negde mi se chini da u celokupnim ovim tranzicionim mukama radjanja srpskog slobodnog drushtva dramatichno odsustvuje kvalitet slobodne savesti, savesti u najshirem mogucem smislu i znachenju te rechi, like being free to act mindfully as you feel. i have an impression that it simply misses.
i am not sure really how to explain it. once i 've read an analysis, just prior to the game in between pao and maccabi, it was about zelko obradovic as a coaching person, that, in his mind, he is a sort of slavic dictator with an affinity to scare the people, whom everyone obbeys since they're afraid of him.
tada sam mislio da je to jevrejska budalastina puna predrasuda, ali kako vreme odmiche, i recimo, s upoznavanjem ljudi za istrazivanje ljudske racionalnosti s ovdashnjeg pmf-a i uz saosecanje za ono sto se deshava u matici-zemlji, nekako sam sve uvereniji da je ova tmurna analiza bolno tachna.
mislim, ne gajim iluzije da je u bilo kom sustavu moguce govoriti bash sve shto mislish, uostalom mislim da je duchic chak imao neke stavove da je "shto na um to na drum" u biti odlika glupsona. ali, danas, u srbiji, ako se suprotstavish kojim sluchajem onome shto dozivljavash kao lazh, u autu si.
gledam samo oko sebe: levo je neslobodno, desno je neslobodno. definiciju ideja diktiraju ljudi koji se ophode prema okolishu kao nekakvi surovi sektashki roboti. ljudi ispod njih su zastrasheni, ili jednostavno vec lobotomizirani, androidizirani meni neshvatljivom letargichnom sklonoshcu nesuprotstavljanja.
there i go with an unpleasant feeling that the society is deliberately being guided towards the mental slavery, since no one really needs a free thinking, emotionally undisturbed, kind and caring thoughtful human being - which makes me sad, kindah.