Autor: Rodoljub Šabić
Jutros, kao i obično, započnem dan „šetnjom“ po Internetu da bih na brzinu pregledao vesti. I tako, uz ostalo, vidim u rubrici „Na današnji dan“ na veb sajtu B92 „vest“ da je „18.juna 1527. godine umro italijanski političar i pisac Nikolo Makijaveli, autor dela „Vladalac“ u kome je izneo shvatanje da vladalac ne treba da bira sredstva da bi postigao cilj iz čega je kasnije izveden pojam makijavelizam.“
E pa, nije umro. Zapravo, naravno da jeste umro, ali ne 18.juna već, mnogo verovatnije nekoliko dana kasnije, 21.juna 1527. Bar tako piše u svim njegovim biografijama koje sam uspeo da vidim, uključujući i Vikipediju.
Uostalom, najverovatnije i čuvena rečenica koja je kasnije postala credo raznoraznih političkih delatnika najverovatnije nije Makijevelijeva. Svi bolji poznavaoci Makijavelijevog rada, kažu da tu rečenicu, barem ne u doslovnom obliku, nije moguće pronaći ni u jednom od njegovih brojnih dela.
Naravno, istina je da je u mnogim svojim delima, pogotovo u pomenutom „Vladaocu“ iznosio teze, dileme i sumnje koje su mogle upućivati na zaključak da Makijaveli misli da vladar (u širem smislu političar koji ima moć) nije vezan nikakvim moralnim kočnicama, te da moral i politika nemaju nikakvih dodirnih tačaka. U svakom slučaju, mnogi su ga (nezavisno da li tumačeći ga korektno ili preterano doslovno) upravo tako razumeli. Otud i (za mnoge druge s mnogo razloga zabrinjavajuće) famozno učenje i shvatanje politike nazvano „makijavelizam“.
Makijaveli je izvesno umro. Možda i 18., ali mnogo verovatnije 21. juna 1527. To, u krajnjoj liniji nije ni bitno, mrtav je skoro pet stotina godina. A makijavelizam?
Sa „Na današnji dan“ brzo se pređe na ozbiljnije „vesti“. Recimo one iz krugova ekonomskih eksperata o tome da nas u inače izuzetno teškoj ekonomskoj situaciji „svaki dan vez vlade košta 50 miliona evra“. Ili npr. one koje „kreira“ Fiskalni savet o tome da je „neophodno da nova vlada što pre predloži rebalans budžeta i mere štednje“. Te vesti su, očigledno, u gotovo grotesknom kontrastu sa „hladnokrvnim“ političarskim izjavama tipa „pregovori će potrajati, ne ide to lako“ ili „malo je verovatno da će dogovor o vladi biti postignut pre kraja juna, možda i kasnije“ ili, još više „umirujuće“ u stilu „ne treba isključiti ni nove izbore“. Taj i takav kontrast govori mnogo.
I nešto starije „vesti“ (na sreću na internetu su neizbrisive) o tome ko je sve „lopov, korupcionaš, kriminalac“ ili ko je i šta sve „upropastio“ ili ko je „izdao ovu zemlju“ propraćene vestima o tome ko i s kim „nikad neće“, odnosno zašto „ni pod kojim uslovima ne može“ praviti zajedničku vladu pogotovo „ukrštene“ sa novijim vestima o do juče „nezamislivim“ kombinacijama, o tome ko, s kim „razgovara“, ko je od koga dobio „jaku ponudu“ odnosno „ponudu koja se ne odbija“, ko će s kim „postići dogovor“ i sl., još direktnije naglašavaju značaj pitanja – ima li politika sa moralom nekih dodirnih tačaka?
„Makijavelizam“ izvesno nije umro. I, bar na ovim našim prostorima, sasvim očigledno ima zaista zamašan broj „poštovalaca“.