Poštovani Gospodine Crnjanski,
(Da bizarnost bude veća zamišljam ga kako, star i naboranog čela, čita ovaj tekst napisan na papiru, sedeći za nekim stolom. Po završetku ga uredno presavija dva puta, stavlja ispod pepeljare i odlazi)
Nedavno je u jednim beogradskim novinama izašlo vaše pismo, navodno – nepoznato i neisporučeno, eto baš do sada. Eto baš do sada je bilo nepoznato, a sada će svakom kanibalu sa izrazenom crtom za zabadanjem zuba u tuđu i bolnu privatnost biti dostupno i poznato. Najavljeno je kao: Ekskluzivno – Nepoznato pismo Crnjanskog!
Pročitavši naslov i ja sam požurio da pročitam Vašu prepisku, unapred se nadajući da je vezana za rukopise, politiku, emigraciju, neka Vaša zapažanja ect. Međutim, to je pismo posve lične prirode koje nikad nije smelo da ugleda svetlost dana sem da ga neko od Vama bliskih persona prepričava u najgrubljim mogućim crtama, najužem krugu vaših prijatelja. Već sam početak – “Dragi moj Šošo”, govori u prilog onome što sam već napisao, ali govori i o radoznalom kanibalizmu svih nas koji smo nastavili da čitamo to posve lično pismo. Sa sve velikim poštovanjem prema vašem liku i delu.
Ono što sam primetio, između ostalog, je da su brojni zarezi (to jest kompozicija reči u rečenici), koje su Vam neki prebacivali da ih je previše u Vašim romanima, u stvari Vaš svakodnevni stil pisanja. Niste samo u romanima pokazali fleksibilnost srpskog pisma, baš tim zarezima, već oni i samom pismu daju poetičnost.
Vaše pismo Vas ne demistifikuje ni na koji način; ne otkriva skrivene crte ličnosti, poglede na svet ili nešto treće da bi ono bilo ekskluzivitet. Ono je samo izvađeno iz nekog prašnjavog kofera i dato javnosti na seciranje, zato je ekskluzivno. Pismo koje ste napisali Vašoj ženi Vidi ni u kom slučaju nije bilo nešto nakon čega sam bio oduševljen i očaran. Ne zato što ono nije dirljivo i iskreno, već zato što sam se u istom trenutku otrežnjavao usled još jedne spoznaje vremena u kom živim. Imao sam utisak da cepam “Seobe” list po list.
A sama čineca da je ispod teksta i fotografija samog Vašeg pisma i koverte, govori o tome kakvi smo mi kao društvo danas – bez najosnvnijeg vaspitanja i odsustva poštovanja prema bilo kome i bilo čijoj privatnosti. Bez rezona i kočnice, izgubljene mere. E, vidite i Vi ste danas – “bilo ko”, Neki bilo ko, ali i dalje bilo ko, jer da su u prilici stavili bi na aukciju i Vaš umnjak sa sve najavom: ovo je čuveni zub još čuvenijeg srpskog pisca. Fotografija je crno-bela i postavljena je kao dokaz autentičnosti, a da budem iskren mene je potsetila na fotografioju nečega što se nalazilo na mestu zločina. I ta asocijacija je “isplivala”verovatno zbog toga što sam i sam osećao da radim/čitam nešto što ne bih smeo. Zašto sam ga pročitao onda do kraja?, ne znam, ali znam da sam se nakon toga osećao kao da sam Vam skrnavio po spomeniku. Odvratno! Špijunirao sam i prelistavao tuđu poštu, poput najnižih poriva ljudi koji žive od dešavanja u tuđim životima. I svakim pročitanim redom jeretički Vas otkopavao jednom lopatom. Ali eto, ja sam samo radnik, a oni koji ovo objvljuju bi Vas verovatno prodali nekom Medicinskom univerzitetu ne bi li se novi naraštaji učili patologiji i anatomiji, da je vek neki raniji.
I sada, koliko god ste velik i poštovan srpski pisac utoliko će ljudi manje hajati da Vam sa najvećim i najdubljim poštovanjem povrede privatnost pročitavši svaku Vašu intimu koja je danas ekskluzivitet.
"Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..." I. Andrić
…