Eksperimenti u blogovanju

edit

vladimir petrovic RSS / 02.08.2012. u 17:47

edit

Atačmenti



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

vladimir petrovic vladimir petrovic 17:49 02.08.2012

Kraj prvog dela

Ovo je poslednji nastavak Prvog dela moje epistolarne pripovesti „Jukio Mišima, izvrsnost u akciji“. S tim u vezi, slobodan sam da dam sledeće napomene:

(1) Znam, šesnaest uzastopnih nastavaka jeste mnogo za jedan blog-serijal, pa pretpostavljam da su se neki redovni čitaoci bloga ježili četvrtkom po podne, kada sam (o, drskosti!) izlazio sa dva nastavka, jedan za drugim.

Neka mi oproste oni kojima je to izgledalo kao - smaranje. Bilo mi je stalo da ovaj Prvi deo prezentiram ovde baš ovako kako sam to učinio, bez obzira što to nije naišlo, izgleda, na veću zainteresovanost blogočitalaca. Svestan sam da je uvek teško proceniti interesovanje široke publike, pa i blogerske. Pored toga, znam da je nekima do literature stalo koliko i do lanjskog snega, a i do mog blogovanja uopšte. Govorim sebi da je to, valjda, u redu, jer su retki oni koji su voljeni - od svih i sve vreme. (Donekle me teši to što sam primio nekoliko pp sa lepim rečima o priči o Mišimi).

(2) I dalje smatram da nije trebalo da nastavci budu pojedinačno dostupni za komentarisanje, iako je nekima to zatvaranje očigledno smetalo. A postupio sam tako kako sam postupio, imajući u vidu prirodu serijala, kao i njegovu dužinu. Priznajem: bojao sam se da bi me pojedinačni komentari mogli dekuražirati i učiniti „da gubim nit pričanja“.

(3) Svaki put kada sam izlazio s novim nastavkom, imao sam u glavi imaginarnog čitaoca ovog bloga koji (s pravom) kaže: „Reci mi, Vladimire, nešto o Mišimi što ja - ne znam!“ Ta svesnost mi je bila važna u koncipiranju projekta, koji nije isključivo namenjen „for a few“, mada nije ni upućen preširokom krugu čitalaca. Opet, i pored truda da iznesem nove stvari oko Mišime, ili one koje su malo poznate, nisam mogao izbeći ponavljanje onoga što mnogi već znaju. Međutim, smatram da se samo tako, sa znanim i neznanim, može naslikati iole integralno jedan tragičan/genijalan lik, kakav je bio Mišimin. (Više ga smatram tragičnim nego genijalnim).

(4) Pitanje koje se postavlja jeste i kako ja gledam na ovaj serijal sada kada sam njegov Prvi deo završio? Da li je moglo kraće, da li je moglo bolje? (Inicijalno, sadržao je 17 delova, pa sam jedan, teška srca, izbacio; nadam se da mi Duh Mišimin neće to previše zameriti, he, he, he... ). Odgovaram: svakako je moglo i kraće i bolje, samo ja, za sada, nisam umeo - ni kraće ni bolje. As simple as that. Pritom, priznajem da sam uložio dosta truda u istraživanju i pisanju, što se može shvatiti, naravno, kao pozitivnost i negativnost. U naletu samokritičnosti setio sam se da veliki trud ne mora obavezno biti dobro opravdanje. S tim u vezi, citiraću jedan kratak dijalog iz „Bludnog sina“ Č. Bukovskog (Charles Bukowski: Ham on Rye), koji mi se veoma dojmio: „Izjebali su te“, reče Beker. „Ne, suviše su se trudili“, odgovorih mu. Iz ovih nekoliko reči shvatam (drugi mogu drukčije shvatiti, naravno) da je štos u tome da nekoga/nešto treba sjebati - bez previše napora, dakle spontano. U načelu, nemam ja ništa protiv tog principa, koji mi pomalo zvuči kao neke postavke zen-budizma („Strelac koji ulaže mnogo truda da pobedi – promašuje“), pošto se na Istoku smatra da veliki trud stvara, između ostalog, napetost koja (može da) koči izvršenje. S tim u vezi, priznajem da sam osećao napetost oko ovog serijala, voleo bih da mogu reći da nisam, da je spontano izašao iz mene, ali – nije! Zato se ne osećam previše „pobednički“, odnosno prezadovoljno, mada ne smatram, s druge strane, ni da sam radio - uzaludan posao.

(5) Hvala Uredništvu bloga B92 što je tolerisalo moju istrajnost u ovom dugom serijalu. Za mene, bilo je to eksperimentisanje u blogovanju - u pravom smislu.

Sada, kada sam završio ovaj Prvi deo o Mišimi, osećam čudesnu lakoću, kao kada posle zamornog rada čovek popije čašu viskija s ledom.

Srećom, sledi pauza, ili...


---------------
P. S.

(1) Primetio sam da je londonski The Guardian doneo zanimljiv članak pod naslovom: „Ponovno čitanje Mišimine tetralogije ‘More plodnosti’“, i podnaslovom: „Mišimino ritualno samoubistvo 1970. godine uvek će zasenjivati njegovo delo, ali mračna saga Japana XX veka je opčinjavajuća“ (Rereading: The Sea of Fertility tetralogy by Yukio Mishima; Mishima's ritualistic suicide in 1970 will always overshadow his work, but his dark saga of 20th-century Japan is mesmerising). Sviđa mi se izraz “mesmeričan”, pa zato u mnoštvu napisa o “Moru plodnosti” i samom Mišimi baš njega ovde posebno pominjem.

(2) Srpski prevod četiri „mesmerične“ knjige „Mora plodnosti“ objavljen je u izdanju AED Studio/Rad, Beograd, 2008
oskar-z-wild oskar-z-wild 21:52 02.08.2012

Re: Kraj prvog dela

Zaslužio si jednu epistolarnu flašu.


Samo pazi:

"Dobra dela nikad ne prolaze nekažnjeno."

"Svaki put kad neki prijatelj postigne uspeh, pomalo umrem."

"Nije dovoljno postići uspeh. Drugi moraju biti neuspešni."

Gore Vidal
jedan.kub jedan.kub 22:12 05.08.2012

Re: Kraj prvog dela

Cestitka za veliki trud; zbog toga ona slicica Vladimira sa gomilom knjga.

,
mene zanima sâm čin koji treba izvesti, a ne efekti koje on izaziva"

Ako su ovo stvarno njegove reci, onda nije bio iskren, jer je ono ritualno samoubistvo, svakako proizvelo veliki efekat.
Imam nameru da procitam sve sto mogu od njegovih dela da nadjem i ako sam posle ovog tvog eksperimeta, gde navodis da se on ubio samo zato sto sebe nije mogao da vidi u godinama svog prijatelja Jasunarija Kavabate kojeg je voleo a najverovatnije prezirao zbog starosti, stekla utusak da su njegov zivot i kraj bili samo glumacki efekti, samo radi priznanja i aplauza javnosti.

Naravno preporuka !

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana