Putovanja| Život

Biciklom oko sveta -- Ka granici kontinenata (Kazahstan)

Snezana Radojicic RSS / 15.08.2012. u 08:51

11. avgust 2012.

DSCF1393.JPG

Prelazak iz zemlje u zemlju odigra se u mojoj svesti unekoliko pre nego što pređem stvarni granični prelaz između njih. Negde pred kraj boravka u svakoj državi, u jednom trenutku samo počnem da osećam neku vrstu zasićenosti i potrebu za promenom. Nebitno da li mi do granice treba još deset sati ili deset dana, u mislima sam već tamo, na drugoj strani.

Ali u slučaju granice između Rusije i Kazahstana, ta vrsta mentalnog prelaska kao da je izostala. Iako sam se sasvim svesno pripremala za promenu još od napuštanja Saratova, a što je za cikloputnika dobra tri dana udaljenosti od Kazahstana, nijednog trenutka nisam imala osećaj da će nastupiti neka bitnija razlika. Čudno, a tim čudnije što znam da nedaleko od granice, od grada Uralska, počinje i prirodna međa dva kontinenta -- evropskog i azijskog, koje deli reka Ural. A zbog nje, i mosta koji je do pola na jednom a od pola na drugom kontinentu, odabrala sam da sa te strane uđem u Kazahstan.

Čini mi se da je osećaj prelaska iz zemlje u zemlju “ustuknuo” pred uzbuđenjem zbog (zvaničnog) prelaženja s kontinenta na kontinent, ali je verovatno posredi i to što s leve strane Volge a po izlasku iz grada Engles, počinje stepa, koja se prostire u nedogled, kroz istočni deo južne Rusije i ceo zapadni Kazahstan, ne priznajući veštačke granice između dve države. U istovetnim pejsažima kroz koje jezdim danima, teško je razabrati gde i kada će se završiti jedna a početi druga država.

No jednog jutra i to se dešava: pedalam poslednjih tridesetak kilometara kroz Rusiju i stižem na granični prelaz Ozinki. Brdo, izraslo ni iz čega. Iza njega isto što i do njega -- stepa, stepa, stepa. Ali, tu je nekakva granica koju su povukli ljudi.

Duga kolona automobila. Stajem na rep spremna da strpljivo sačekam dva-tri sata, no vozači me nagovore da slobodno prođem napred. Važi. Hvala!

Ni graničar nema ništa protiv. Daje mi da popunim imigracioni karton a potom kod nejgovog kolege prolazim proveru mog pasoša i originalnosti fotografije u njemu.

Ljubazni osmesi Kazaka, želje za srećan put i -- evo me u Kazahstanu.

Stepa, i dalje. A sve brdovito, gore-dole, što mi se uostalom više sviđa nego da je ravnica. Nebo se malo naoblačilo a i vetar je posustao, ili samo promenio pravac, no više ne udara frontalno pa razvijam sasvim solidnih dvadeset na sat.

Put je loš. Nema toliko zakrpa i rupa, koliko je asfalt defromisan, u talasima koji se i vide i ne vide, pa često odskočim po nekoliko centimetara iz sedišta kada me neki iznenadi.

Vozila nailaze takođe u talasima, kako ih propuste na granici. Mnogi vozači me pozdravljaju kratko zatrubivši. Neću da donosim prerane zaključke, jer nedelja je i još je jutro te nema gužvi, no čini se da voze prilično pažljivo i poštuju bicikliste.

Kada se približavam nekom mestu, obično najpre ugledam crkveni toranj ili minare, ali u delu Rusije na levoj obali Volge to su uvek bivale fabrike -- ogromna zdanja koja se vide kilometrima daleko. U svakom većem selu po jedna. I sve su sada zatvorene.

DSCF1394.JPG

Isto je i ovde, u Kazahstanu. Prvo selo nakon granice opazim možda i desetak kilometara pre nego što ću ući u njega: grdosija nekog kombinata iz tri celine, povezane centralnim, najvišim zdanjem poput kule ili tornja. Proći će sigurno petnaestak minuta usrdnog pedalanja dok ne razaberem i prizemne kuće s obe strane puta.

Varoš Taškala i prvi susreti sa ljubaznim, blagim Kazacima, koji su mi beskrajno zanimljivi i simpatični. U priličnom šarenilu od rasa, ipak nije teško razaznati dominantni kazački tip: srednjeg rasta (muškarci oko 175, žene desetak centimetara niže), stameni ili pak vrlo vitki, brahikefalnih lobanja, sa visokim jagodicama, kosim očima i kao naduvenim očnim kapcima, izrazito crne kose i smedjeg tena.

Smeju se često, ali skoro bez glasa, tiho. I kad govore, imam utisak da su tihi, iako savršeno dobro čujem šta pričaju. To je nešto u načinu na koji komuniciraju, nenametljivom ali srdačnom. Celim svojim bićem kao da se stavljaju na raspolaganje sagovorniku, spremni su da ga pažljuvo čuju, da obrate punu pažnju na njega i pomognu mu u svemu što mogu.

Moja prva kamperska noć u Kazahstanu. Nalazim dobro mesto u šumi na izlazu iz grada. Primećujem nekoliko neobičnih znakova u vezi sa njom: ograđena je metalnom ogradom, na svakih desetak kvadrata gori po jedna lomača, a sudeći po pepelu, tu se spaljuje smeće, dok posvuda po tlu uočavam pootpadala ptičija pera. No nemam ideju kako sve to da povežem u celinu.

Dosta je rano, te imam vremena da natenane skuvam obed, raspremim stvari, odmorim se i pišem. Izuzev jednog čoveka, koji je radoznalo prošao tik uz moj šator i nešto me upitao na kazačkom, nema žive duše. Baš prijatno popodne. Tek predveče, čujem zvuk motorne testere u blizini, ali ne zadugo.

DSCF1400.JPG

S mrakom, povlačim se u šator, najviše zbog komaraca. I već se spremam da zaspim, kad me zagluši pričije kričanje i lepet krilima kroz granje. Iznad moje glave i kroz celu šumu. Sve jače. Hiljade ptica (svraka ili gavranova, rekla bih) vraća se odnekud u svoja gnezda. Kakav zvuk!

Neminovno, na pamet mi pada Hičkokov klasik. Pa razmišljam šta ako me ove ptice napadnu. Već je mrak i trebaće mi vremena da nađem izlaz iz šume. Ali, ne verujem da će se to desiti. Samo, zašto se kričanje i lepet ne stišavaju? Već petnaest minuta ležim potpuno nepomično u šatoru i čekam da se barem utišaju, ako ne i da zamuknu. Jasno mi je da sam strano telo u šumi, ali neće valjda tako celu noć?

Čekam. Zvuk ne jenjava.

Još petnaest minuta.

Isto.

Ne, uprkos umoru i tome što mogu da zaspim i stojeći, ovde će biti nemoguće spavati.

U redu, pričurine, pobedile ste. Odalzim.

I u jedanaest noću pakujem stvari i šator, praćena još intezivnijim kričanjem i preplašenim lepetom uznemirenih ptica.

Izlazim izvan kapije i samo desetak metara dalje zvuka nestaje. Krošnje drveća izvan ograđenog prostora su spokojno mirne. Vrtim glavom u neverici i pod jednim drvetom iznova postavljam šator.

Kakav je to bio “doček”.

DSCF1405.JPG

Sutradan, očekuje me osamdeset kilometara do Uralska. Ne bi bilo mnogo da nije reč o stepi. Koje se pomalo pribojavam. Pribojavam se snažnog čeonog vetra koji svaki napor pedalanja udesetostručuje. Pribojavam se žarkog sunca od kojeg nema zaklona. A najviše me brine to što je usput nemoguće naći vodu. A po letnjem danu, u ovim uslovima, popijem i po pet-šest litara.

Nema mi druge nego da napunim sve moje boce, a to je osam litara, i da tako krenem. Pa bolje da pedalam sporije zbog tolike dodatne težine i na kraju prolijem višak, nego da negde usred pustahije ostanem žedna.

I tako natovarena, krećem.

Ovo nije samo fizički napor, ovo je težak mentalni izazov koji stepa postavlja pred putnika: izdržati do sledećeg -- čega?, kad je sve istovetno onom prthodnom. Nečega, jer nešto će se već pojaviti, samo treba istrajati. Biti strpljiv i jak.

Vreme odmiče beskrajno sporo. Čini mi se da i ne odmičem, da već satima vrtim pedale uzalud. No brojke na mom (novom) ciklo-kompjuteru ipak se menjaju. Dvadest kilometara, pa pauza. Treba udahnuti duboko, jer zbog čeonog vetra sve vreme dišem plitko, u kratkim udasima, što me dodatno zamara. A onda nastaviti dalje.

Još deset, pa jedan više, dva...

Ipak, nešto se menja: sve je više vozila kako dan odmiče. Vozači iz njih kratko zatrube u znak pozdrava. A onda se jedna kola što idu u istom smeru zaustave i iz njih izađu otac, ćerka i sin. Devojka ima fotoaparat i sprema se da me fotografiše dok im se približavam.

Da li govorim nemački ili engleski? Ona je student engleskog u Alma Ati a zastali su samo da bi me pozdravili i malo popričali sa mnom: odakle sam, gde idem, čime se bavim. I da bi se fotografisali sa mnom.

DSCF1411.JPG

Na rastanku, daje mi svoj broj telefona, da joj se javim kad budem pristigla u Alma Atu, jer bi želela da mi pokaže grad i nađe mi se pri ruci za sve što mi bude trebalo.

A možda pola sata kasnije, druga kola se zaustavljaju. U njima, dva mlađa muškarca. Izlaze iz kola i čekaju da ih stignem. Ne znaju tačno kako da mi se obrate, pa pomalo stidljivo samo dobace na ruskom: “Zdrastvuj. Vi izdaleka jezdite?”

Čekaju da vide hoću li stati. Hoću, zašto ne bih. Pa zato i putujem biciklom, zbog tog neposrednog kontakta sa ljudima.

Imaju slična pitanja koja mi je i devojka postavila. Ali, za razliku od nje, znaju gde je Srbija. A čuli su i za Đokovića i srpske fudbalere (no za potonje ja ne znam).

I neka im ne zamerim što su me zaustavili. Samo su radoznali jer ne prolaze baš svaki dan putnici na biciklima kroz kazahstanske stepe.

Znam to. Većina spakuje bicikl na voz, što ću i ja uraditi u Uralsku. Jer ne samo što je prilično nezanimljivo pedalati kroz pustinju, nego je mesec dana, koliko se može turistički ostati u Kazahstanu, bilo s vizom ili bez nje, nedovoljno vremena da bi se ova ogromna zemlja prepedalala. Pa ako cikloturista želi da vozi po planinama i oko jezera u jugoistočnom delu zemlje, kao što ja nameravam, onda mora da koristi i neki drugi transport.

No pre toga, namerila sam da na moja dva točka stignem u Uralsk i pređem preko mosta u Aziju. Tek simbolike radi, jer ta granica koju povlače planina Ural i istoimena reka, prva je granica koja mi se dopada. Prirodna je, postoji eonima i postojaće verovatno do kraja života naše planete.

Samo da jednom stignem do nje. Čini mi se da mi u ovih godinu i više dana otkako sam na putu nijedna dnevna ruta nije bila teža od današnje. Trebaće mi vremena da se naviknem na stepu i njene sasvim osobene izazove.

DSCF1447.JPG

Jedan od njih je što se do na kilometar pre ulaska u grad ni po čemu i ne nazire da bi tamo, iza sledećeg brda, ili onog posle njega, moglo da se nalazi išta drugačije od visoke trave s obe strane puta. Stepa čini da se u putnikovim mislima vizija Zemlje pretvori u ogromnu, zatalasanu ploču, čiji se početak i kraj gube u najdaljim daljinama do kojih pogled nikada ne doseže. I čini da se posle svega par sati pedalanja, putnik pomiri s tim da će ga iste slike pratiti verovatno do kraja života. A sve što može da uradi je da se na to navikne što pre.

I otuda, kada s nekog od brda ugledam grad u podnožju, iznenađenje je ravno čudu. Čak i ako sam predano brojala svaki kilometar i već se zabrinula što načinjem i taj osamdeseti -- na kome se, kažu sve mape, ustoličio Uralsk -- a grada još nema. No eno ga dole, kao da se upravo sad rodio pred mojim očima.

Veselo klikćem dok se spuštam.

Most između dva kontinenta, simbolika povezivanja i razdvajanja. Prilazeći mu s ove, evropske strane, prolazim kroz “kapiju” na kojoj piše Azija.

Sam most je prilično ružna, gvozdena gradnja, sa po jendom trakom u oba smera i sasvim uskim stazama za pešake. Prelazim u Aziju, tek pedesetak metara pa pravim polukrug i onda nazad, u Evropu. Zaustavljam jednog prolaznika na mostu i molim ga da me fotografiše. Rekla bih da sam tačno na granici.

Smejem se, srećna. Tamo, u azijski deo, krenuću za neki dan. Koliko dugo već to čekam!

.

.



Komentari (37)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Milutin Milošević Milutin Milošević 10:08 15.08.2012

Putovanje

Prelazak iz zemlje u zemlju odigra se u mojoj svesti unekoliko pre nego što pređem stvarni granični prelaz između njih. Negde pred kraj boravka u svakoj državi, u jednom trenutku samo počnem da osećam neku vrstu zasićenosti i potrebu za promenom. Nebitno da li mi do granice treba još deset sati ili deset dana, u mislima sam već tamo, na drugoj strani.
Kako si ovo lepo rekla.
gorstak92 gorstak92 11:27 15.08.2012

Re: Putovanje

Milutin Milošević
Prelazak iz zemlje u zemlju odigra se u mojoj svesti unekoliko pre nego što pređem stvarni granični prelaz između njih. Negde pred kraj boravka u svakoj državi, u jednom trenutku samo počnem da osećam neku vrstu zasićenosti i potrebu za promenom. Nebitno da li mi do granice treba još deset sati ili deset dana, u mislima sam već tamo, na drugoj strani.
Kako si ovo lepo rekla.

Sneki je Car bre!

Opet dobar putopis.
Sumnjam da će imati 200 komentara kao prethodni, ali neka.
miloradkakmar miloradkakmar 11:48 15.08.2012

Re: Putovanje

gorstak92
Milutin Milošević
Prelazak iz zemlje u zemlju odigra se u mojoj svesti unekoliko pre nego što pređem stvarni granični prelaz između njih. Negde pred kraj boravka u svakoj državi, u jednom trenutku samo počnem da osećam neku vrstu zasićenosti i potrebu za promenom. Nebitno da li mi do granice treba još deset sati ili deset dana, u mislima sam već tamo, na drugoj strani.
Kako si ovo lepo rekla.

Sneki je Car bre!

Opet dobar putopis.
Sumnjam da će imati 200 komentara kao prethodni, ali neka.

Fali 197.

Srećan put.

antioksidant antioksidant 13:40 15.08.2012

Re: Putovanje

Fali 197.

196
srdjan.pajic srdjan.pajic 16:11 15.08.2012

Re: Putovanje

gorstak92

Sumnjam da će imati 200 komentara kao prethodni, ali neka.


Čekaj da vidimo:

Meni su, ovi Kazahtanci, već otpočetka mnogo simpatičniji od Rusa.

Eeee, polako, zajebavam se, šta ću, takav mi fenotip.
Kazezoze Kazezoze 16:15 15.08.2012

Re: Putovanje

Sumnjam da će imati 200 komentara kao prethodni, ali neka.

pa otišla je sa žarišta i sada je sigurna od rusofila.

nova navala komentara se može očekivati tek kad dođe u ameriku, kod susreta sa amerofilima ukoliko bude iskrena u svojoj oceni amerikanaca kao što je bila u oceni rusa.

kao i obično odličan tekst.
uživao sam čitajući.
mariopan mariopan 16:26 15.08.2012

Re: Putovanje

Meni su, ovi Kazahtanci, već otpočetka mnogo simpatičniji od Rusa.

Opet ti protiv Rusa???
Eeee, polako, zajebavam se, šta ću, takav mi fenotip.

Ni ovo te neće izvaditi, ja sam takav fenotip
st.jepan st.jepan 16:27 15.08.2012

Re: Putovanje

Sumnjam da će imati 200 komentara kao prethodni, ali neka.

Čekaj da vidimo:

Džabe čekanje - kazahtanski lobi je ovde mal' pa nikakav, a ni anti-kazahtanski se nešto ne istiće.
alselone alselone 16:30 15.08.2012

Re: Putovanje

Meni su, ovi Kazahtanci, već otpočetka mnogo simpatičniji od Rusa


Milutin Milošević Milutin Milošević 16:34 15.08.2012

Re: Putovanje

Kazahtanci, već otpočetka mnogo simpatičniji od Rusa

A ima li tu razlike?
gorstak92 gorstak92 16:35 15.08.2012

Re: Putovanje

Milutin Milošević
Kazahtanci, već otpočetka javascript:;mnogo simpatičniji od Rusa

A ima li tu razlike?

Ja sam obavestio moderatora.



srdjan.pajic srdjan.pajic 16:47 15.08.2012

Re: Putovanje

Kazezoze
Sumnjam da će imati 200 komentara kao prethodni, ali neka.

pa otišla je sa žarišta i sada je sigurna od rusofila.

nova navala komentara se može očekivati tek kad dođe u ameriku, kod susreta sa amerofilima ukoliko bude iskrena u svojoj oceni amerikanaca kao što je bila u oceni rusa.

kao i obično odličan tekst.
uživao sam čitajući.


Ja se bojim se će rusofili i u tom slučaju da popizde.
Kazezoze Kazezoze 16:56 15.08.2012

Re: Putovanje

srdjan.pajic
Kazezoze
Sumnjam da će imati 200 komentara kao prethodni, ali neka.

pa otišla je sa žarišta i sada je sigurna od rusofila.

nova navala komentara se može očekivati tek kad dođe u ameriku, kod susreta sa amerofilima ukoliko bude iskrena u svojoj oceni amerikanaca kao što je bila u oceni rusa.

kao i obično odličan tekst.
uživao sam čitajući.


Ja se bojim se će rusofili i u tom slučaju da popizde.

ma jok, rusofili će biti na njenoj strani ako, recimo, upita amere: da li je istina ono što se govori u svetu da ste vi jedini naslednici fašizma posle ww2?
ali će zato amerofili popizditi, ko da gledam.
gorstak92 gorstak92 16:58 15.08.2012

Re: Putovanje

ma jok, rusofili će biti na njenoj strani ako, recimo, upita amere: da li je istina ono što se govori u svetu da ste vi jedini naslednici fašizma posle ww2?
ali će zato amerofili popizditi, ko da gledam.


Negde sam skoro čuo da je naziv za Kineza koji mrzi crnce Skinez.
Mislim, nema veze sa ovim što vi pričate, al' šta sad.
Kazezoze Kazezoze 17:00 15.08.2012

Re: Putovanje

Negde sam skoro čuo da je naziv za Kineza koji mrzi crnce Skinez.

antioksidant antioksidant 18:00 15.08.2012

Re: Putovanje

ali će zato amerofili popizditi, ko da gledam.

obojica?

170?
mariopan mariopan 13:46 15.08.2012

...

Kako pusto i samotno, a ujedno i veličanstveno izgleda nepregledna ravnica, pogotovo ako si sama na putu.

Da li nekada imaš osećaj da si sama na svetu i da nema drugih ljudi na planeti?

Kao, samo ti, nebo i ravnica?

edit
195.
korcagin korcagin 14:43 15.08.2012

Sta bih dao da sam na tvom mestu

Kako ti zavidim
194
Milutin Milošević Milutin Milošević 15:30 15.08.2012

Re: Sta bih dao da sam na tvom mestu

Ja sam imao poziv da odem u Kazahstan da održim par treninga, pre nekoliko godina, ali mi se to izjalovilo. Baš mi je žao zbog toga.

Vrlo zanimljiva zemlja izgleda

192
muaddib92 muaddib92 17:06 15.08.2012

Re: Sta bih dao da sam na tvom mestu

Vrlo zanimljiva zemlja izgleda

Јесте, заиста.
Пропутовао сам један дообар део давне 1992-ге, послом (дакле авионом и аутомобилом- не бициклом Негде је површине као 5 џ Француска, а имали су око 20 мил.становника.
Оно што зову степом је углавном ледина (претходних деценија излупана површинским пробама атомских бомби и слетањима свемирских летелица - преноћио и у Бајконуру, веома скромно са мртвим језером) са понеким блатним језерцетом, а испод те ледине - комплетан Мендељејев систем, неизмерно богатство, које су тада тек сагледавали уз помоћ Шеврона и осталих светских компанија које су се тамо сјатиле. Форсирао се ислам, али нису пали на ту фору.
Колико пратим, и данданас им је исти председник - Нурсултан Назарбајев - једино су изместили престоницу. Тадашња, Алма Ата, имала је изнад себе нешто као овећу Авалу и нешто дрвореда по већим улицама, али тада није било ресторана и морао си на пијацу по поврће да би ишта појео.
Такође, интересантно је да иако је близу кинеска граница, имају доста Корејанаца. Распитао се - баћушка Стаљин је исте, у склопу пресељавања читавих националних мањина с краја на крај, и ове доселио однекле.
tyson tyson 15:58 16.08.2012

Re: Sta bih dao da sam na tvom mestu

Такође, интересантно је да иако је близу кинеска граница, имају доста Корејанаца. Распитао се - баћушка Стаљин је исте, у склопу пресељавања читавих националних мањина с краја на крај, и ове доселио однекле.

Korejanci, koji su do tada živeli na području ruskog Dalekog istoka (doselili se tu u vreme carstva) su bili prva nacionalna manjina koja je preseljena, u sklopu monstruoznog poigravanja sa milionima ljudskih života od strane sovjetskih komunističkih vlasti, sa obala Pacifika u Kazahstan i Uzbekistan. Danas oko pola miliona Korejanaca živi u zemljama nastalim iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, od toga dve trećine u Kazahstanu i Uzbekistanu.

Rusi ih posprdno zovu uzkoglasij ili žoltokožij, ili - sabakojedi. Prevod, pretpostavljam, nije potreban (pomoć prijatelja: глаза = oči; собака = pas).

U jeziku lokalnih centralnoazijskih naroda - Uzbeka i Kazaka - uvredljivi termini za Korejance ne postoje.





srdjan.pajic srdjan.pajic 16:42 16.08.2012

Re: Sta bih dao da sam na tvom mestu

muaddib
Оно што зову степом је углавном ледина (претходних деценија излупана површинским пробама атомских бомби


Link. Vide se krateri na google map-u, slično kao u Nevada Test Site-u. Koliko se sećam, tu su Rusi ostavili neki pomor od radijacije, ima užasnih linkova na webu, a bio je i dobar članak u Nacionalnoj Geografiji o tome, pre dosta godina. Nadam se da Snežana bicikla brzo, ako planira tuda da prodje.
tyson tyson 18:47 16.08.2012

Re: Sta bih dao da sam na tvom mestu

Koliko se sećam, tu su Rusi ostavili neki pomor od radijacije

Opet Rusi krivi, dakako

Nije tu bilo ni Ukrajinaca, Belorusa, Gruzina, a ni sačuvaj bože domaćih.

Mora da su se Rusi ponapili, potukli se u magnovenju, svakako poizbijali jedni drugima zube, a onda u pijanom besu pobacali atomske bombe iz čiste pizme, samo da Kazacima zatruju izvore vode Dobro, i nafte.



srdjan.pajic srdjan.pajic 05:10 17.08.2012

Re: Sta bih dao da sam na tvom mestu

tyson

Nije tu bilo ni Ukrajinaca, Belorusa, Gruzina, a ni sačuvaj bože domaćih.



Bilo je. Nagovorili ih Rusi.
Budimac Budimac 15:14 15.08.2012

193

st.jepan st.jepan 16:00 15.08.2012

Samo da ponovim i potpišem

ono docsovo s tvog prethodnog bloga:
ova serija putopisa je jedna od najboljih stvari na ovom blogu

So, samo napred!
Mada. što se mene tiče, možeš bez bruke i nazad - ispedalala si više nego dovoljno da postidiš moju skepsu.

188
Filip2412 Filip2412 16:25 15.08.2012

...

Samo please sad nemoj da ih pitas dal znaju kako ih svet zamislja



gorstak92 gorstak92 17:15 15.08.2012

Kako da bude 200 komentara

Kad smo već treći put na 22?
moderator05 moderator05 17:22 15.08.2012

Molba

gorstak92
Kad smo već treći put na 22?

Bilo bi lepo da se ekipa nađe na Beer festu, pa da se ispričate, razmenite recepte... i svašta još što vam ovih dana leži na srcu, a da oni koji su van toga i rado bi samo pratili Snežanine blogove to mogu i da rade.
gorstak92 gorstak92 17:27 15.08.2012

Re: Molba

moderator05
gorstak92
Kad smo već treći put na 22?

Bilo bi lepo da se ekipa nađe na Beer festu, pa da se ispričate, razmenite recepte... i svašta još što vam ovih dana leži na srcu, a da oni koji su van toga i rado bi samo pratili Snežanine blogove to mogu i da rade.

Opa!

Dakle, da napustim(o) igralište.
Ne razumem čemu ono da menjam recepte, al' ajd sad.
Moderator nije u obavezi da obrazlaže svoje postupke čak i kad su ovako blesava saopštenja.

Odo.
mikimedic mikimedic 17:32 15.08.2012

Re: Molba

Bilo bi lepo da se ekipa nađe na Beer festu, pa da se ispričate, razmenite recepte... i svašta još što vam ovih dana leži na srcu, a da oni koji su van toga i rado bi samo pratili Snežanine blogove to mogu i da rade.


'ocemo, kad vec nismo u juzim republikama ruske federacije..., niti smo ikad tamo bili...


moderator05 moderator05 17:36 15.08.2012

Re: Molba

gorstak92
Ne razumem čemu ono da menjam recepte, al' ajd sad.

Vaš komentar sam iskoristila da bih se obratila svima, otuda i recepti - odnose se na ostatak ekipe, ne i na Vas, pa se za taj deo (Vama) izvinjavam.
srdjan.pajic srdjan.pajic 17:44 15.08.2012

Re: Molba

mikimedic

'ocemo, kad vec nismo u juzim republikama ruske federacije..., niti smo ikad tamo bili...


Link.
niccolo niccolo 17:49 15.08.2012

Re: Molba

Dakle, da napustim(o) igralište.

Samo da javim da prihvatam savet moderatorke
mariopan mariopan 20:21 15.08.2012

Re: Molba

moderator05
gorstak92
Ne razumem čemu ono da menjam recepte, al' ajd sad.

Vaš komentar sam iskoristila da bih se obratila svima, otuda i recepti - odnose se na ostatak ekipe, ne i na Vas, pa se za taj deo (Vama) izvinjavam.

Ostatak ekipe shvatio.

Čim uhvatim malo vremena pišem blog o kuvanju (za one koji troluju (kao ja) sa receptima na drugim temama), pa da se i Vi malo odmorite i popijete kaficu na miru.
Filip2412 Filip2412 19:31 15.08.2012

...

joj dosadna diskusija.... kad ces opet u Rusiju?
jucaibin jucaibin 09:30 16.08.2012

pozitivno

vazno je odmah osetiti tu pozitivnu energiju i onda sve ide lakse...

pticurine! uzas! dok nisam bila u istambulu (u maju) nisam ni znala da ne volim galebove! svakodnevno ranojutarnje dranje doticnih me je dovodilo do ludila. a onda i gugutke s govornom manom (kostatacija moje mame)! nema tu spavanja - to je cist teror.

divan ti je ovaj blog...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana