Mislio sam da sam svaku mogucu nelogicnost doziveo dok sam obitavao u juznijim krajevima Azije. Ali avaj! Nelogicnostima nikad kraja, sve to da se raduje raja.
Sto sam duze na istocnoj strani pregoleme najvece zemlje ove nam planete, sve vise pocinjem da verujem da zivotinje koje srecem oko sebe imaju veci prag logicnog rezonovanja zivota nego ljudi sa kojima saradjujem, vidjam po danu, ili prozoborim po koju rec.
Jutros rano me probudio mjauk mace ispod prozora. Bar sam tako mislio da je napustena ispred prodavnice dva sprata ispod mene na trotoaru. Ali tek nakon odlaska do terase po peskir sam shvatio da je mjaukanje postalo glasnije.
Podizem glavu gore a na grani drveta malo vise iznad moje terase sedi uplasena maca i mjaukanjem doziva pomoc. Zastaklenja terasa sa prozorima i ograda od kovanog gvozdja koja ide do plafona mi ne dozvoljava da odmah poletim ka njoj i pomognem da se spusti preko mene na terasu, ali ne odustajem od namere da je dovedem na sigurno i manje drmusavo tle. Konacno ugledavsi nekoga ko je voljan da joj pomogne (sram da bude celu zgradu kojoj vapaj za pomoc od nemocne zivotinjice nije nista znacio), spremno se zarila kandzama jos cvrsce u granu i ucestalijim mjaukanjem stavlja do znanja da je spremna na bilo koju moju zamisao samo da se spase pada od 10-ak metara.
Odlucim da isturim ruke kroz kovanu ogradu, usput praveci ogrebotine na rukama, i da joj ponudim neku vrstu trampoline od odece koja se susila, ne bi li ona doskocila na to, a sve vreme bojeci se da mi se slucajno pri doskoku ne isklizne iz ruku i padne na ulicu. Srecom pa se ni njoj nije svidela ta ideja, ali je polako pocela da mi se priblizava na nekih par metara od terase sve vise savijajuci granu na kojoj se nalazi. Napustam ideju o spider-maci i pokusavam da nekako dovucem granu sto blize terasi da bi je nekako doturio do sebe, jer razmisljam da ce cim mi oseti ruku zgrabiti je i moci cu da je uhvatim i privucem ka sebi. Ruke polako ne osecam jer mi se ograda zabija u nadlaktice i prekida krvotok, ali nastavljam sa vucenjem grane i nekako jedva dolazi do prvog kontakta izmedju mojih prstiju i njenih brcica.
Uz sve prisutniji strah da kada oseti moju ruku i pusti granu da je necu uspeti zadrzati, trudim se poslednjim atomima snage da je uhvatim pod nogice dok drugom rukom drzim granu koja klizi iz dlana skidajuci mi kozu sa istog. Spider-maca (kako sam je krstio) se vesto, kao da joj zivot visi o koncu (a ne o drvetu i meni) prigrabi sapicama i kandzama za moje ruke, jedva proturi glavu i prvi deo tela kroz kovanu orgadu i ja konacno mogu da pustim granu i prihvatim moj budilnik u narucje.
Jedan plasljiv mjauk kao "hvala" i spustio sam je da setka po stanu dok se ja spremam za posao. Taman se navikla na stan kada sam pri polasku na posao morao da je ostavim ispred zgrade (nije moj stan i nisma u istom po 14 sati dnevno), ali je to mnogo manje zlo nego da nisam poksuao i na kraju uspeo da je skinem sa drveta.
E , sad'. Ta mala i neustrasiva maca je od mene, iako me prvi put u zivotu videla trazila i dobila pomoc, nijednog trenutka ne sumnjajuci da cu joj pomoci, i stavila je svoj zivot u moje ruke, i to bukvalno. Njena logika je bila instiktivna, a njena volja za zivotom jaca od sujete ili nepoverenja. U ovih skoro dva meseca koliko sam u Rusiji ja sam sa Spider-macom imao najlogicniju interakciju a ne prozborivsi niti jednu rec. Svako ko je ikada bio na gradilistu zna kako izgleda objasniti majstoru nesto sto bi i trogodisnje dete ili Spider-maca sama zakljucila. A, ja sada nadgledam vise stotina njih, i ruka bi me zabolela da nabrajam kakva sva pitanja cujem, kakve nelogicne odgovore dobijam, i sa kakvim nebuloznim primerima homosapiensa se srecem. Da ne bude da govorim samo o majstorima, ima takvih primeraka i u visem rukovodstvu, ali i na ulici do i od posla, u prodavnici, i gde god da se promuvam. "Zasto jednostavno kada moze komplikovano" je moto po kojem se u Aziji koju ja do sada znam zivi.Ponekad pozelim da nemam kontakt sa ljudima nego samo sa zivotinjama, mislim da bih se osecao lepse i prirodnije...