Da li želimo da saznamo kraj, kao vremensku odrednicu? Da li iko zna kako kraj izgleda, kad započinje, kada se završava, i da li kraj ima svoj kraj? Zašto toliko težimo kraju, da se nešta završi, okonča, kada i ne znamo kako to izgleda, da li ima miris, boju, oblik…? Najnoviji roman Lazara Karanovića, “Lazare, iziđi napolje“ teži da nam da odgovor, ali ga ne nalazimo jer se krije u nama, a teško je prodreti u sopostvenost.
Ipak, on nas dovodi sasvim blizu, uz pomoć vetra, kerova, džordževa(pacova)…koji su u bliskoj, rodbinskoj vezi. Vetar je stalno prisutan. Čovek ga ne priznaje dok ne zaduva, dok ga ne oseti kao prepreku, onda pokušava da mu se suprotstavi, shvatajući da je nemoćan on u njemu traži utočište.
“Sedim u vetriću koji jedino grobljem piri…i priča, i peva i zapomaže“, “Isprevrtani kontejneri, reči u vetru…“ ,”Tad mi vetar mrsi osećaje i kosu, plamen sveće“ , “ Hladan, sasvim neprijatan vetar se zavlači pod kapke i rebra“, “ Idem niz ulicu ka Dunavu. Košavi u sretanje. Dočeka me kao dlan u čelo.” Vetar je pokretačka i stvaralačka snaga, prisutna u svemu i nigde. I prisutnost i nigdina ostavljaju trag po kome se vladamo. Trag vetra u psećem lavežu, koji ga najavljuje, priziva, raduje mu se, strepi i ne da mu da ode, zadržava deo, nadajući se nečem drugom u sumračje i svtanje. A, tada se, uglavnom nestaje i nastaje, svejedno, ništa novo za pseći um, za lavež po kome čovek usmerava svoj ritam, strah, sreću, tugu, oslanja svoj refleks na obično pseće lajanje.
“Gladni i obesni psi su zavijali oko salaša. Nije izlazio da puca u glasove.” “Žućo, sad već sasvim slobodan, trči kroz mlado žito osedlan i razigravan mladošću…” Vetar zna da razbudi, da donese dosadu, da umrtvi, tako i lavež pasa se razlikuje od jačine i smera vetra. U tu igru uskaču džordževi (pacovi), izazivajući sudbinu - znatiželja i borba za opstankom izbacuje ih iz sigurnih skrovišta. Dordževi žive tamo gde žive ljudi, psi, vetrovi koji im donose miris neophodnog za goli život. Pri tome ih čovek nemilice tamani, ne zbog toga što im smeta, već što su nemoćni da išta učine sa sobom i sa onim u sebi. To je njihovo pročišćenje, uz udar lopate, kao udar šake, uz neartikulisan krik, uz lavež pasa, uz vetar koji sve to odnosi i ponovo donosi. Čuda se događaju, ne znamo im izvor, poreklo, snagu…I tu čovek misli da je kraj, a nije, jer vetar i dalje duva, čuje se lavež pasa, cijuk džordževa po Planeti...Oni se samo za tren pritaje dajući čoveku priliku da iziđe iz sebe, da pokaže svoju prirodu, da se pridruži neprestanoj igri lepote i ljubavi, uzajamnosti, da se odupre veštačkim uticajima, da odagna turobne misli i varljivu želju za vladanjem svim i svačim. I da shvati da su vetrovi, psi i dordževi jednaki u sumračje i svitanje i da ih samo čovek spoznaje različito, jer je nemoćan da bude dosledan, da u potpunosti iziđe iz sebe.