Putovanja| Život

Biciklom oko sveta - Uz Don i Volgu do Staljingrada (Rusija)

Snezana Radojicic RSS / 06.08.2012. u 18:30

24-29. juli 2012.

DSCF1104.JPG

A vetar duva, duva, duva...

Nema ništa zamornije od pedalanja istim putem nazad; dosadno je čak i ako je u povratku više spustova nego uspona. Zato, iz Taganroga uzimam voz do Rostova, odakle potom nastavljam na dva točka.

Put vodi uz Don, njegovom levom obalom. Kao i u samom Rostovu, ona je pretvorena u peščane plaže koje su manje-više uređene za kupače i izletnike: tu su restorani i kafei, drvene nadstrešnice sa klupama, igrališta za decu i odrasle, bungalovi. Između plaža i puta je široki pojas zelenila, sa drvećem koje zaklanja pogled na reku, i tako od obale pravi oazu za posetioce. Ona se pruža više od deset kilometara nakon izlaska iz grada, a mašine i gradilišta na završetku ovog pojasa kazuju da se raščišćavanje nastavlja još više na sever.

No osim obilja dobrih mesta za kampovanje, za cikloturistu ovde nema ničega zanimljivog. Put je veoma prometan, a ima samo dve trake za oba smera, pa su česte kolone i zagušenja.

Nakon dvadesetak kilometara skrećem na sporedni drum. Oko mene, s obe strane njiva za njivom, koje se slivaju u sliku jedne ogromne, nepregledne ravnice čiji se kraj gubi tamo daleko na horizontu. Sabraćaja gotovo i da nema -- jedna kola naiđu u možda pola sata. Kakvo olakšanje za uši i nervni sistem.

DSCF1060.JPG

Sunce prži nemilice, kako samo ume u stepi, a čeoni vetar ne staje ni na trenutak, nego udara svom silinom. Brzina mi ne premašuje deset kilometara na sat, a nakon retkih brda, kada se ponadam da će mi spust doneti kratki predah od okretanja pedala i upinjanja, jedva ubrzam do trinaest-četrnaest na čas. Gunđam u sebi pitajući se što li sam baš toliki baksuz.

Ako se ovako nastavi, do Volgograda će mi trebati više od deset dana a ne pet, kako sam bila planirala. A to će mi onda poremetiti i sve dalje planove. Eh, Rusijo, znala sam da si velika i zaguljena, ali moje predstave nisu bile ni blizu ovome što sad gledam i u čemu sam se našla.

Pa pomislim da nije ni čudo što se Hitler ovde nasukao. Trebalo je biti potpuno lud ili neviđeno glup pa poverovati da se ovakva zemlja može osvojiti. Ko je makar na trenutak kročio na rusko tlo i samo ovlaš bacio pogled na ova prostranstva, te osetio vetar iz stepe (ma i u leto, kao ja sada), taj ni u snu ne bi pomislio da ovde pošalje vojsku -- jer pre će se vratiti iz pakla nego iz ovdašnjih nedođija.

Usred leta, u stepi -- Deda-Mraz

Dugo, naporno putovanje kroz stepu. Svaki dan je nalik na prethodni, pa uveče, kada sednem da zapišem utiske u moj notes, ne mogu da se setim šta je bilo jutros i da li se išta važno i zbilo. Ne pomažu ni fotografije, jer ne samo što ih nema mnogo nego sve liče jedna na drugu, pa ne uspevam da prepoznam bilo kakav orijentir oko kojeg bih potom nizala sličice prethodnih i potonjih dešavanja.

No onda, jednog takvog dana, na pola puta između Rostova i Bele Kalitve, moj mobilni telefon pozvoni. Očitam ruski broj pa se javim sa “Da?”

-- Hej, Snežo! Ćao! -- kaže muški glas s druge strane, na čistom srpskom.

-- Dragane! -- uskliknem radosno.

Znam čoveka, doduše, ne lično, već samo preko jednog biciklističkog foruma. Ljubitelj je svega na dva točka i veliki putnik, a nedavno je krenuo motorom na turu po Rusiji, Kazahstanu i “stan” državama, sa željom da vozi na Pamiru. Bili smo u kontaktu i imali labavi dogovor da se možda vidimo ako nam se putevi negde ukrste.

DSCF1108.JPG

Ili približe, kao sada. Jer Dragan je upravo ušao u Rostov na Donu iz Ukrajine i kreće put Volgograda, pa me pita dokle sam tačno stigla.

-- Ja sam tu, na sto pedeset-dvesta kilometara od Rostova, kod nekog sela Grišenka. Idem sporednim putem, ne onim M4 autoputem za Moskvu, nego onim desno, što vodi kroz Šahti ka Beloj Kalitvi.

-- Locirao te! -- kaže Dragan kada pronađe put i selo na mapi. -- Vidimo se uskoro! --

A ton mu je kao da kaže: “Čekaj me kod Ruskog cara da popijemo kaficu.”

Odlučivši da ne vozim dalje već da ga tu sačekam, pronađem zgodno mesto sa klupama i stolovima u hladovini pored seoske prodavnice. Ali već sam ručala, popila kafu a potom i hladno pivo, a od Dragana i njegovog motora ni traga ni glasa. Imam odličan pogled na drum, koji je potpuno prazan. Već sat. Dva. Dva i...

“Brm-brm!”

Evo ga!

Istrčavam nasred puta i mašem obema rukama, uzbuđena kao dete kad nakon dugog očekivaanja najzad ugleda Deda-Mraza. Ne znam otkuda mi ta asocijacija, jer Dragan nije ni sed, niti mi donosi paketiće, niti me išta podseća ne novogodišnje i božićne praznike, osim ako se susret sa poznanikom iz istog grada, usred neke nedođije, ne doživi kao najveći blagdan.

DSCF1110.JPG

“Klik!”, “Klik!, pa opet “Klik” -- fotografišemo jedno drugo pre nego što se rukujemo i izljubimo. Za istoriju, kaže Dragan. Okej, za istoriju susreta uvrnutih putešestvenika iz Srbije.

I potom -- pričamo, pričamo, pričamo. Razgovoru nikad kraja. Upadamo jedno drugome u reč, preskačemo teme, pravimo digresije, utrkujemo se, pa nazdravljamo (Dragan sokom, ja pivom), i ponovo se fotografišemo, pa opet pričamo i pričamo i pričamo. Nikad stati. Šta reći, sem -- Srbi.

A kraj nadstrešnice prema ulici, naše dve makine. Zaustavljaju se jedna kola, izlazi čovek i prilazi nam. Da li nam treba pomoć kad smo ovde stali?

Ma mi samo onako, našli se tu malo u ovoj ruskoj nedođiji, pa zaseli da prozborimo koju.

Čovek ne razume, ali shvata da smo bezbrižni te da nam pomoć verovatno nije potrebna, pa odlazi. Mašemo mu dugo, zahvalni.

A uskoro se i nama bliži vreme rastanka. Žurimo oboje: Dragan da stigne u Volgograd, a ja barem do sledećeg sela, jer mi se ne mili ideja da kampujem usred ničega, na vetrometini, bez vode, kilometrima udaljena od civilizacije. Sa stepom se ne treba šaliti.

Grad heroj

DSCF1127.JPG

Od ulaska u stepu, ne brojim dane. I nemam pojma koliko je prošlo otkako sam krenula iz Rostova. Već sam sebi počela da ličim na zombija koji uporno, mehanički vrti pedale od jutra do večeri, goredolirajući po zatalasanoj stepi, bez ijedne misli u glavi, jer svaka ispari na žegi pre nego što se i uobliči u suvislu rečenicu koju bi možda vredelo zapamtiti.

Kud li je bio krenuo taj Hitler, da ga čovek pita? I šta li je samo mislio?

Jer ovo moje je još i pomoz Bože, ali naći se ovde usred zime jednako je dugom  samoubistvu u teškim mukama.

Jednog dana ipak nekako stižem u Volgograd. Ogroman je; kažu, prostire se na osamdeset kilometara. I još kažu da nema jednog kamena koji je preostao od Drugog rata i vremena kada se zvao Staljingrad i kada se ovde bila odlučlna bitka. Pa ipak, turisti ga masovno pohode. Dolaze Rusi, dolaze Nemci, pa onda svi ostali. Klanjaju se pepelu oslobodilaca, gradu heroju, Mamajev Kurganu -- simbolu pobede.

I ja sam moju rutu izmenila samo zato da bih ga posetila.

A ovde svi putevi vode ka brdu gde se nalazi spomenik i mauzolej koji je posvećen najvećoj bitki u Drugom svetskom ratu.

Pa da krenem.

Mamajev Kurgan

Prvi put sam ovo ime čula od taksiste kog sam upitla za put do adrese mojih domaćina sa Kauč surfing liste. Objašnjavajući mi kuda da idem, pomenuo je da ću sleve strane puta ugledati Mamajev Kurgan, takvom tonom kao da je rekao Ajfelof toranj ili Statua Slobode.

-- Šta je Mamajev Kurgan? -- upitala sam, jer uvek pitam sve što ne znam bez ikakvog blama, no nisam dobila odgovor. Trebalo je da se postidim, šta li?A možda bi i trebalo, ne znam.

Od ulice, bulevara zapravo, uzdižu se stepenice do vrha brda. Na njima je ispisano “Za našu sovjetsku rodinu -- SSSR!” tako da se vidi odozdo, iz kojeg god ugla da se posmatra.

Vezujem bicikl za neku ogradu i lagano se penjem. Visoko gore, na vrhu brda, vidim spomenik -- Mamajev Kurgan. Statua žene sa mačem u rukama, visoka trideset metara. Ovako iz daljine, podseća me na kombinaciju beogradskog Pobednika i njujorške Statue Slobode.

DSCF1160.JPG

 

Nakon prvog niza stepenika, stižem do platoa gde je ogromni spomenik majci ili ženi koja u naručju drži sina ili ljubavnika na samrti. Visoka je najmanje deset metara,  i zaista deluje monumentalno. Meštrović je bio malo dete u odnosu na ovog skulptora.

Ispred nje, mali bazen u koji turisti bacaju novćiće. Levo, duž popločane staze, nadgrobne ploče  u spomen herojima.

Uspinjem se dalje, do sledećeg platoa.

DSCF1151.JPG

A nasred njega, opet bazen, samo neuporedivo veći i pravo-  ugaonog oblika. Stvarno mi nije jasno čemu ti bazeni služe. Zdesna, pored staze, četiri-pet ogromnih skulptura ratnika iz Staljin gradske bitke. Svi su monu  mentalni i moja prva asocijacija je poznata scena iz filma Neretva (ili to beše Sutjeska?) kada slepac na krkačama nosi ranjenika bez noge koji mu navigira.

Osećanja su mi ambivalentna, gorda sam ali i ironična prema 'svetom mestu' bivšeg Staljingrada. Ponosna sam što sam pripadnik naroda koji se takođe borio protiv fašista, pa mi se čini kao da je ovo mesto i moje. S druge pak strane, prevelika patetika, patos koji se toliko potencira, izazivaju kod mene ironični otklon.

Ulazim u mauzolej, mesto gde gore večite baklje u spomen poginulima u Staljin  gradskoj bici. Gardisti, neprokteni kao voštane figure, oduvek su me fascinirali. Teško je razlulčiti da li su od krvi i mesa.

A turisti ko turisti, samo im je do fotografisanja. Staju uz svete vatre, zauzimaju fotogenične ili seksi poze, a oni iz njihove pratnje ih slikaju. Pitam se, koliko njih zaista, ali zaista, oseća bilo šta u vezi sa ovim mestom.

Jer u nekoliko navrata, ja sam na ivici suza. Potresa me glas sa razglasa koji čujem kada se približim trećem novou, zidu sa uklesanim scenama iz bitke duž novog niza stepenica.

“Ovde radio Moskva!” govori glas, podražavajući voditelja čuvene radio-stanice iz 1943. I dalje govori o fašistima, zverima koje su se primakle Staljigradu, te nužnosti da se brani otadžbina.

DSCF1164.JPG

“Ma Holivud je dečiji vrtić u odnosu na ovo!”, mislim dok pokušavam da napravim video-snimak. “Ruski komunisti izmislili su patos i patetiku!”

Nekoliko trenutaka predmišljam se da li da s  penjem do vrha, do spomenika.

No utom mi stiže poruka od Dmitrija, mog domaćina iz Taganroga. Pita gde sam i na moju poruku u kojoj mu ushićeno govorim o snazi ovog mesta i o tome kako bi svaki Rus, ako ne i svaki Evropljanin, morao da ga poseti, odgovara:

“Prema Pelevinovoj teoriji, svi oni bili su žrtvovani u ime boginje Kali.”

Primetila sam već ranije da su Rusi skloni nipodaštvanju svoje istorije (kao i Srbi uostalom) i lošem mišljenju o sopstvenom narodu, ali, istovremeno, i ogromnoj gordosti. To često zbunjuje, posebno ne-Slovene.

DSCF1163.JPG

Meni je prilično jasno i poznato, pa zato nonšalantno odgovaram da je Trojanski rat odneo mnogo više žrtava od Staljingradske bitke a vodio se zbog jedne žene.  I čvrsto ostajem pri mišljenju da bi svaki Rus i svaki Evropljanin trebalo da poseti ovo mesto. Uprkos njegovoj patetici. Uprkos patosu koji se graniči sa dobrim ukusom.

Jer žrtve su žrtve. Milon i po ljudi položilo je ovde svoje živote radi svetskog mira. To treba da se zna. I s tim nema zezanja.

Staljingradski muzej-panorama

DSCF1206.JPG

Drugo mesto koje posećuju svi turisti kada dođu u Volgograd jeste Staljingradski muzej - panorama. Pročitavši u nekom od vodiča ovu poslednju reč, poverovala sam da ću zaista videti neku panoramsku predstavu, u najmanju ruku trodimenzionalni prikaz bitke. No ništa od toga.

Muzej ko muzej. Cena ulaznice sasvim prihvatljiva, a za obilazak treba odvojiti oko sat vremena. Pa ko šta razume, zapamti, fotografiše. Ja sam se oslonila na ovo potonje.

DSCF1210.JPG



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

49 41 49 41 20:18 06.08.2012

Prvi?!?

Uh nikako ne volim da budem prvi.
Imam lose iskustvo; podsvesno.

Boze me oprosti, tih Dragana; ko kusih pasa - svuda.
srdjan.pajic srdjan.pajic 06:40 07.08.2012

Re: Prvi?!?

49 41
Uh nikako ne volim da budem prvi.
Imam lose iskustvo; podsvesno.

Boze me oprosti, tih Dragana; ko kusih pasa - svuda.


Aevo ja ću ti čuvam ledja . Drugi!
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 09:37 08.08.2012

Re: Prvi?!?

49 41
Uh nikako ne volim da budem prvi.
Imam lose iskustvo; podsvesno.

Boze me oprosti, tih Dragana; ko kusih pasa - svuda.


Ovde je deficiti u Draganima, ali je prepuno Aleksandara
srdjan.pajic srdjan.pajic 06:48 07.08.2012

Auh,

Kakve spomenikčine! Pogotovu ovaj Kip slobode u sred stepe! Odlična fotografija.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 09:36 08.08.2012

Re: Auh,

srdjan.pajic
Kakve spomenikčine! Pogotovu ovaj Kip slobode u sred stepe! Odlična fotografija.


Hvala, Srđane. Monumentalan je :'=
tyson tyson 14:31 07.08.2012

Stepa


U isto vreme me neizmerno zabavlja ali i zaprepašćuje da posećuješ krajeve u koje prosečan Srbin (kao: građanin Srbije) teško da će ikada zaći, i to u stilu vrhunskog avanturiste - biciklom, s minimalnim troškovima - a da često nemaš skoro nikakvu predstavu o tome šta tamo uopšte valja videti. U doba interneta i nikad lakše dostupnosti informacija

Ne čudi me da te je taksista uvređeno izignorisao kada si ga pitala šta je to Mamajev Kurgan. Mada me zabavlja poitpuno naivan, neiskvaren doživljaj spomeničkog kompleksa koji je valjda moguć jedino ako se zaista poseti bez ikakve predstave da nešto takvo uopšte postoji na tom mestu.

Hajde, samo nastavi, šta da kažem. I srećno.



Snezana Radojicic Snezana Radojicic 09:33 08.08.2012

Re: Stepa

tyson

U isto vreme me neizmerno zabavlja ali i zaprepašćuje da posećuješ krajeve u koje prosečan Srbin (kao: građanin Srbije) teško da će ikada zaći, i to u stilu vrhunskog avanturiste - biciklom, s minimalnim troškovima - a da često nemaš skoro nikakvu predstavu o tome šta tamo uopšte valja videti. U doba interneta i nikad lakše dostupnosti informacija

Ne čudi me da te je taksista uvređeno izignorisao kada si ga pitala šta je to Mamajev Kurgan. Mada me zabavlja poitpuno naivan, neiskvaren doživljaj spomeničkog kompleksa koji je valjda moguć jedino ako se zaista poseti bez ikakve predstave da nešto takvo uopšte postoji na tom mestu.

Hajde, samo nastavi, šta da kažem. I srećno.





O da, stidim se, evo := U svoju odbranu imama da kažem mnogo toga, a najvažnije je sledeće: internet mi je veoma retko dostupan, a samim tim i pretraživanje informacija. Rutu često menjam pa nemam pojma kuda ću otići koliko sutradan. Da bi se prikupile informacije, valjda provesti dosta vremena pred netom, a ja ga nemam. KAd ga imam, ja prečešljavam podatke o vizama, putevima, mogućnostima za putnika poput mene.
Imam elektronsko izdanje LP, ali u njemu nedostaje Rusija.
A inače, znala sam za muzej posvećen SStaljingradskoj bici, i zbog njega sam i krenula u Volgograd. Noo, Mamajev Kurgan me je iznenadio.

P.s. Sad idem u Uralsk, jer znam šta tamo ima Zvanična granica Evrope i Azije, most, dopola na jednom, otpola na drugom kontinentu.
jucaibin jucaibin 19:53 07.08.2012

najveće, najkockastije, najšiljatije...

i tako redom - to su rusi. sve je kod njih over size, sve je monolitno, sve je naj...
slike su fenomenalne, a to nije samo krajolik, spomenik itd. vec i smisao kako to "uslikati"...
ja vazda uživam s tobom
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 09:35 08.08.2012

Re: najveće, najkockastije, najšiljatije...

jucaibin
i tako redom - to su rusi. sve je kod njih over size, sve je monolitno, sve je naj...
slike su fenomenalne, a to nije samo krajolik, spomenik itd. vec i smisao kakao to "uslikati"...
ja vazda uživam s tobom


Da, Rusi megalomani. Ima snage u toj veličini, to se ne može osporiti. A i ne čudi, kad im je zemlaj ovolika.
Hvbala na lepim rečima
bratja_vukojebitj bratja_vukojebitj 15:12 08.08.2012

...

S tobom, kilometri putuju,
tvoje reči, baš nas raduju.

Dok Rusijom vetrovi duvaju,
neka te svi bogovi čuvaju.


Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana