2-4. juli 2012.
U Stavropolju su me dočekali obilni pljuskovi koji će potrajati danima prouzrokujući poplave u celom rejonu, Tanja i Ivan, moji domaćini sa Kauč surfing liste i mejl mog podstanara u kom mi saopštava da se od avgusta iseljava.
Potonje sam mogla da očekujem u svakom trenutku i toga sam bila savršeno svesna kada sam odlučila da se u ovu avanturu upustim samofinansirajući se novcem od kirije kao jedinim izvorom prihoda. Neozbiljno i neodgovorno -- reći će oni koji planiraju do u detalje svaki sledeći korak i uvek idu samo na sigurno. No, da tako razmišljam, da čekam dok sastavim čvrstu finansijsku konstruciju, nikada nikuda ne bih mrdnula.
Ipak, uhvatila me je panika. Kako premostiti period dok moji prijatelji u Beogradu ne nađu drugog podstanara? Nemam nikakvu zalihu za "crne dane", jer sve vreme raspolažem vrlo malim sumama od kojih je teško išta ostaviti po strani. Na pamet mi padaju dva rešenja: volonterski rad i ilegalni posao.
O prvom sam i ranije razmišljala kao o dobrom načinu da uštedim nešto novca. Dok na nekoj farmi pomažem za besplatnu hranu i smeštaj, stanarina ostaje nedirnuta. Mnogi cikloputnici i bekpekeri tako rade. Malo "ali" u tim planovima jeste članarina u prosečnom iznosu od pedeset evra, koju treba platiti da bi se dobio spisak zainteresovanih farmera, i to za svaku zemlju ponaosob. Zbog toga sam to rešenje čuvala za visokorazvijene zemlje poput Japana. Tamo bih, sa mojim mesečnim prihodima, jedva sastavila nedelju dana života, ali ako po tri nedelje boravim na farmi, a preostalo vreme iskoristim pedalajući do druge farme, biće to par finih turica.
No Japan je daleko, a jedino što sada mogu da uradim je da se učlanim na listu nezavisnih zemalja-članica WWOOF-a, najveće svetske organizacije volontera i framera, među kojima je i Rusija.
U celoj situaciji imam mnogo sreće: mejl me je zatekao u Stavropolju, gde je raskrsnica puteva ka Kazahstanu i Ukrajini, pa na vreme mogu da skrenem zapadno, prema potonjoj zemlji. Jer jedna farma nalazi se baš tamo, pedesetak kilometara od graničnog prelaza. Da sam birala gde da je postave, ne bih bolje izabrala: zbog viznih pravila, svakih mesec dana moram da izađem iz Rusije da bih ponovo mogla da uđem i boravim novih trideset dana.
Ostaje još samo da nađem način kako da uplatim članarinu, budući da se uplate obavljaju isključivo preko PayPala, a Srbija još uvek nije deo tog sistema.
Razmišljam koga znam da ima inostrani račun i setim se Jovana, ljubitelja pedalanja sa jednog od najvećih biciklističkih foruma. Ne poznajem ga lično, ali smo razmenili nekoliko poruka u trenutku kada sam imala problem sa mojim gorionikom, kada se velikodušno ponudio da mi pomogne, bez ikakave nadoknade. Tada ili bilo kada u budućnosti, napisao je.
Pa evo, ta budućnost je stigla neočekivano brzo, pomagaj ako možeš! -- pišem mu u poruci.
Ali odgovor ne stiže te večeri kao što sam odnekud verovala da bi trebalo, sasvim smetnuvši s uma da sam u drugoj vremenskoj zoni, koja je dva sata ispred srednjeevropskog vremena.
Besana noć. Pokušavam da se ne vrtim previše jer me od Tanje i Ivana deli samo paravan. To dvoje mladih, koji pristaju jedno uz drugo kao da su ih advertajzing agenti birali za reklamu o savršenim partnerima, žive sasvim skromno, u jednosobnoj kući, ali i to malo prosotra rado dele sa putnicima koji ih zamole za smeštaj. Bili su toliko uviđajni da su me cele večeri ostavili nasamo, dok sam pretraživala po internetu. Ostala sam budna do duboko iza ponoći, dok više nisam mogla da držim oči otvorene. No uprkos velikom umoru, i u krevetu nastavljam da smišljam kombinacije: šta uraditi, kuda poći, kako preživeti. Znam, rešenje neće doći preko noći; no pojaviće se sigurno, možda sutra, možda za nedelju ili mesec, ali već će se nešto desiti ili ću nešto smisliti. Izlaz se na kraju uvek sam ukaže.
I zaista, ujutru se oblaci delimično razvlače, propuštajući malo sunčevih zraka do ove iznurene Zemljanke: u sadučetu zatičem Jovanov mejl. Kratka poruka, bez opširnih objašnjavanja, samo poziv da mu pošaljem instrucije. Šaljem.
I onda čekam.
Surfujem. Tragam za drugim mogućnostima. Računam vreme. Koliko dugo mogu da preživim sa novcem koji imam kod sebe ukoliko nešto krene naopako? Šta ako budem morala nazad, kući? Ne! Neću ni da razmišljam o tome. Svim svojim bićem osećam da sam spremna da uradim stvari o kojima ranije nisam ni sanjala, samo da bih nastavila ovaj put. Radiću bilo šta samo za hranu dok pare ne počnu da stižu. Mesec-dva, pa neka bude i tri, izdržaću nekako.
Dobro, smiri se, Sneki.
Čekiram mejl. Još uvek ništa.
A šta ako ljudima na toj farmi, jednoj jedinoj u ovom delu Rusije (druga je čak na Kamčatki), ne treba pomoć? Možda već imaju nekog volontera? Možda me odbiju. Šta tada?
A šta ako za pola sata bude smak sveta? -- odgovari mi moj Glas razuma, pokušavajući da me dozove sebi da se malo opustim i smirim. -- Biće što mora biti, ti si uradila sve što si mogla u ovom trenutku, sad čekaj da stvari počnu da se raspilću. Ili da se još više zapliću. Kakogod, više ništa ne možeš da učiniš.
I zaista, nakon možda sata, dobijam Jovanovu poruku.
Plaćeno je!
Javi ako još nešto zatreba....
Samo toliko. I pozdrav.
Otpisujem brže-bolje. Zahvaljujem. Pitam za broj računa na koji mogu da mu uplatim sumu koju je dao za moje članstvo. Ali Jovan ne odgovara. Insistiram, i poruka stiže:
Jako mi je drago da sam bio od koristi! Nadam se da ćeš potražiti moju pomoć čim ti zatreba. Ovoga puta ja častim.
Gospodski.
Svaka čast, Jovane.
Najzad mogu malo da odahnem. Šaljem poruke farmerima u Rusiji, Ukrajini i Gruziji, pa gde bude bilo mesta. Još jedan dan čekanja.
Ali neuporedivo je lakše nego juče. Na momente čak uspevam i da zaboravim na probleme dok sedim sa biciklistima rekreativcima iz ovdašnjeg uduruženja ljubitelja rekreativnog ped alanja Velokavkaz. Susret sa njima upriličio je Ivan.
Atmosfera u Parku mira, gde sedimo i malo mezetimo, neodoljivo me podseća na beogradska okupljanja Ciklosvetaca "Kod Cece" na Adi. Anegdote, fotografije sa zajedničkih vožnji, smeh, dobro raspoloženje... -- čak i ličimo jedni na druge fizički, braća Rusi i mi, Srbi.
I onda usred priče, gest koji mi nagna suze na oči: oduševljen mojom pričom o dobroti ljudi koje sam usput sretala i tvrdnjom da je svet neuporedivo bolje i lepše mesto nego što inače verujemo, Alan, psiholog u vodama politike, vadi novčanik i kupuje sto kilometara mog puta. Tek tako, sto evra za nastavak puta. I to baš u trentuku kada mi je svaki cent ogroman ko kuća.
Da li je moguće da se ovakve stvari zaista dešavaju? Čime sam zaslužila da mi ljudi toliko pomažu? Jer bez sve te pomoći koju su mi pružali od početka putovanja, a posebno otkad pedalam sama, nikada ne bih stigla dovde gde sam sad.
Ne znam kome pre i više treba da zahvalim: Alanu, svakom od mojih dobrotvora ponaosob, Bogu ili proviđenju, mom anđelu čuvaru, sreći... Nekada mi se zaista čini da će mi srce prepući od toliko snažnih osećanja.
A po povrtaku u Ivanov dom, zatičem prvi odgovor, i to baš sa ruske farme. Dobrodošla sam, kažu, mada mogu da mi ponude smeštaj samo na desetak dana. Hm, to mi i nije neko rešenje, ali zasad nemam ništa bolje. Zato otpisujem da dolazim. Ako ništa drugo, zamoliću ih da me registruju, te barem za to neću morati da plaćam.
I ujutru krećem. Prvi put za godinu dana moja ruta vodi na zapadnu stranu sveta, što znači da se vraćam tamo odakle sam krenula. Pokušavam da ne vidim negativnu simboliku u tome. To je samo privremeno, kažem sebi. Ne vode putevi baš uvek samo napred; nekad su nužni i koraci unazad, vraćanja i lutanja.
Da li?
A šta ako se samo zavaravam? Ako je ovo početak kraja?