud u šumu pored jezera, pa gde posle da me nađe. A nije da nisam razmišljala o tome, i sigurno bih tako i učinila, samo da im nisam bila obećala da ću se vratiti.

Vozimo skupa natrag do rampe i onda mi pokazuje mesto predviđeno za kampovanje. Nalazi se u šumi, na ovećem platou pored reke, na kome su postavljeni jedan dugačak drveni sto i dve klupe. Svuda okolo, tragovi logorskih vatri i, nažalost, gomile smeđa. Ali ako se potonje zanemari, odavno nisam imala ovakvo mesto za kamp.

I policajac je srećan što mi se mesto dopada, pa, kao pravi domaćin, pita šta još može da učini za mene. Da li mi treba hrana? Voda? Lampa?

O, hvala, sve to imam.

Okej. Ali ako mi nešto bude zatrebalo, neka se ne ustežem da ga pozovem.

Važi.

A do mog odlaska na počinak doći će još dva puta -- jednom da bi mi doneo bocu hladne vode, a drugi put uveče, proveravajući da li ej sve u redu. No, to sam već očekivala nakon iskustva sa policajcem Georgijem. Gruzijska policija očito se školuje iz identičnih udžbenika.

DSCF0065.JPGPred spavanje, otvorim elektronsko izdanje vodiča Usamljena planeta, da vidim šta tamo kažu o Kvareliju i emstima koja treba posetiti. Kad tamo, obavezno se preporučuje obilazak Tunela. Naime, to je drugi po veličini vinski “podrum” u svetu (prvi je, ako se dobro sećam, u državi Moldaviji).

Sutradan ujutru, kada se budem vratila da ga posetim, saznaću da su njegovi hodnici dugački ukupno osam kilometara, i da su u dva nivoa. Ukopani su u steni Kavkaza a od njih do skoro samog vrha, gde se nalazi restoran, vodi lift.

Devojka koja me sprovodi kroz tunel, ne govori nijedan jezik osim gruzijskog, ali uspevam da razumem da je najstarije vino berba iz 2004. godine. DSCF0084.JPGU jednom kraku tunela nalazi se muzejska postavka koja posetiocima treba da dočara kako se u prošlosti pravilo vino. Grozdovi su se najpre bacali u ogromnu kacu, gde su ih vinari gnječili rukama. Potom se ta smesa sipala u prvu ozidanu rupu u tlu, iz koje se pomoću nekih čaša i cedeljki vino presipalo u drugu identičnu rupu u tlu, gde se filtriralo. Na kraju se vino pohranjivalo u ogromnu metalnu kacu da fermentira.

Na drvenoj stalaži na ulasku u ovaj deo podruma, poslagani su keramički ćupovi, vrčevi, čaše iz kojih i u koje se vino točilo. A radi potpunog utiska kako je sve to nekada izgledalo, tu je i dugačak drveni sto sa drvenim klupama, gde se može sesti i degustirati. 

DSCF0082.JPGNisam posetila mnogo vinskih podruma ni njima srodnih pivnica, ali vsaki put kada bih ušla u neku, učinilo bi mi se kao da sam se našla u vremeplovu. Sva ta burad, plutani čepovi, okovi, drvene police, stolovi, klupe, niše u zidovima, police sa bocama, sve to odiše dahom prošlih vremena. Tehnologija pravljenja vina i piva svakako se izmenila, ali način skaldištenja i čuvanja ostao je skoro isti. Sada se samo kompjuterski reguliše i održava optimalna temperatura u podrumima, a umesto baklji, staze osvetljava halogena rasveta, sli sve drugo ostalo je nepromenjeno. Uz neznatne izmene, svaki od današnjih podruma ima gotovu scenografiju za film ili predstavu iz bilo kog od prošlih vekova, od doba kada je čovek naučio kako da pravi ove napitke. I to je ono što me opčinjava.

U tom oduševljenju, pristanem i na degustaciju, ne pitajući da li se plaća i koliko. A nisam neki vinopija i pogotovu ne volim belo vino. No ono je bilo na stolu, prosto me je zvalo i mamilo, a polutke oraha iz staklene posudice do njega smešile su mi se poput Smajlija, tako da nisam odolela.

Ma nek ide život, i pare s njim! Sipaj mi jednu čašu!

A kada smo nakon degustacije pošle liftom gore, da mi pokaže luksuzni restoran i pogled na dolinu, usput mi dajući i račun, zavrtelo mi se u glavi -- od cene za jednu čašu vina i par oraha.

Nekad je stvarno teško putovati na ovakav način.

 

Fotografije stepe i manastira.

Fotografije Kakhetija.



Komentari (17)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

docsumann docsumann 12:42 16.06.2012

kakav blog !!!



EDIT: mislim da bi bilo dobro da uz tekst i fotke okačiš i mapu krajeva o kojima pišeš. čisto da bi te bolje globalno izpozicionirali. jest, da sve to može da se izgugla, al' znaš kakvi su blogeri ... lenji i razmaženi.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:54 16.06.2012

Re: kakav blog !!!

docsumann


EDIT: mislim da bi bilo dobro da uz tekst i fotke okačiš i mapu krajeva o kojima pišeš. čisto da bi te bolje globalno izpozicionirali. jest, da sve to može da se izgugla, al' znaš kakvi su blogeri ... lenji i razmaženi.


Hvala veliko!

A slažem se s predlogom i u to ime prilažem sledeće interaktivne mape (jerbo trenutno imam i struju i internet pa mogu da ih postavim):

David Gareji

Kakhketi
mariopan mariopan 14:42 16.06.2012

...

Blago tebi, nije to lako, ali šta sve vidiš i doživiš biće za jedan dobar roman na kraju puta?

Uživala sam kao i uvek.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 17:55 16.06.2012

Re: ...

mariopan
Blago tebi, nije to lako, ali šta sve vidiš i doživiš biće za jedan dobar roman na kraju puta?

Uživala sam kao i uvek.


Hvala na čitanju!

Nekako mislim da će tu biti mnogo više matgerijala nego što staje u jednu knjigu.
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 16:38 16.06.2012

devojko

Ovo je fenomenalno!




Stvarno imam problem kad procitam tvoje tekstove i pogledam slike da ti bilo sta napisem jer se ponavljam!

Sve najbolje i cuvaj se

Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:00 16.06.2012

Re: devojko

dusanovaiivanovamama
Ovo je fenomenalno!




Stvarno imam problem kad procitam tvoje tekstove i pogledam slike da ti bilo sta napisem jer se ponavljam!

Sve najbolje i cuvaj se



Kad pomisliš da ćeš se ponavljati, a ti se seti da ovu ovde osobu, ma koliko se trsila, ponekad jedino održava komentar poput tvog. Nemaš pojma koliko znači, i uopšte nije reč o sujeti, već o vetru u leđa kada klonem duhom.

Veliko hvala.
dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 18:39 16.06.2012

Re: devojko

Kad pomisliš da ćeš se ponavljati, a ti se seti da ovu ovde osobu, ma koliko se trsila, ponekad jedino održava komentar poput tvog. Nemaš pojma koliko znači, i uopšte nije reč o sujeti, već o vetru u leđa kada klonem duhom.
javascript:;
Veliko hvala.



Nema na cemu! Uvek cu se javljati

Ovaj tvoj pohod, potpuno je suprotan mom proslovekovnom pohodu po urbanoj Evropi. Ti biciklom, ja vozom. Na stranu tadasnja blokovska podeljenost, ali nikada nisam pomislila da odem na tu stranu.

Tvoja hrabrost i istrajnost mi je fascinantna.
srdjan.pajic srdjan.pajic 23:26 16.06.2012

Re: devojko

Snezana Radojicic
dusanovaiivanovamama
Ovo je fenomenalno!




Stvarno imam problem kad procitam tvoje tekstove i pogledam slike da ti bilo sta napisem jer se ponavljam!

Sve najbolje i cuvaj se



Kad pomisliš da ćeš se ponavljati, a ti se seti da ovu ovde osobu, ma koliko se trsila, ponekad jedino održava komentar poput tvog. Nemaš pojma koliko znači, i uopšte nije reč o sujeti, već o vetru u leđa kada klonem duhom.

Veliko hvala.


Evo, i ja da onda dunem, da pomogonem duhu! Stvarno dobro barataš fotoaparatom, i ja čak i kad nekad ne stignem odma da pročitam tekst, obavezno pogledam fotke i pročitam prvo ono pored njih.

Imaš ovde vernu publiku, i nemoj da te sanjamo da nam nešto tu zabušiš oko pisanja!

Inače, i ja ovde biciklam, mnogo, ali u lokalu, i pomislim na tebe kad se umorim, ili kad se neki oblaci navuku. Samo guraj, koliko možeš.

EDIT: A onakvog beemvejca za Long Way Round ću i je jednog dana da kupim, samo me gledaj!

milisav68 milisav68 13:07 17.06.2012

Re: devojko

srdjan.pajic

Evo, i ja da onda dunem, da pomogonem duhu! Stvarno dobro barataš fotoaparatom, i ja čak i kad nekad ne stignem odma da pročitam tekst, obavezno pogledam fotke i pročitam prvo ono pored njih.

Imaš ovde vernu publiku, i nemoj da te sanjamo da nam nešto tu zabušiš oko pisanja!


Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:12 17.06.2012

Re: devojko

dusanovaiivanovamama


Nema na cemu! Uvek cu se javljati

Ovaj tvoj pohod, potpuno je suprotan mom proslovekovnom pohodu po urbanoj Evropi. Ti biciklom, ja vozom. Na stranu tadasnja blokovska podeljenost, ali nikada nisam pomislila da odem na tu stranu.

Tvoja hrabrost i istrajnost mi je fascinantna.


Hvala na linku!
A što se tvojih putešestvija tiče, zvuči kao da si se baš fino napuitovala!
Mene pak nikad nije privlačila ta Evropa, Moj san je da provedem par godina u Aziji i Latinskoj Americi :)
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:24 17.06.2012

Re: devojko

milisav68
srdjan.pajic

Evo, i ja da onda dunem, da pomogonem duhu! Stvarno dobro barataš fotoaparatom, i ja čak i kad nekad ne stignem odma da pročitam tekst, obavezno pogledam fotke i pročitam prvo ono pored njih.

Imaš ovde vernu publiku, i nemoj da te sanjamo da nam nešto tu zabušiš oko pisanja!




Neću zabušavati! Svečano se zaklinjem...
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:25 17.06.2012

Re: devojko

srdjan.pajic
Snezana Radojicic
dusanovaiivanovamama
Ovo je fenomenalno!




Stvarno imam problem kad procitam tvoje tekstove i pogledam slike da ti bilo sta napisem jer se ponavljam!

Sve najbolje i cuvaj se



Srđane, pazi se tamo kad voziš po onim kanjonima :)
Kad pomisliš da ćeš se ponavljati, a ti se seti da ovu ovde osobu, ma koliko se trsila, ponekad jedino održava komentar poput tvog. Nemaš pojma koliko znači, i uopšte nije reč o sujeti, već o vetru u leđa kada klonem duhom.

Veliko hvala.


Evo, i ja da onda dunem, da pomogonem duhu! Stvarno dobro barataš fotoaparatom, i ja čak i kad nekad ne stignem odma da pročitam tekst, obavezno pogledam fotke i pročitam prvo ono pored njih.

Imaš ovde vernu publiku, i nemoj da te sanjamo da nam nešto tu zabušiš oko pisanja!

Inače, i ja ovde biciklam, mnogo, ali u lokalu, i pomislim na tebe kad se umorim, ili kad se neki oblaci navuku. Samo guraj, koliko možeš.

EDIT: A onakvog beemvejca za Long Way Round ću i je jednog dana da kupim, samo me gledaj!


dusanovaiivanovamama dusanovaiivanovamama 20:49 17.06.2012

Re: devojko

Mene pak nikad nije privlačila ta Evropa, Moj san je da provedem par godina u Aziji i Latinskoj Americi :)


Azija bas i ne, ali zato Latinska Amerika

Ti svoje snove ostvarujes, zato kad budes tamo zivela, doci cu da te posetim!


jucaibin jucaibin 18:53 16.06.2012

uzivala

skroz na skroz. fotografije su bozanstvene.
jedva cekam taj iran. sigurna sam da je divna zemlja s nesrecnim vodjama...i samo je pitanje kad ce taj narod "prokljucati"...
i nadalje srecno
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:13 17.06.2012

Re: uzivala

jucaibin
skroz na skroz. fotografije su bozanstvene.
jedva cekam taj iran. sigurna sam da je divna zemlja s nesrecnim vodjama...i samo je pitanje kad ce taj narod "prokljucati"...
i nadalje srecno


Još mi nisu dali vizu, nadam se da će sutra konačno stići. I jedva čekam da odem u Iran mada nemam pojma kako ću dalje odatle (zvbog viza i tih komplikacija). Ali, step by step :)
golubica.bg golubica.bg 21:14 17.06.2012

Snezo, svaka ti cast!

Slusala sam dosta o tebi i pre bloga (znas vec kako) i ne mogu da prestanem da ti se divim. Kakva snaga, kakva posvecenost, kakav avanturisticki duh! Samo napred
49 41 49 41 04:06 19.06.2012

Primus made in USSR

Pisao sam vec. kupio sam ga u Beogradu u nekoj sportsoj radnji. Tada je bio neke-smesne pare.
Godinama me je sluzio. Nikad zakazao; ili se ugasio.
Bio je na benzin, mada sam koristio i avio benzin od 130 oktana. Kutija (paralelopiped) je bila velicine pesnice.
Kad se mali razgreje, posle 1 h kuvanja; ponasa se kao da startuje u Bajnokuru ili Cape Canavelu.

Obrati paznju, mozda nadjes tamo; neces se pokajati.
Znas kako je bilo, nekad kod njih. Prave nesto i tako isto sledecih 100 god.

Posle sam kupio drugi isti; bila cena kao dveju dnevnih novina. Nek se nadje, ako se prethodni pokvari ili mi se neda da mu cistim diznu.
Nikad upotrebljen.

Devojko, ziva bila i uzbrdo brza.

Onih, tvojih 7 komada (malih); te cuvaju usput, valjda.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana